četvrtak, 28.06.2007.

Moji dani

Život mi je trenutno jako iskompliciran. I to ovaj put ne zato što sam ja to htjela već sam se jednostavno našla u takvoj situaciji kao u paukovoj mreži. Svakim pokretom samo se još više zapetljam. Planiram objaviti zbirku pjesama (ko još danas objavljuje pjesme?? ja...) i sad je pokušavam sastaviti i složiti tako da ispravno pokazuje moje osjećaje i raspoloženja od A do Ž. I to me jako frustrira. Ništa ne stignem a na praznicima sam. Bila sam na moru i rasjekla sam nogu. I tako sam cijeli dan sjedila na plaži s krvavim stopalom koje nije prestalo krvariti. Ni to nije bilo toliko strašno, najstrašnije je to što sam izgorila kao rak. Onako bijela kao porculanska lutka izgorila sam u jednom trenu. I sad se tako danima vučem po kući (doslovno jer ne mogu hodati...) a sve me peče. Noću ne mogu spavati, ne znam kako bi se okrenula, imam osjećaj da izgaram iznutra. Ne mogu nigdje izaći jer ne mogu hodati. Krasno su mi počeli praznici...
No, ja neću kukati i jadikovati. Otkrila sam neku novu stranu sebe i baš mi se sviđa ta druga osoba. Svaki dan upoznajem svoje nove osobine. Neke mi se ne sviđaju a neke su zaprepašćujuće. Previše sam se razočarala što se tiče suprotnog spola i odlučila sam jednostavno odustati. Odgovorit ću vam na vječno pitanje: NE. VRIJEME NE LIJEČI SVE RANE, ono samo čini da se lijepe stvari zaborave a one ružne se pamte zauvijek. Sve što se silom potiskuje kad- tad izađe na površinu.

petak, 22.06.2007.

Ah…pa sreća naravno…

"Tri su uslova da čovjek bude sretan: treba biti glup, sebičan i dobrog zdravlja; ali ako prvi uslov nije ispunjen, sve je propalo." Gustave Flaubert
Zadnje vrijeme često razmišljam o onome o čemu ne bi trebala. Opet sam počela analizirati. I to previše. U sljedećih nekoliko dana dogodit će se toliko toga dobrog i predivnog da ja jednostavno ne znam kako će sva ta sreća utjecati na mene. Već sad pomišljam na sve ružno što mi se može dogoditi i što će me dodatno oslabiti. Svjesna sam toga da je problem u meni, jer to stvarno nije normalno. Nikako se ne kogu pomaknuti s jedne jebene točke. Iscrpljena ja guram grudu koja je već postala lavina i kotrlja me na dno. Iscrpljena ja pokušavam pomaknuti se naprijed. Da, pokušavam. Trudim se da mi bude bolje. I nakon još jednog dana neuspjeha i očitih grešaka ja opet zatvaram oči svjesna crnine koju ću vidjeti, svjesna kapljica koje će poteći iz te crnine, sama sebi sudim i kažnjavam se pogrdama, očajem i srdžbom. Ovu noć ne plačem. Kao i većinu noći do sad. Eto, toliko sam prazna. To je tako sjeban osjećaj, kad osjećaš da dišeš i to je sve što osjećaš. Jedini dah života.
Ah…pa sreća naravno… sve će to biti super … osjećam da mi krila ponovno rastu… izvući ću se nekako iz močvare, neću se ugušiti ispod lopoča trulih od žaljenja… i letjet ću…slobodna, ponosna i sama… jer ja nisam ptica da letim u jatu, ni pčela da kružim u roju, ja sam klonuli anđeo zgrožen nad dvoličnošću, sasvim sama u svome bolu kojeg pobušavam ubiti… Pokušala sam ubiti bol, ali samo sam krvarila još više… Ako već ne možete ništa popraviti u svome životu, učite bar na mojim pogreškama. Ne pokušavajte ubiti bol. To je nemoguće.

utorak, 19.06.2007.

Bit će bolje...

