petak, 27.04.2007.

Prvi među jednakima

Više od ničega, manje od dvoje= sasvim dovoljno za preživljavanje; ponekad uhvaćen kao višak, ponekad uhvaćen u manjkavost svoje sredine, ukazivati se kao oslonac što je usmjeren samo na sebe, morati živjeti za sebe i ovisiti samo o sebi, voljeti sebe pa druge ili prvo druge pa sebe? Putovati sam kao i živjeti sam (svijet je uvijek isti, bitno je što je u i s nama). Biti prvi među istima ili prvi među jednakima ili jednostavno kao takav biti jednakiji od svih ostalih, biti sam ali ne usamljen ili biti s drugima a tako usamljen, biti prvi onaj važan a poznavati one posljednje ili biti posljednji a priznavati sebe kao prvog, biti prvi u redu, prvi na nišanu, dočekivati prvi udarac ili prvu pohvalu; svejedno samo da se preživi.

utorak, 24.04.2007.

A tko može znati...

Danas sam jako sretna... Što je inače jako čudno za mene...čini mi se da se zaljubljujem...fakat sam zaboravila kakav je to osjećaj...već previše vremena nije mi se dogodilo skoro pa ništa lijepo u životu, već sam zaboravila kako sreća izgleda i ima li ime uopće... Kad god sam bila sretna, bila sam sretna zbog drugih i njihove sreće jer mi je drago kad su ljudi oko mene zadovoljni i sretni, iako ja to nisam. Ne znam zašto se tako osjećam. I nemam opravdanje jer ga ni ne trebam jer sama za to nisam kriva. Ne mogu birati kako ću se osjećati, možda netko drugi može, ali ja više ne mogu na silu biti sretna, neda mi se više glumiti sreću i gušiti se u vlastitoj ispraznosti. Ne podnosim glupa pitanja okoline o tome zašto sam tužna, zašto ovo zašto ono....gonite se u ........ šta vas briga....ako sam u vašim očima tužna ne moram biti u vlastitim Meni je dobro i ovako. Ako se dosad nisam ubila pa onda valjda neću ni ubuduće.
No, da prijeđem na sretne misli.....
Ja sam sretna, ali ne moram to nužno pokazivati. Ne volim govoriti o sojim osjećajima. Netko je neki dan rekao da mu je teško kad je tužan a nema s kim podjeliti tu tugu. Meni je to smiješno. Ja kad sam tužna ni ne treba mi nitko da s njim djelim svoju tugu. Kao da bi netko sa mnom i htio djeliti nešto njemu ružno....
Meni je najteže kad sam sretna i kad nemam s kim podjeliti tu sreću koja je tako lagana, neopterećena i jednostavno predivna. Kad nešto dugo nemate pa onda dobijete naučite se čuvati to i uživati dok imate. Tako je meni sa srećom. Kad mi Bog podari sreće ja se sva jadna ustrtarim i prepadnem da mi prebrzo ne pobjegne pa sva u strahu uživam u njoj. bolesno....
No, ni to nije tema ovog posta ....
Tema je sreća ali ne u tom kontekstu. A tko može znati kad će nam se što dogoditi i u kojoj mjeri će nas pogoditi...težak je život nas gimnazijalaca.....cijeli svijet ostaje na nama da ga uredimo po želji.... a tko može znati kako savršenstvo treba izgledati?

nedjelja, 22.04.2007.

Hladno pivo- Knjiga žalbe

Da, da Ineskica .... ovaj post je u potpunosti posvećen novom albumu Hladnog piva- Knjiga žalbe koji je, kako bi moja Ines rekla :"PREJEBEN".
Objavit ću riječi pjesama koje sam jedva izdvojila iz cjeline ovog albuma jer je fakat teško reći koja je bolja od koje.....

NIJE SVE TAKO SIVO

Red tuge
red bijesa
zbog sms-a
tvoje duševno stanje
je poput lazanje
zar na tebi da štedi
da te tako uvrijedi
crven u licu
gnječiš limenku piva
njen sorry povuku
i smajli na ekranu
idu ruku pod ruku
kao sol na ranu
zar nakon svega joj nisi ni poziva vrijedan
a zbog nje si prešao na 09.....jedan.

