Želio bih još neka svoja razmišljanja da podijelim sa vama. Možda kao nastavak na prethodnu temu, nešto o upoznavanju, odnosno pronalaženju neka naše srodne duše. Internet je samo jedan od prostora na kome se slučajno ili ne... eto ipak nalazimo, naravno da je i to stvarni svijet... mnogi kažu virtualni, što bi moglo da znači prividni ili nestvarni... ali ja se sa time baš ne bih složio, niti je prividan, niti nestvaran... još kako je stvaran... samo se možda mnogi nisu navikli da tehnologija u današnje vrijeme jako brzo napreduje, pa ovakav vid komunikacije među ljudima ne doživljavaju kao ono poznato staro druženje, ćaskanje, upoznavanje gledajući se u oči. Ali dobro... bilo kako bilo, da ne skrećem sa teme... da nešto kažem o tome koliko smo u životu iskreno sretni i zadovoljni, da li smo pronašli svoju srodnu dušu.
Vjerujem da smo svi još od najranijeg djetinjstva, razmišljali o svome životu, pravili u glavi neke sopstvene planove, zamišljali svoj život i svoju budućnost, a u svemu tome kao najdominantnije pitanje je bilo sa kime ćemo živjeti. Možda nismo svi istim tempom odrastali i sazrijavali, to je ipak individualno i ovisi od mnogih faktora, ali siguran sam da smo svi imali viziju da svoju sreću u životu tražimo u ljubavi sa nekom samo nama srodnom dušom. Malo po malo kako smo odrastali i postajali svjesni svojih osobina, svoga karaktera i svega onoga što nas čini drugačijima..., vjerujem da nam se svima u mislima počela pojavljivati neka slika osobe koja bi nam se po svojim osobinama najviše sviđala, sa kojom bismo mogli biti najsretniji, sa kojom bismo i na kraj svijeta poželjeli otići, koja bi nam značila sve u životu, jednom riječju koju bismo voljeli više nego što sami sebe možemo voljeti. Obično se može čuti kako pripadnice ljepšeg pola sanjaju nekog svog princa na bijelome konju, sanjaju neku svoju srodnu dušu, zapravo već možda u najranijoj mladosti u svojim mislima stvore samo njima poseban lik, nekoga možda idealnoga, možda posebnoga, ali svakako samo njima najdražeg, sa kojim bi mogle zamisliti provesti čitav svoj život, posvetiti mu samu sebe, posvetiti mu svoju ljubav i naravno od njega dobiti sve kako bi bile najsretnije, a najviše dobiti ljubavi. Ne kažem da i muškarci nemaju takva razmišljanja, možda o njima samo ne govore, ali siguran sam da jako slično razmišljaju... barem sam ja tako razmišljao, a i sada razmišljam.
Uvijek sam se pitao da li je sve samo slučaj, da li je samo u pitanju sreća pa da se dvije srodne duše pronađu. Svi imamo neke svoje životne puteve, neke nepredvidljive staze kojima koračamo... svi idemo za nekom svojom zvijezdom vodiljom, koja nam ostavlja trag koji treba da slijedimo... Da li je sve baš toliko nepredvidljivo, ili nam se to samo čini...??? U to nikada nećemo biti potpuno sigurni, ali možda to i nije toliko važno... Da bismo stigli do ostvarenja sopstvene sreće, ili da kažem da bismo pronašli ljubav svoga života, ipak dosta toga mora da se posloži. Ali ne naravno samo po tome da u nekome koga upoznamo, koga zavolimo i u kome prepoznamo sve ono što smo oduvijek željeli da krasi onu pravu i toliko željenu ljubav našeg srca, nego da se to desi i u pravo vrijeme. Možda ste si nekada postavili ono pitanje: Eh, zašto se ranije nismo sreli...?... da, nije rijetkost da se nekada sasvim slučajno upozna netko u kome prepoznamo možda baš ono što smo priželjkivali da pronađemo, za čime smo oduvijek tragali... i onda kažemo sami sebi PA TO JE TO... Ali, obično se tu pojavi neko ali... i pokaže nam kako su nam se životne staze možda malo prekasno susrele, kako su naše životne priče već ispričane, naši životni putevi već odavno utabani... Isto tako, nasuprot tome... možda nas taj čarobni bljesak naše zvijezde vodilje obasja prerano...
