sunlight
26.02.2007., ponedjeljak
O nazivu bloga...
 Di, tebi moram da zahvalim na uručenoj štafeti... ako sam dobro shvatio trebao bih napisati nešto o tome kako sam odabrao ime bloga... Prvo bih nešto rekao kako sam došao na blog... Pa tu sam zahvaljujući jednoj predivnoj osobi sa kojom sam se upoznao na jednom drugom sajtu još prošlog ljeta... vjerujem da pogađate, sunčanog ljeta... ne znam da li je to slučajnost, ali ljeto, more i sunce me nekako prate kroz život i za taj dio godine me vezuju posebne uspomene... i to ljeto 2006. će ostati duboko urezano u moja sjećanja, a iskreno se nadam ne samo sjećanja... i ne samo ljeto, nego da će sve to potrajati i trajati godinama... Možda nisam bio niti svjestan da su moje poruke upućene njoj nešto posebno, ali ona je u njima prepoznala puno više od običnog ćaskanja... Naravno da sam i ja u dopisivanju osjetio posebno zadovoljstvo i moje riječi su nekako spontano nalazile neke interesantne forme, koje ju ni malo nisu ostavljale ravnodušnom... I eto tako, predložila mi je da započnem ovo pisanje na blogu, da moja razmišljanja podijelim sa svima vama... Sunlight... sunce... sunčeva svjetlost... simbol života, životne radosti..., pa slobodno mogu reći i ljubavi... to je nešto što me već mjesecima čini sretnim, zadovoljnim... osjećam se jako jako dobro..., osjećam se nekako lagano, kao latice rasvjetale ruže okupane jutarnjim suncem... Srce mi je prepuno osjećanja, toliko je puno da ne mogu sve zadržati za sebe... želim to podijeliti sa svima vama... Moj život je obasjan toplinom sunčevih zraka, srce mi je ispunjeno ljubavlju... Ali isto tako znam i osjećam da sve to ne mogu zadržati samo za sebe... želim to predivno osjećanje poklanjati... želim zračiti svjetlošću optimizma i nade na sva usamljena srca... reći im da nikada ne gube nadu u ljubav i sreću... Znam da život često zna biti nepravedan... zvijezde nam nekada okrenu leđa, misli nam se spletu u mrežu nerazmrsivih čvorova, sve nam lađe potonu, imamo dojam da se sve urotilo protiv nas... Ali tu su nam prijatelji koji su uvijek tu da nas čuju..., da nas razumiju..., da nam upute riječi ohrabrenja, riječi potpore, riječi nade i vjere u bolje sutra, vjere u ljubav... Uvijek se rastužim kada pročitam životne priče o rastancima, neuzvraćenim ljubavima... i zapitam se zašto se to dešava... toliko predivnih osoba, tako osjećajnih, tako prefinjenih... a opet tako nesretnih i usamljenih... Želim svima reći da život može biti jako jako lijep, samo nikada ne treba gubiti nadu, ne predavati se... vjerovati u sebe, u svoje vrijednosti... vjerovati u jedan nepisani, ali univerzalni zakon po kome se dobro uvijek dobrim vraća, a ljubav uvijek bude nagrađena ljubavlju... Ponekad se možda osjetimo umornim od svega... toliko toga se izdešava u našem životu... kako lijepoga i sretnoga, tako i onoga što nas slabi, što nas umara, odnosi nam snagu i želju da idemo dalje, da se borimo... Ali život i jeste poseban i vrijedan baš zato što nije sve med i mlijeko... život je borba između postavljenih zadataka i izazova sa jedne strane i osjećaja ispunjenosti srećom kada se zadaci prevaziđu, kada se cilj postigne, kada osjetimo svu raskoš sreće i ljubavi u srcu... Ja sam najsretniji kada u osobama koje me okružuju, bilo u realnom svijetu, bilo ovako na netu, vidim da se ne predaju, kada ne klonu duhom, kada vjeruju u život, kada žele da žive i kada u sebi nalaze snagu za hvatanje u koštac za životnim izazovima... I uvijek ću biti tu da nesebično podijelim optimizam i radost sa svima... jer onda sam i ja sretan, to me ispunjava posebnim zadovoljstvom, u svemu tome vidim bit svoga postojanja... Za uzvrat želim samo malo povjerenja i vjerovanja da niti jedan životni problem nije nepremostiv i da se za sreću i život vrijedi boriti... Eto, to bi bilo to o nazivu moga bloga, nadam se da sam zadatak dobro obavio, a za štafetu ne bih nikoga da opterećujem, nastaviti sa zadatkom može tko želi... |