Barem te niko neće mučiti sa francuskom dramom
posudit ćeš si film sa Jean- Claude van Dammom
zbogom filmovi bez boje
i odresci od soje
pozvat ćeš kod sebe
sve frendove svoje
pod hitno ti sad treba
par promila
i barem tona testosterona.

Nije sve
nije sve tako sivo
kad imaš s nekim otić na pivo.

I dok Jean izbija bubreg nekom sporednom liku
ti od suza jedva i da vidiš sliku
zbog nje su dečki pišali sjedećki
sad jebi ga šta ćeš
sjediš i plačeš
treba ti par promila
muška idila
i barem tona testosterona.

Nije sve
nije sve tako sivo
kad imaš s nekim otić na pivo...

RANJENI I LUDI

Dosta sam dugo
šarao svijetom
samoću liječio kvantitetom
na putu sreo ljude
ranjene i lude
i višeput opečene
i u strahu nedorečene
zato ne jebem više
jeftini klišej
da se samo onoj pravoj piše
pa zar ni jedna pjesma
nijedan stih za onih milijun pogrešnih
koje su bile tu
kad nisam imao nju
kad sam vikendom stajao na rubu
i kad je nedjelja zjapila
ko crna rupa
meni su neprave pružile ruku
i poljupcima odvukle do jutra
nisu bile glupe
vjeruj mi
svaka je znala:
kad nema velike ljubavi dovoljna je i mala...
nisu bile glupe
vjeruj mi
svaka je znala
i da šutnja je zlato
i riječi se troše
možda to nije to
ali nije ni loše
kad nema velike ljubavi dovoljna je i mala...

PITALA SI ME

Pitala si me zašto tvoje ime
Nikad ne provlačim kroz rime
Zašto ga nikad ne ukrasi metaforama krasnim
Pa da se time hvališ kolegicama s posla

Ma nema šanse nema tih para
Da mi ikad budeš dio repertoara
Pa da tvoje ime pjevuši 'ko stigne
Da si svatko tek tako na brzinu puni tišinu

Mislim da bih razbio gitaru
Da čujem da te fućkaju na pisuaru
Da me jednog dana gledaš poniženo
Iz kuta dućana gdje je sve u pola sniženo

Ova pjesma o tebi koja si mi sve na svijetu
Ovaj pokušaj da kažem neizrecivo
Nikad se neće naći na nekom CD-u
Imati naslov cijenu i barcode

Zar da radio voditelj kreštava glasa
Preko naše himne traži vlasnike pasa
Da se cereka, jer kao dobra je zeka
U svaki jebeni singl ubaciti jingle

Ništa nije sveto
Sve je bruto i neto
Sve je zabava

Bitno da nešto svira za žedna uha
Da nikog ne dira dok pere il' kuha
Da narodu skrati onih osam sati
I da lijepo stane između dvije reklame

petak, 20.04.2007.

Licemjerje

Sve više i više ljudi koje poznajem postaju licemjerni i dvolični. Možda ovo društvo u kojem se nalazimo to odobrava i potiče, pa je zapravo i poželjno biti takav. Ne znam, možda nisam u pravu, možda sam ja to sve krivo shvatila, ali kad opet pogledam- to je to. I ne može biti nikako drugačije. Ja sam ne znam ni ja kakva u očima drugih jer imam hrabrosti, morala i čistog razuma da sve što mislim i kažem. Valjda je nekima važnije sve ono što nije čisto (mislim na čistoću duše i misli), moralno i iskreno jer oni nisu takvi pa je stoga normalno da od drugih očekuju da se i oni tako ponašaju. Mene su odgajali na drugačiji način, u nemržnji i iskrenosti; možda je onda za sve kriva moja majka koja mi je oduvijek ukazivala da ću biti dobra osoba tek onda kad budem govorila istinu čak i onda kad se to od mene ne traži, i onda kad to nije poželjno, i onda kada će rulja pokazivati prstom na mene, i onda kada bih zbog toga mogla izgubiti sve što imam. Ja stvarno više ništa ne znam. Cijeli svijet je čudan. Možda ja živim u nekom zamišljenom svijetu u kojem svi govore ono što misle i svi se međusobno cijene i poštuju zbog toga. Možda ja živim u mašti, jer je to nemoguće. Nema druge, ja sigurno živim u iluziji… ili?

utorak, 17.04.2007.