Sjećam se i sada tog proljetnoga dana, sedmi razred osnovne škole, nastava je trajala i odjednom vrata učionice se otvaraju... i ulazi ona... doselila se u gradić u kome sam živio, to je bio njen prvi dan u novoj školi... gledao sam je od tog prvog trenutka zadivljen nečim posebnim u njoj... da li je to bila ljubav na prvi pogled, ili samo simpatija... ne znam... ali kako sam je sve više upoznavao i otkrivao ne samo njen izgled, nego i ono što se nije moglo vidjeti samo pogledom, shvatao sam da mi se jako jako sviđa... vrijeme je prolazilo, a ja sam tada bio poprilično zatvoren u sebe, možda i nesiguran u svoje vrijednosti, iako su me mnogi u mnogo čemu hvalili, ali nedostajalo mi je samo malo hrabrosti da joj kažem i pokažem koliko mi je zapravo stalo do nje i što prema njoj osjećam... A možda je to bio samo taj uzrast kada su djevojčice ipak drugačijim očima gledale na nas dječake iste generacije u odnosu na one starije, tako da mi je možda i ta činjenica smetala da joj priđem. Jako sam se obradovao kada sam je ugledao i tog prvog dana prvog razreda gimnazije, bili smo isto odjeljenje... a moje simpatije prema njoj su postajale sve veće i veće... Ali, ona je tada upoznala jednog momka starijeg od nje... ne znam da li mi je tada bilo teže ili lakše... bio sam pomalo i ljubomoran na njihovu vezu, a opet osjetio sam i jednu vrstu rasterećenja, oslobodio sam se razmišljanja kako joj prići, reći joj i pokazati da mi se jako jako sviđa... Njihova veza je trajala svih tih gimnazijskih razreda... a ja sam je i dalje gledao samo kao simpatiju... treći i četvrti razred sam izabrao mjesto u klupi baš iza nje... volio sam biti barem u njenoj blizini... a posebno zadovoljstvo mi je bilo kada sam joj na bilo koji način mogao biti od koristi... Ona je bila odlična učenica, ja isto tako... ali matematika... profesor nam je često znao za zadaće davati i neke posebne zadatke, koji se ne rješavaju baš u dva minuta... Meni to nije bio problem da ih uradim, a kada dodjem u školu onda je nastajala prepisivancija zadaće... naravno moja sveska je išla iz ruke u ruku, ali sam osjećao posebno zadovoljstvo kada je ona uzimala da prepiše takve zadatke, čak sam prvo njoj skoro i sam nudio svesku, što je naravno sa osmjehom prihvatala... Puno mi je to značilo, iako sam znao da od te priče ništa više ne mogu očekivati... Nakon gimnazije ona je otišla na pravni fakultet, a ja na matematiku i to u sasvim druge gradove... Kasnije smo se sreli još neki put, ali to će uvijek ostati moja nedosanjana priča...
I eto tako... sresti nekoga prije ili puno kasnije... da li je to samo igra sudbine, da li sve baš tako mora da se desi... to su pitanja na koja nikada nećemo naći pravi odgovor... Ali život ide dalje, sve se zbraja, sve nas to čini bogatijima... zapravo možda je dobro ponekad ne razmišljati o vremenu... treba ići i slijediti neku svoju zvijezdu vodilju, uživati u životu onakvim kakav je, u svakom danu naći po neko zrnce sreće, pokloniti nekome neku lijepu riječ... a onda ćemo i sami biti sretni...
|