sunlight
29.08.2007., srijeda
Tvoje riječi...
 Riječi su tvoje prve jutarnje sunčeve zrake što nježno miluju mi lice... Toplinom svojom mekom upijajući se u svaku poru mene pronalazeći tajni ulaz do skrivenih dubina mog srca... Riječi su tvoje najljepše kapi jutarnje rose što svježinom osvita novog dana kupa cvijet ljubavi naše... Da razvije latice nježne u bojama raspjevane duše, mirisnog ljubavnog zanosa... Riječi su tvoje niska od najljepših bisera što skupa ih vrijedno tražeći pronađosmo u dubinama naših ljubičastih snova... Svakim novim zaronom otkrivasmo sve sjajniji od sjajnijeg... Riječi su tvoje najsjajnije zvijezde padalice što nebom ljetnje noći našu priču samo nama crtaše... Držeći se za ruke dodiri naši nijemo izgovaraše jednu istu nedosanjanu želju... Tvoje riječi... Riječi tvog srca... To najljepša je ljubavna sonata, pjesma čije note srce tvoje slaže za dan kada riječi suvišne će biti, kada snovi naši ugledat će rađanje samo našeg zagrljenog jutra... |
25.08.2007., subota
Na postelji vatrenih boja...
 Svitanja moja u tišini kada snovi predaju se jutru, mirisi novog dana rastjeruju tminu oko mene, a čežnja za tobom prva misao je što dočekuje zoru... Još sklopljenih snenih očiju vidim samo tebe, tvoju bajkovitu ljepotu što sanjah je oduvijek... Nošena toplim vjetrom mašte kao snoviđenje iz najljepše bajke slijećeš svojim vilinskim krilima na postelju pokraj mene... Osjećam kako me zapuhnu toplina tvoje prisutnosti... Ne otvaram oči, samo se predajem tebi da me vodiš prostranstvima zajedničkih plamtećih želja, lagano razbuktavanih od prve iskre koja nam istim sjajem u oku zablista, do ključale lave krvi što venama nam sada teče... Osjećam nježni dodir tvoje ruke, ništa ne govoriš, sve riječi pretočili smo u dodire, sva svoja čula usmjerili smo drhtavoj strepnji naših tijela prepuštajući se čarobnim moćima iščekivanja svakog novog trenutka... Vrhovima svojih predivnih prstiju ovlaš dotičeš mi lice, kao da pretačeš valove ljubavi svog srca srcu mom... Mekoćom dodira svojih jagodica rasplamsavaš plamen strasti u meni... Odlučnošću svojih nesputanih želja upijaš vatreno crvene boje svilene postelje pod nama... Miksaš ih našom gorućom strašću, kistom divljih uzdaha iscrtavaš plamteći obruč pred nama... Podižeš ga visoko, najviše na veličanstveni pijedestal naše ljubavi... Kružiš graciozno oko mene kao lavica ukroćenih pogleda... Hrabriš me i dozivaš da izvedemo taj zajednički skok kroz vatru strasti... I hoćemo ljubavi moja... Taj vatreni skok ćemo uskoro izvesti... |
18.08.2007., subota
Deset godina prije...
 photo: sunlight Prelistavajući album nekih prošlih vremena dolazim do stranice za koju sam mislio da nikada izblijedjeti neće... Prošlo je punih deset godina, a slike tog vremena sve više dobivaju sivih nijanisi, polako ih prekriva sumorni prah prolaznosti... Ipak, ponekad pred mojim očima zaiskri poneki zalutali plamičak sjećanja na buktinju osjećaja što vrelinom svojom divljom gorjela je srcem mojim ludim... Skriveni od pogleda naše realnosti tražili smo neka mirna mjesta, tajnovitu skrivenu cestu toplom ljetnjom kišom okupanu što vijugala je pitomim šumarkom... Među nama već mjesecima prodgrijavano prijateljstvo što sve više je prerastalo u nešto puno ljepše i uzbudljivije prijetilo je da eksplodira svom snagom... Dodir moje ruke lagano je pronalazio put oko njenog vitkog struka... Ne... ne... ne... nesigurnim glasom se pokušavala oduprijeti valu strasti ali osjećao sam da gori od iste želje... Hodali smo tako skladno pripijenih tijela... U zraku se osjećao miris neodoljive želje da dodamo višnju na šlag naše torte, srce je plamtjelo samo jednom vatrom... Želim je obasuti poljupcima strasnim... Pod rukom na njenom struku osjećao sam drhtaje njenog tijela... Neodlučnost u riječima padala je pred izdajom njene uzavrele krvi... Želja za poljupcem prštala je oko nas... Ali... nešto kod nje je zvonilo na uzbunu... Govorila je kako ga voli i kako ne želi da ga povrijedi... Dok moje dileme da li činim ispravnu stvar odavno su ljubile tlo pod stablom mojih principa kao prezrele otpale kruške što slašću svojom govore... I onda... kao njena slamka spasa ugledala je jednog malog puža što uputio se negdje mokrom cestom... Izmigoljila se iz mog zagrljaja, čučnula, nježno podigla puža i stavila ga pored ceste... Osmjehom sam otpratio njenu humanost, nadajući se da ćemo nastaviti tamo gdje smo stali... Ali onda je ugledala još jednog puža, pa drugog, trećeg, desetog... pedesetog... kao da su svi puževi toga dana poludjeli... Kao da su se svi baš tada morali uputiti na onu drugu njima ljepšu stranu mokre ceste, kao da im trava nije bila dobra tamo gdje već jesu... A moja plamteća želja za tim prvim poljupcem ostala je samo moja najveća želja i moj san... P.S. Fotografija je autentična... to je baš ta cesta koje me podsjeća na ljeto 1997. godine... |
14.08.2007., utorak
Ples mora i sunca...
