sunlight
19.03.2007., ponedjeljak
Život ide dalje...
 Sam sjedim u tišini... Sakupljam teško svoje razbacane misli... U očima suze... A srce ne želi povjerovati Da ovo sve je stvarnost... Zašto je moralo tako... I da li je moralo baš tako... Da li je bilo suviše osmjeha... Da li nas je ljubav previsoko ponijela... Da li je taj let zaslužen bio... Da li... Da li... Da li...??? Toliko pitanja... A odgovori nestali Kao prvi snijeg kad padne I cvjetna polja prekrije... Oko mene samo muk... Tišina bolna... Hladnoća oko srca... Osvrćem se i tražim te... Tražim te tamo gdje si me Uvijek sa osmjehom čekala... Ali... nema te... Pokušavam te dozvati u snove... Ali i oni su me izdali... Noćas samo sanjam krupne snježne pahulje, Padaju svom snagom kao ni jedne zime do sad... Ali nešto je čudno... Gledam odakle padaju, Gledam, trudim se... Ali ne uspijevam vidjeti ni jedan oblak... Nebo je vedro... svijetlo plave boje... Samo što ne vidim sunce... Ali osjećam da je tu negdje, Osjećam da me grije, Osjećam njegove zrakice otpimizma... U srcu mi još uvijek oni isti Topli otkucaji ljubavi... Oni se ne gase... ne... Oni nikada neće otići u zaborav... Ne... ostat će vječno da me griju Toplinom tvoje ljubavi I plemenitosti tvoje duše... Znam da si samo željela Da me poštediš još veće boli... Znam da ti najbolje poznaješ Taj osjećaj gubitka voljenog bića... Znam da ako je bol naša sudbina Ti si je samo željela preduhitriti Da nas oboje manje boli... Ja ti nikada nisam mogao dati To obećanje koje si tražila od mene... Da ja budem taj koji će učiniti Taj odlučujući korak suprotstavljanja Tako okrutnoj i nepredvidivoj sudbini... Ne... ja ti nikada ne bih mogao reći zbogom, Znala si to jako dobro, Znala si ako je to moralo biti Da taj korak moraš sama učiniti... Priznajem ti... to je velika hrabrost... Ali ne radi se samo o hrabrosti... Ja sam znao... sada znam... I uvijek ću znati Da ti je jedina šansa Samo naša ljubav... U njoj je izvor tvoje snage, U njoj je tvoja inspiracija... To je jedina istina, A na tebi je odluka da li da je prihvatiš... Vjerujem da ti je bolno teško, Znam da su ti mnoge dileme u glavi, Vjerujem da si već i umorna od Potrage za odgovorima na pitanja Koja te muče još od one kobne noći... Vjerujem da te uporno proganja osjećaj krivnje... Teško ga se osloboditi... to je točno... Ali vjeruj mi, tvoje krivnje jednostavno nema... Sve je bio samo puki slučaj, Ili tragična igra sudbine... To moraš shvatiti i prihvatiti... I onda će ti i stvarnost postati drugačija... Vidjet ćeš da iz svake situacije postoji izlaz I ništa nije nerješivo i nije nemoguće... Samo moraš vjerovati samoj sebi, Moraš vjerovati u svoju dobrotu, U svoje vrijednosti... U ljubav... Ljubav nikada nije i ne može biti kazna, Ljubav je samo dar koji svi Prije ili kasnije dobijemo... A ja... ja sam uvijek tu... I uvijek ću biti tu... Samo me se sjeti, Kad god to poželiš, Kad osjetiš da ne možeš bez mene I tvoja zrakica sunca Će ti rado obasjati lice osmjehom... |