Ljubav daje krila, ali ih i potkresuje...

Upravo tako... a šta sad? Pa ništa...
Ne da mi se pisati, pa ću staviti par sličica...šljatkih sličica...i u njima objasniti...
Sama sam...gdje si?

Proći ću pokraj tebe i okrznuti te, u nadi da ćeš me pogledati... otvori oči i pogledaj me...shvati- ja sam tu...samo zbog tebe...poljubi me...

Zagrli me i sanjajmo zajedno...

Ući ću ti pod kožu...i čeprkati po mozgu, bit ću dosadna, zaljepit ću se za tebe i neću ti dati disati...

Ako me uistinu voliš; preći ćemo preko toga...i dalje se voljeti...

Bit ću stvarno dosadna...pratit ću te u stopu...

Znaš da sam najbolje za tebe...kiss me, love me, f... me...

Molim?! Što si rekao?! NE VOLIŠ ME????!!



Nestani iz mog života!

Ha ha...znala sam...vratit ćeš mi se

Ko je kome ovdje krila skresao???
To vam je samo djelić moje poremećene slike svijeta...
ah...ljubav...
Jebeš ljubav!

nedjelja, 15.04.2007.

Šta ako...

Svo vrijeme ovog svijeta je moglo biti naše
sad sjedim i gledam
kako dan
svojom ljepotom se budi
ne nisam tužan
ponekad takvo je lice
dok sjedim i čekam da kažeš mi
"Odlazim"
zar tako lako
polako je sve uzeti?
A šta ako ti ja
šapnem sad
neke riječi
koje nikad nisi ti
čula prije
koje te probude
i podsjete
da možda mi
poneki put
šapnemo sve
one riječi koje nikad nismo prije govorili
hajde spavaj sad
možda i nađem te u snu...
Svo vrijeme ovog svijeta je moglo biti naše
sad sjedim i gledam
ovdje se dlanovi spojiti neće
tako lako
polako
je sve uzeti
a tako teško
teško
je s tim živjeti...

petak, 13.04.2007.

Tko sam ja?

Vječno pitanje bez odgovora : TKO SAM JA?
Zašto žalimo?

Zašto žalim za nedostižnim ako je nedostižno?

Kao pravi iskonski Kršćanin kojem je usađen osjećaj krivnje, svaka druga riječ mi je ZAŠTO?
Od danas se sve mijenja. Apsolutno ništa više neće biti isto. Možda ću se ponašati isto, ali više ništa nije isto. Napukla su već slomljena obećanja nikad održana samoj sebi. I više ništa ne obećajem.
Ja sam nikad otvorena knjiga bez korica. Knjiga s istrganim poglavljima. Knjiga s podcrtanim mrljama. Otkud sad mrlje ako je oduvijek zatvorena? Plače u sebi jer se boji vanjštine. Plače u sebi i mrlja briše mrlju. Plače u sebi i ne otvara se nikome. Iako ponekad gori od želje za osmijehom. Iako ponekad nacrta sama sebi jalove korice. Nikad ne sanja i uvijek je budna. Žali bez razloga. Vrišti od učmalosti monotonije. Nitko je ne čuje.

Ja sam nikad otvorena duša bez kajanja.

To je moj odgovor.

četvrtak, 12.04.2007.