Bit će bolje...ma bit će bolje...sutra će biti bolje...ma za koji dan...sigurno će biti za barem mjesec dana...ma bit će bit će....i tada prestadoh biti optimist. Voljela sam svaku iskru nade, svaki osmijeh i porugu, mislila sam "Pa nije valjda meni?" "Ne, ne može biti meni. Nisam ništa loše i krivo napravila!" Onda me ošamario njegov pogled i otkinuo mi komad mesa. Smijala sam se...i dok sam krvarila bila sam sretna...pa zbog njega je sve vrijedno, zar ne? NE. Nije on toga vrijedan. Odvratan je kao i ostali. Ne volim ga. Ne volim ga. Ako budem ponavljala dovoljno dugo možda i povjerujem u to, možda sama sebe uspijem uvjeriti...ali ne uspijevam... ruši se sve. Zemlja se i dalje okreće, sporije...svaki dan donosi novu agoniju...usne, ruke, sve je klonulo...oči su izgubile sjaj...
Ma možeš ti to! Bit će bolje...al mi gore biti ne može...
I tako se uvjeravam već dugi niz potrošenih godina. Izlizale su se fore kojima se tješim svaku noć kad se sjetim svega. Ništa više ne pomaže. Gubim se u tom svom nekakvom sjebanom filmu. Nitko mi ne može pomoći. Znam da želite. No, shvatite- stvar je u meni! Negdje jako duboko u meni. Kopka i kljuje, izvire kada ne bi trebao. Taj moj jebeni ego. Iznenadim samu sebe kad izbije iz mene onako gadan i surov.
Ma bit će bolje... sutra, sutra, sutra...za koju godinu...a valjda kad umrem...
Koliko košta nada? Hoćete mi je malo prodati?
I tada postadoh teški pesimist. Smijem se i kad to nije potrebno. Ali mene to ne dira. Smijem se sebi u sebi, pojedincima u facu...da, da. Jesam, ironična sam. Jesam, da jesam. I sarkastična, ponekad i cinična. Sve što kažete. Svi pridjevi na -ična.
Bit će bolje...
Ispisah vam trenutni tijek mojih misli. Jel vidite koliko je komplicirano? Zapravo je to samo onaj mali dio, onaj koji nije prebrzo pobjegao negdje. Pa će onda kasnije provalit iz mene... Ma sve je to smiješno...

nedjelja, 17.06.2007.

Vama (znate vi dobro kome...)

Stvarno mi više ide na živce ovaj blog. Volim ja njega pisati al mi smeta to što neke osobe koje znam uporno čitaju i onda seru gluposti okolo. Jebo te osjećam se ko neka zvijezda koja je okružena papparazcijima....a te dotične osobe nisu u stanju bar to meni reći šta već imaju reći već te svoje pametne misli i komentare vezane ZA MENE I MOJ ŽIVOT (koji ih se btw uopće ne tiču...)iznose meni dragim osobama i onda ispada da se to nešto odnosi na njih. Sad ispada da sam u onom postu "Obavijest" pisala o mojoj mami (koju obožavam i volim najviše na svijetu) i da mi je loše s njom, da mi kao nešto fali i da pričam da ću se ubit!! Halo! pa ja uvijek pričam da ću se ubit, ali kakve veze ima moja mama s tim?
I još jednom ću vam ovo reći: zbog vas sam izbrisala prvi blog, promijenila adresu ovog bloga; i to sve zato jer ste DVOLIČNI I LICEMJERNI, i jer vam smeta što ja vama sve što mislim i kažem a vi nemate muda meni bilo šta reći, već se samo smijete....pa i meni je to smiješno, vi ste jadni i smiješni...ja samo sjedim u razredu i smijem vam se...
Baš ste super... ne mogu vam se nadivit... sigurno se ponosite sobom....

petak, 15.06.2007.

Sunce ...?

Sunce
lijepo, sjajno, užareno
izvor života
simbol ponovnog rađanja....nešto...
Baš je divno...toliko volim sunce...a dan mi je prekratak...i baš pretkraj dana u smiraju sunca u crvenkastoj boji pronađem svoju energiju i ponovno oživljavanje klonulog duha...ali dan je završio...i pala je noć... pali su dvori bluda i skrivenih želja u nagim pokretima...zaglavljena između i stisnuta u šaci noći, onemogućena u stvaranju, pucam od ideala ideje...

