Nekih snova rođenih još ne znam kad
Sjetim se često...
A pojaviše se tako nevino,
U danima mladosti moje
Kad još samo sanjah
O budućnosti svojoj...
Oduvijek sam znao što želim
I što bi me učinilo najsretnijim
Bićem na svijetu...
Život moj je išao nekim čudnim tokom...
Puno je toga što bih samo ja mogao ispričati...
I lijepoga i tužnoga... I sretnoga i sumornoga...
Više su me oluje nosile kuda su htjele,
Nego što sam uspijevao da
Svojim brodom života
Upravljam onako kako sam htio...
Ali u toj mojoj potrazi sa srećom
Moji snovi su uvijek pritajeni bili,
Čekali su samo svojih pet minuta
A uvijek su negdje potisnuti ostajali...
Sami, svoji... samo meni znani...
Kao da nisam imao hrabrosti
Da ih na glas vrisnem...
Ili možda se plaših da visine sanjam...
Ali što je život bez snova
Samo tiha rijeka što godine valja...
Ne želim proteći tako bez cilja,
Želim dosanjati snove svoje,
Probuditi se jednog dana
I udahnuti život osmjehom sreće...
Post je objavljen 31.03.2007. u 09:40 sati.