Iščekujući tramvaj na Savskoj kao i svaki drugi dan, već mi je to postalo navika, iz misli i mp3-a me malo odvojio zvuk sirena,nekoliko vatrogasnih kola se zaredalo. Kola jure, u njima ozbiljnih lica sa šljemovima na glavi vatrogasci. Sjetih se kako sam kao mala htjela među ostalim biti vatrogasac. I policajac i teta u vrtiću i prodavačica u dućanu, i još štošta. Sanjala sam i u snovima maštala o životu. Gdje su svi ti snovi? Rasplinuli se poput mjehurića od sapunice. Odraslija sam. Pogotovo s obzirom na zadnji 12 mjeseci. Puno toga se promijenilo. Prvenstveno ja. Smatram, na bolje. I još uvijek sanjam, ali sad ne samo to nego se trudim da moji snovi ne ostanu samo snovi. |
Štrajkaški je dan i na faksu, pa uživam u blagodatima slobodnog dana, štoviše petka. Ovog jutra nije me probudila budilica, naspavala sam se-čak do pol 7, otuširala,popila kavu, doručkovala, onako mirno i ležerno. Štrajk u potpunosti podržavam jer smatram da je školstvo u kaosu i da su profesori potplaćeni. |
Blogosfera, mnogi blogovi na domeni blog.hr. Nije jedina u Hr ali mi se čini da na blogu.hr ipak piše najviše ljudi. Ima ovdje raznih blogova, raznih ljudi, raznih stavova. Šarolik je naš blogerski svijet. Neki su ovdje kako bi olakšali dušu, neki kako bi izrazili misli i stajališta, neki pišu od decidiranim temama, pa čak i područjima. No, moram se i osvrnuti da ima puno klinaca sa "supach blogovima" koji su blog otvorili/očeli pisati samo kako bi bili in/cool/pratili modne trendove. Možda se zapitate kako to da je Stella počela pisati? Dugo vremena uopće nisam ni znala za postojanje blogosfere, blogera i blogova. Kad sam se upoznala s ovim terminima jednostavnim klikom na www.blog.hr i na neke blogove upoznala sam se kako stvari stoje. Blog sam prvenstveno počela pisati kako bi izrazila svoje misli i osjećaje. Blog je moj elektronički papir, moj virtualni dnevnik. Moj mali kutak. Stellin kutak. |
Život je put, život je putovanje. A mi, ljudi samo smo usputni prolaznosti na tom putu. Pojavljujemo se i nestajemo brzinom svjetlosti. Pitamo se koji je smisao života, a ne nalazimo odgovor. Sigurna sam da svatko od nas ima neku svoju misiju i ulogu na ovome svijetu. Vidimo, a slijepi smo. Kao da ne želimo vidjeti puno onih malih sitnica koje nam čine život ljepšim i daju mu smisao. To shvatimo nakon što ih izgubimo, nakon što više nisu dio našeg života. Jurimo brzinom svjetlosti kao da će nam nešto važno i bitno pobjeći. Stalno se nadamo nekoj većoj sreći, nekom većem postignuću tako da često ne znamo uživati u sadašnjosti, u onome što je danas a ne jučer ili sutra. Želim pobjeći, spoznati sebe, spoznati ono što želim u životu. Želim upoznati u potpunosti sebe. Želim ostvarivati svoje želje i snove i ne bivati sputana okovima koje smo si mi ljudi sami nametnuli. Želim biti ne zabrinuta, ne želim se kad imam problem povući u sebe, znam da ga treba riješiti a ne potiskivati duboko u sebe. Život brzo prolazi. Ovo više nije doba kada veselo i bezbrižno provodimo dane u igri- sjećate li se gumi-gumija, ledene babe, barbika, lego-kocki? Kad cijele dane bezbrižno s iskrenim smijehom, bez ikakvih maski i sakrivenih osjećaja gledasmo Leteće medvjediće, Štrumfove, Graškograd i puno još drugih dragih nam crtića iz djetinjstva. Ponekad se pitam gdje su nestali ti dani bezbrižnosti. I tada shvaćam što se dogodilo - odrastanje. Kako bi se lijepo bilo vratiti u te dane, vratiti vrijeme natrag, letjeti slobodno poput ptice, sanati snove, kovati planove. Iako je na faksu super i znam da ću i iz ovog svog životnog razdoblja sačuvati mnoge uspomene, mnoge lijepe trenutke znam da se više nikada neće vratiti ono razdoblje prepuno čarolije i mašte, jednostavnosti i iskrenosti. Ali sada, kao što govori pjesma Parnog valjka, neki novi klinci dolaze. Nama ostaju samo uspomene. Sjećanja. I pokoja suza u oku. |
Nakon prilično napornog tjedna napokon je subota i malo se lakše diše. Ovih dana imam prvi prvcati kolokvij pa sam malo preplašena i uči se i nadam se da će sve ok proć. |
Polako se spušta noć... |
Imam jako puno obaveza. I jako puno zadaće za faks koja večeras mora biti gotova. Hvata me panika da neću sve stići napraviti. Skužila sam da mi je potrebna dobra organizacija kako bi pohvatala sve, ali ja jednostavno ili ne znam kak se organizirat ili mi "plan" padne u vodu. Želim se organizirati tako da imam dovoljno vremena i za privatan život(frendovi, kave, izlasci, tv, net) i poslovni- pazi kak to zvuči(faks) život. Nekako sam pomalo izgubljena u vremenu, ne znam ga kvalitetno iskoristiti. 24 sata mi se čine malo- 8 spavanja, minimalno osam punih sati provedenih na faksu, već je to 16 sati. Treba tu uzeti i vrijeme potrebno za razno razne sitnice-jutarnja higijena, ručak...minimalno potrošenog vremena 60 min. Kava u pauzi između/nakon predavanja 90ak min. Tempo koji je ful naporan i onda još doći doma i učiti?! Kako se organizirati? Ne želim da mi tjedan ispadne ovakav, kao po nekoj šabloni : spavanje-faks-učenje-spavanje. Svaki dan s faksa dolazim mrtva umorna, ko da sam cijeli dan u rudniku kopala. Definitivno moram nešto promijeniti. |
< | studeni, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design by Ruby Nelle