Marketing
Deset godina prije...
photo: sunlight
Prelistavajući album
nekih prošlih vremena
dolazim do stranice
za koju sam mislio da
nikada izblijedjeti neće...
Prošlo je punih deset godina,
a slike tog vremena sve više
dobivaju sivih nijanisi,
polako ih prekriva
sumorni prah prolaznosti...
Ipak, ponekad pred mojim očima
zaiskri poneki zalutali plamičak
sjećanja na buktinju osjećaja
što vrelinom svojom divljom
gorjela je srcem mojim ludim...
Skriveni od pogleda naše realnosti
tražili smo neka mirna mjesta,
tajnovitu skrivenu cestu
toplom ljetnjom kišom okupanu
što vijugala je pitomim šumarkom...
Među nama već mjesecima
prodgrijavano prijateljstvo
što sve više je prerastalo
u nešto puno ljepše i uzbudljivije
prijetilo je da eksplodira svom snagom...
Dodir moje ruke lagano je pronalazio
put oko njenog vitkog struka...
Ne... ne... ne... nesigurnim glasom
se pokušavala oduprijeti valu strasti
ali osjećao sam da gori od iste želje...
Hodali smo tako skladno pripijenih tijela...
U zraku se osjećao miris neodoljive želje
da dodamo višnju na šlag naše torte,
srce je plamtjelo samo jednom vatrom...
Želim je obasuti poljupcima strasnim...
Pod rukom na njenom struku
osjećao sam drhtaje njenog tijela...
Neodlučnost u riječima padala je
pred izdajom njene uzavrele krvi...
Želja za poljupcem prštala je oko nas...
Ali... nešto kod nje je zvonilo na uzbunu...
Govorila je kako ga voli i kako ne želi da ga povrijedi...
Dok moje dileme da li činim ispravnu stvar
odavno su ljubile tlo pod stablom mojih principa
kao prezrele otpale kruške što slašću svojom govore...
I onda... kao njena slamka spasa
ugledala je jednog malog puža
što uputio se negdje mokrom cestom...
Izmigoljila se iz mog zagrljaja, čučnula,
nježno podigla puža i stavila ga pored ceste...
Osmjehom sam otpratio njenu humanost,
nadajući se da ćemo nastaviti tamo gdje smo stali...
Ali onda je ugledala još jednog puža,
pa drugog, trećeg, desetog... pedesetog...
kao da su svi puževi toga dana poludjeli...
Kao da su se svi baš tada morali uputiti
na onu drugu njima ljepšu stranu mokre ceste,
kao da im trava nije bila dobra tamo gdje već jesu...
A moja plamteća želja za tim prvim poljupcem
ostala je samo moja najveća želja i moj san...
P.S. Fotografija je autentična... to je baš ta cesta koje me podsjeća na ljeto 1997. godine...
Post je objavljen 18.08.2007. u 09:40 sati.