Promjene

Zašto se sve mijenja? Krenuti ću od samog početka. Ljudski rod nikada ne bi evoluirao da se ne događaju promjene. Kada se povuče teza od toga na moje pitanje, zapravo na vlastito čuđenje dobijem odgovor: od rođenja se mijenjamo, u pubertetu najviše pa je stoga logično da će se i naše ponašanje, izgled i društveno djelovanje promjeniti u skladu s tim. No, dosta je filozofiranja. Danas se toliko toga mijenja da to više nije normalno kako bi trebalo biti jer se promjene događaju prebrzo. SVE SE MIJENJA. Planet, životinje, MI. A zašto? Pa valjda da bi se poboljšati. Većina tih promjena ne donosi nikakvo poboljšanje, pa ni ono najmanje. Više se u ničemu ne može naći „ono nešto“ dobro. Opet pitam a zašto? Toliko smo od tih silnih promjena postali arogantni, pokvareni, bezobrazni, bezobzirni, ništa nas više ne čudi, pohlepni i ono najgore gluhi i nijemi za druge. Danas je poginulo najmanje 200 ljudi. I dobro. Pa šta sad? To je samo broj. I tako u nedogled. A kada se nešto dogodi našem veličanstvu onda je to big deal, onda je to ozbiljna stvar i pitanje života ili smrti. I nitko drugi više nije bitan. Nikada i nije bio. Žalosno je što je polovica svijeta kršćanske vjere. Vjere koja zagovara ljubav, nadu i vjeru. Ljubav? Nada? Vjera? Prema kome? Kada? Zašto? U što? I ta polovica svijeta nosioc je vjere koja je svijetu učinila više zla nego dobra. A zasnovana je na ljubavi, nadi i vjeri. Nije tu nitko drugi kriv osim nas samih. Sve se izmjenilo. I ljubav i nada i vjera. Sve se vrti oko novca i seksa. Novac je u osnovi nešto što bi trebalo biti sporedna stvar u životu, nešto što bi nam malo pripomoglo da poboljšamo život. A ne „nešto“ zbog čega bi se trebalo umirati. I tko ima to pravo odlučiti tko će živjeti a tko umrijeti? Imamo li mi pravo oduzeti život jer je to za neki opravdani cilj?

Kada nekome tko nije Kršćanin pregori žarulja on će uzeti drugu i zamijeniti je. Kada se to dogodi Kršćanu on će ostati stajati u mraku i reći: „Zašto baš meni Bože?“
Nemoj te me krivo shvatiti, ja sam također Kršćanka i to velika, ali također uviđam sve nedostatke Crkve koja je kao institucija uništila i promijenila same temelje ove prekrasne vjere koja najviše zagovara ljubav prema sebi i drugima. I zbog toga sam jako ogorčena.

srijeda, 11.04.2007.

Nije moje vrijeme

I kada mi se napokon sve složi u ovoj mojoj glavi prepunoj pomiješanih i razbacanih misli, ja ću opet imati još nešto za reći, još nešto za napraviti. I uvijek ću tu «savršenu» idealu pokvariti još nekim «pametnim i potrebnim» razmišljanjima. Zašto ja uvijek imam potrebu da sve userem i sjebem? Ja jednostavno nisam trebala biti stvorena. Sve više i više sam uvjerena u to da se neprestano nalazim na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Ovo jednostavno nije moje vrijeme. Nalazim se u pogrešnom stoljeću. Najbolje bih se uklopila u kameno doba. Svi su divlji i nitko ne komunicira previše, nitko ti neprestano ne upada u riječ, svatko zna svoj posao, nitko ti ne može i što je najbolje ne želi oduzeti tvoje postojeće mjesto na ovoj planeti, nitko ti nije zavidan što imaš ljepše krzno od njega ili što imaš ljepšu ženu/muža. I ono što je meni najdraže: kad ti se netko ne sviđa, ide ti na živce, ignorira te; udariš ga kamenom i sve je opet OK. Ne moraš se brinuti da će te tužiti na sudu i da ćeš mu platiti ogromnu odštetu samo zato jer si mu htio reći da ti se ne sviđa. Jedina sljedeća briga ti je da i on tebe ne skuca kamenom. I što je najbolje nitko ti ne može zabiti nož u leđa jer su svi jedna velika i brižna zajednica. Kad sve ovo sad promislim, OVO DEFINITIVNO NIJE MOJE VRIJEME.

petak, 06.04.2007.

U samoći

Zašto se vraćaš kad odu svi?
Prisjećaš me
Kad zaboravim?
Da li je lakše
Priznati samoću
U samoći?
Da li je lakše
Priznati grešku
U samoći?

Zašto drhtiš?
Nije hladno.
Zašto šutiš?
Znam,
Volim te
Priznaj
Ljubav je to.
Bol i požuda,
Nije ljubav.