 Ploveći morima beskrajnih prostranstava moje duše, lutajući za neuhvatljivošću spoznaje koja bi to bila boja kojom bih obojio sliku osjećaja koji me ispunjavaju u posljednje vrijeme, ne mogu se oduprijeti dojmu da to mora biti jedna posebna nijansa tirkizne boje... Boje toplog mora što nestašnim dahom povjetarca iznjedruje tihi spokoj vala za valom milujući pitome obale pješčanih sprudova mojih snova ... Samo lepršavi tirkiz ima tu čudesnu moć i prefinjeni sjaj da dočara onaj najdublji osjećaj blaženstva, treperenje sreće i punoću srca... Ta igra sunčeve svjetlosti toplinom i ljubavlju što sebe predaje moru, zagrljena sa nemirnim duhom morskih vala na pješčanom dnu lagune snova plesom nemirnih strasti iscrtava jedinstvenu priču... Predivnu priču u kojoj snovi postaju stvarnost... Snovi nestvarni do sada, a sada tako stvarni i topli kao sjaj svake zrake sunca... |
08.08.2007., srijeda
Poletimo sada...
 Dozvoli mi danas želju jednu da ti ispunim... Prepusti se danas tragom smjelih misli da te povedem... Zaboravi na čas svoje pravo tijelo... Budi samo duh što tobom vlada... Postani bestjelesna, zaboravi na vrijeme... Zbaci sa sebe teret drugih nekih htijenja... Odbaci od sebe masku stranog lica... Da l' sve što ti daju čini tebe svojom... Udahni duboko mirise slobode... Pusti svoje misli nebom neka lete... Napoj dušu žednu savršenstvom svojim... U pticu se pretvori snježno bijelih krila... Mekoćom svakog pera želje svoje takni... Nebu sad poleti, Slobodu osjeti... I kad budeš gore visoko, Pogledaj me okom sjajnim... Mahni krilom da ti dođem u zagrljaj slobode... Da poletim sretno s tobom i poljubac da ti dam... |
03.08.2007., petak
Ti to možeš...
 Poželiš li ponekad Strgnuti sa sebe Sve one lijepo Skrojene, Strogim pogledima Odmjerene, Nevinom bjelinom Nebojene, Ničim prepoznatljive bluzice... Čini li ti se ponekad Kako se ne osjećaš Samo svojom... Sputava li te nešto... Imaš li osjećaj kako te Neumorno pokušavaju Usmjeriti putem kojim Odlaziš iz svog svijeta... Udaljavaš se lagano, Ali sigurno od svojih Nedosanjanih snova... I osvrćeš se... Gledaš za putevima Koji se nepovratno Razilaze... Shvataš kako je život Tek jedan od bezbroj Mogućih pravaca... A toliko je trenutaka U kojima si morala Skrenuti desno, lijevo, Ili samo produžiti pravo... Možda je baš sada Onaj pravi trenutak U kom ćeš dozvoliti Svom nemirnom Gotovo divljem duhu Da se oslobodi... Zbaci sa sebe sve, Rastrgni tu sterilnu Bjelinu... Dozovi jahače prkosa Da te povedu sa sobom... Obuci svoje izazovno tijelo Požudom crne čipke... Razbaruči nestašnu kosu, Neka se nadiše Vjetra slobode... Sjeti se da imaš krila, Možda nevidljiva, Ali ona su uvijek tu Da te podignu U visine tvojih snova... Samo zamahni njima... Skupi sve svoje jecaje Neprospavanih noći... Pohvataj sve odjeke Svojih uzdaha za Neostvarenim željama... Napuni njima Balon prkosa, Hrabro ga zajaši, Neka te konačno podigne Do nebeskih visina Kojima od uvijek pripadaš... |