Janko Polić Kamov - Brada:
"Jednom riječi: djevojke se za mene nisu otimale; imao sam svoj mir. Nije se zahtijevalo, da na šetnji odgovaram na poglede, da noću slijedim uzvinute suknje, da u kavani počastim s dotičnom namjerom kasiricu. Tako sam ja živio i učio; iz svijeta ne primah nikavih seksualnih podražaja, jer, no - nisam dražio i nisu me dražile.
Ali, ali! Nisam ni dražio ni razdraživao, ali sam svejedno izazivao." "Ja dakle mira u potpunome smislu riječi nijesam imao. Ali ovo, što sam među svijetom zauzimao tako u oči udarajući, smješkanja, gurkanja i neslanih primjedbi vrijedan položaj, učini, te sam ja gubeći mir na ulici sticao spokojnost u sobi." "Moji ideali izađoše tako sasma iz života i ljudi među knjige i študije. Ispočetka me laktanja uzrujavahu, kasnije im se priviknuh i svagdje stadoh gledati - laktanja i upozoravanja na moju "čudnu i smiješnu" spodobu. Ja sam reagirao: prezir i hladnoća stade odražavati svu okolinu, koja je tako bez srca i opet s mnogo osjećanja izvrgavala ruglu - mene."
Ovaj pisac je nešto što se riječima ne može opisati. Buntovnik i rušitelj svih dogmi, pljunuo je na crkvu i religiju, ustaljene norme društva koje je tako "savršeno" uređeno i prije 100 godine učinio i rekao ono što neki nemaju hrabrosti sad učiniti i reći: bio je drugačiji i ponosio se s time, jer su svi ostali zapravo bili odvratni i rugobe a ne on koji se pobunio jer je bio čista uma i gledao je stvari toliko jednostavno da je sve postalo komplicirano. Ovi dijelovi njegove novele u kojoj opisuje sebe kada je obrijao bradu stvarno su i više nego genijalni, a kamoli tek cijela novela ili njegove pjesme... eto toliko da znate čime se ja zanimam...

srijeda, 13.06.2007.

Ispraznost svakodnevice

Nakon duuugo vremena pesimizma i otupljenosti, složenih i naprednih riječi i misli. Odlučih napisati jedan vrlo jednostavan i optimističan post o svome "Nije sve tako sivo" trenutnom stanju.
Kraj je školske godine. Prolazim s 5 kao i inače. Jedini problem je što sam si opet natrpala lektira i što sad prelijepa sparna poslijepodneva i školske odmore (ponekad i satove) moram pisat; pardon, prepisivat lektiru... No, dobro i to ću nadam se do kraja ovog tjedna, ako Bog da i ne izgubim vjeru u valstite ruke, završiti i onda sam FREEE....
Prije svakog ljeta ja sebi smišljam neke planove i dajem si zapovijedi što i kako ću raditi (problema nema gdje- u ovoj zabiti, pa gdje drugdje???) i onda sve to ne ispunim i ne ostvarim i onda sam na kraju ljeta u kurcu. Ništa baš ništa ovog ljeta ne planiram, osim smršaviti. Nisam to htjela napisat, ali eto izletilo... To mi je svakog ljeta iznova "novi" cilj bez postignuća, iako manje jedem, iako se više krećem i vježbam... No, ovaj post treba biti optimističan pa neću više o tome...
Dakle, nema planiranja nikakvih planova za budućnost, osim kupnje i pripremanja stvari za maturalac i izrade đinđi... e da ako imate kakvih narudžbi za duge/kratke ogrlice, naušnice, narukvice, broševe samo mi javite i bumo se sve dogovorili... e tako, sad sam se malo promovirala...
Voljela bih voljeti onoga koji misli da mene ne voli, ali ja znam da on mene voli... jao, kako sam glupa...
Opet pišem gluposti ali to je zato što sam nedefinirana. Inače sam takva. Nije ovo nikakva iznimka.
Pao mi je tlak (imam prenizak za svoje mlade i poletne godine) i vrti mi se i muka mi je. A trebam test pisat, tj. jedan dio prepisat- nisam stigla učit sve zbog već navedenih razloga (lektira), pa sam sad nervozna...
A malo sam i gladna...
Ništa onda....ovo je bio jedan od rijetkih postova u kojem nisam previše gluposti srala .... nije morbidan pa stoga molim da me pohvalite za napredak...
Do sljedećeg puta sve vas pozdravlja BARBARA...