Zašto se vraćaš?
Idi, kad ti kažem.
Nije vrijedno.
Boriti se
Ne možemo više.
Zašto drhtiš?
Od pogleda mog?
Okrznula te iskra hladnoće.
Pitam te
Zašto šutiš?
Idi, kad ti kažem.

Vraćaš se prekasno,
Tu led caruje
A sunce mrtvo je.
Osmijeh prisilan
Suza potiskuje
U samoći.
Ne mrzim te više
I to je osjećaj.
Idi, kad ti kažem.
Ponesi oduševljenje
Ne treba mi.

Divi se kreposti
Umri sam
Svima je sudbina ista
Posljednji je izdisaj samo naš
U samoći.


E da SRETAN VAM USKRS! unaprijed ali...

srijeda, 04.04.2007.

Neshvaćena

Shvatila sam da bih trebala prestati pričati. Al pošto mi je to zanimacija života onda bih trebala prestati postojati.
Što god rekla krivo me shvate i uvijek okrenu priču na neku drugu stranu. Etiketiraju me kao "pomaknutu" "bolesnog razmišljanja" "perverznu" "depresivnu" i nadasve ČUDNU. Čudna jesam pa se zbog toga ni ne bunim. Mrzim to etiketiranje, ako ja nikoga ne etiketiram (osim teških morona) zašto onda neko ima tu požudnu potrebu da etiketira mene i moje postupke i moja ponašanja i da mi neko društveno prihvatljivo ime da me lakše prepoznaju. Kao u zoološkom vrtu. Ispred kaveza stoji ploča sa imenom životinje, ime vrste, podvrste, roda..... pa ja nisam životinja (), nisam stvar () već sam neshvaćena osoba smještena negdje drugdje na ovoj bolesnoj planeti. Ja sam njima čudna al oni su zapravo čudni. Ja sam pomaknuta a oni su ti koji imaju pravo meni to nabiti u facu i puni ponosa natrljati mi nos time.... Ja sam vrlo vrlo vrlo neshvaćena. Što god kažem pitaju me zašto? Pa rekla sam ti zašto! Nisam ja kriva što si ti glup!

utorak, 03.04.2007.

O k.u.r.c.u.

Pita mene frend (...?) o čemu ja to pišem na svome blogu; pa ono o kurcu! Šta te briga. Zbog toga sam i izbrisala prošli blog jer su mi ga čitali ljudi koji me znaju, a ja ih baš previše ne volim
I tako. Netko mi je od onih zvijeri što ih držim u kući pregrizao kabal za internet pa tak da sad ne mogu baš često pisati blog. Al vama to baš i ne smeta...
Potaknuta mudrim mislima razmišljam ja danas o čuđenju i čudima. Ljude više ne možete ničim začuditi ni iznenaditi. Koja spoznaja...Možete ih razočarati, prevariti i još štošta ali iznenaditi ne. I na to se svodi svijet. Na neuspjeh. Očekujemo čudo a ne bi ništa poduzeli u vezi s tim i onda se razočaramo. Meni se to često događa. Ali moj najveći problem je taj što se ja trudim uspjeti....i šta dobijem??? KURAC. Ma ni to....
No, stvarno (pravo) pitanje je zašto sam ovaj post ovako nazvala?
Pa zato. To je jako promišljen i inteligentan odgovor na sva pitanja ovog svijeta.
Sad bih ja kao trebala pisati o k......
Evo ovako, zašto sve više mladih djevojaka ostaje trudno? Zašto su se naše babe u njihovo vrijeme udavale sa 15 ili više godina? Pa zbog kurca! Vi stvarno mislite da su se one udavale zbog neke ljubavi ili imanja, krava, ili ne znam ni ja više čega? Ma dajte....sve su nedonoščad od 7 mjeseci rađale...jer su se malo po polju provaljale, nabile tikvu pod glavu negdje usred njive ili se jednostavno pohotno bacile u sijeno...i sve kao naivne, nevine, a jadne... I onda kad su skužile da su trudne brže- bolje se udaju za nekog i jadne rode dijete prije vremena....aha... Koliko se prije kopiladi rađalo....a jadne, pa nemojmo ih sad osuđivati, nisu one bile ništa bolje od nas, samo smo mi obrazovane žene sadašnjice....naša djeca će se sprdati s nama...

Do sljedećeg puta