sunlight
21.11.2007., srijeda
Nošen ćudima mog vjetra...
 Kada sam već gotovo pomislio da utihnuli su svi vjetrovi mojih mora, kao da su u nepovrat već otpuhali sve svoje najuzbudljivije valove, one što dah zaustavljaju, a srce u topot divljih konja pretvaraju, tugu sa lica mi obrisa i suze osuši jedan meni tako poznati, na trenutak samo odlutali, od očiju mojih skriven, ali uvijek tu negdje u meni prisutan vjetar neostvarenih uzdaha... I sada... kada okrenem glavu u pravcu naizgled davnih sjećanja, pred očima mi se odjednom otvara knjiga započetih, a nikada dovršenih stranica... Već od prvog dana, od prve riječi zrakom je lebdio nagovještaj nečeg tako mirisno opojnog, gotovo bajkovito nestvarnog, ali riječ po riječ, misli i želje su sustizale i prestizale jedna drugu, kao nestašne ptičice opojnih glasova što samo su čekale da im otvorim ona mala vrata kaveza, da prhnu svome sanjanom nebu slobodnih misli i ničim sputavanih želja... Ali kao da plašeći se sopstvenih snova, koraci su postajali istovremeno vatrom srca nošeni, dugi i laki kao skokovi plašljive antilope, a opet u trenucima nedostajanja sigurnosti u svoje vrijednosti tako nesigurni i krhki, kao koraci tek rođenog laneta... Sve je to život... I strah i bol... i suza i smjeh... Nemoguće je predvidjeti i snagom sopstvenog uma uhvatiti plahovitu ćud vjetra sudbine... Vjetra što morem života vladar je neprikosnoveni, čiju moć i ćudljivost nemirnu sad pokorno prihvatam... A on će vjerujem sve moje suze u val nedosanjanih nada nevidljivom rukom pretvoriti... Podići me i ponijeti prkosno da srcem, dušom i cijelim tijelom osjetim kako život je vrijedan i lijep... |
13.11.2007., utorak
Tragom srebrne svjetlosti...
 Svuda oko mene mir i tišina... Na stakleno britkoj površini vode sjevernih mora vječnih uspomena, što kožu mi bolno probada tisućama bezosjećajnih oštrica, a kosti mi okrutno pretvara u beživotni skelet ledene osame, samo se bljeska lelujavi odraz zimskog zvjezdanog neba... Kao brodolomnik sa Titanika posljednjim atomima snage, što očajnički pronalazim je u rasutim krhotinama kristalne čaše nezaborava, iz koje su osmjesima sreće tekli potoci crvenog vina ljubavi, odupirem se snagom sopstvene volje oktrutnoj igri sudbine... Da li to sanjam ili stvarnosti je... Sve ovo do prije neki trenutak bilo je sasvim drugačije... I kao da raspršilo se u trenu, iako možda znao sam da jednom putevi naši će postati stranci... Nevidljive putokaze naših života još prije ne znam kada postavio je netko sasvim drugi... Tužan jesam i osamljen sada, oči moje dva plava su jezera suza... Ali snage u meni još sasvim je puno, znam i osjećam da moram dalje... Zvijezde mojih besanih noći put će mi sjajem osvijetliti novim... Ja osjećam tu svjetlost modroga neba, srebrnim prahom topline nježne novi plamen upalit će srcem mojim... |
09.11.2007., petak
Ako poželiš...
 Ako ponekad poželiš proći stazom kojom smo nekad prosipali osmjehe sreće, stazom kojom smo pogledima doticali zvijezde toplog ljetnjeg neba, a titrajima srca ispisivali najljepše stranice naše priče, ne plaši se hladnoće mukle, ne obaziri se što je svuda magla, ne slušaj fijuk divljeg zimskog vjetra... Samo uzdahni duboko, zaroni u dubinu svoga srca i dotaknut ćeš jedno mjesto koje će te uvijek podsjećati na vrijeme što provedosmo ga skupa maštajući o dodirima želja... |