P.S. ako ste primjetili tako se zovem i promijenila sam nick...

nedjelja, 10.06.2007.

Mrzim ...

Mrzim svoje osjećaje.
Mrzim vlastiti besmisao.
Mrzim ovaj nemir.
Mrzim ovu bol u trbuhu... u plućima... mozgu... očima...
Mrzim suze što sam ih isplakala.
Mrzim ovaj svoj perfekcionizam... ironiju... sarkazam...
Mrzim potrebe.
Mrzim vlastiti intelekt.
Mrzim svoju bijelu put... kosu... ljepotni azur u očima...
Mrzim svu ljepotu i sklad u svome životu.
Mrzim riječi...gade mi se... a moram govoriti...dosadilo mi je ponavljati...
Mrzim disati.
Mrzim slušati.
Mrzim gledati.
Ukratko mrzim sebe i svoj život...a živim...
A ZAŠTO?

srijeda, 06.06.2007.

Obavijest

Ljudi me tjeraju da napišem post. To mi se dogodilo prvi put u životu. Izgleda da postajem "nešto". A šta ja znam. Nemam neke inspiracije i glupo mi je pisati takav post. Ovo je obavještajni post u kojem ću vas obavjestiti o stvarima koje me jako živciraju u zadnje vrijeme...
**Životinje s kojima živim. Da ne bude zabune da to nisu ukućani (čitaj LJUDI) već samo kućni ljubimci. To su svi zajedno. Kućne ljubimce (1 pas, 4 mačke + jedna odlutala i 5 mačića...svi u jednom stanu...) mogu i donekle trpjeti jer oni nisu razumni kao homo sapiens pa se na njih ne mogu jako naljutiti. I šljatki su pa im se može oprostiti... No, one životinje s većim i razvijenijim mozgom i uspravnim hodom više ne mogu trpjeti... Stvarno mi je dosta svega. Kad nešto kažem, kad izjasnim svoje mišljenje to se odmah osuđuje i ja sam bezobrazna, drska itd. itd. itd. Kad šutim opet ne valja. Uništavam samu sebe jer sve skupljam. Nekad davno sam bježala iz razreda tj. škole u kuću i zatvarala se a sad ne mogu dočekati kad ću doći u školu. Ne zbog škole, to mi se već gadi, već zbog nepristunosti nekih osoba koje mi svaki dan kljucaju mozak i čupaju (doslovno) živce... Imam toliko obaveza kod kuće vezanih za školu, kuću, sebe a sve mi se to gadi raditi kod kuće. Najradije bih pobjegla negdje. Imam parazite u kući.
**Druga stvar je moj internet i komp. Obožavam svoju sobu. Ona je moje utočište. Nije baš onakva kako bih ja željela ali nema veze. Sve je dobro dok sam sama u njoj sa ili bez kućnih ljubimaca. Oni mi ne smetaju. Jedva sam dočekala da dobijem komp. Sve je to super samo mi se sad sjebo. Imam neke viruse na njemu i šteka pa me živcira. Tako da neko vrijeme neću pisati postove, a i ako napišem bit će bezveze jer ih neću pisati kod kuće a jedino tamo dobivam pravu inspiraciju...
tako da by...

subota, 02.06.2007.

B O L

Ja. Gubim vid, oči me peku. Stara prijateljstva lijepo mirišu. Stare rane opet rastrgane su. Sjene vrpolje se. Ugušena u krvi, u pobuni vlastite podvojenosti. Muti mi se pred očima. Sjene se gube....pa se vrate...smiju se...izruguju mi se...trče lijevo- desno lijevo- desno......i dalje se smiju...sablasno se kesere... gubite se! Ne trebate mi...i onda se smiluju, stopimo se...zajedno se keserimo, izobličenim lubanjama, u isti glas...pravi zbor urlika...uzvici gađenja, bola...gubim se. JA. A oči mutne...peku, svrbe, kao da žele da ih iskopam...ne trebaju mi. Pa zar bi htjela i dalje gledati ove odaje tišine, ludila, masakra koje predhodi?! Bolje je da ne gledam. Boli. Užasno boli. Al ipak...ne vidim bol, samo ju osjetim...