life is...love is...

Bio je prilično lijep i sunčan dan, nije bilo čak ni prohladno. Sunce je veselo provirivalo kroz svaku već ogoljelu ranu. Ono smeđe lišće na podu dobilo je neku zlaćanu boju. Mnogo veselih klinaca ili lijepše rečeno malendih dječaka i djevojčica veselo i znatiželjno su šetali oko HNK-a. Put tramvajem broj 13 iliti tramvajem kojeg nikad nema bio je još samo jedan put od stanice A do stanice B(faksa). MP3 na ušima, moja omiljena pjesma pojačana do kraja, poluprazan tramvaj, sunčan dan.
Kao što nam se sunce nakon nekog vremena pokazalo u punom sjaju tako su se oni malo imućniji pokazali u svojim skupocjenim autima, cabrioletima od kojih zastaje dah, napacili sunčane naočale, ultra turbo modernu obleku...Bacivši pogled malo na drugu stranu ulice, sve se mijenja. Kontenjeri, tužna i izborana lica ljudi koji svoju koricu kruha traže kopajući po smeću u nadi da će naći neki komadić hrane ili nekoliko boca koje će zamijeniti za pokoju kunu u nekom od mnogobrojih supermarketa.
Nekako me to navelo na razmišljanje. Zašto? Zašto neki imaju sve - dobar auto, odjeću, stan, posao, a zašto neki nemaju ništa i žive u nadi za samo malo kruha i vode? Zašto svi ljudi nemaju jednake mogućnosti? Zašto neki raniom zorom, prvim tramvajem idu na posao kako bi svojo obitelji priuštili ono malo tek toliko za život? Zašto neki spavaju do 12, a zatim razmišljaju da li će prvo kozmetičarki ili frizerki ili u shopping?
Zašto?
Voljela bih da su svi ljudi sretni, zadovoljni, da žive punim plućima, da se ne brinu oko novaca i prestiža, da se ne brinu oko komadića starog kruha, nego da žive život ispunjen ljubavlju.

Stella


31.10.2006. ...17:35 [ Komentari (10) ] Isprintaj #
# zasto? zato! Mozda bi bilo lijepo kad bi svi imali sve, ali pitanje je sto bi se onda desilo sa ljudkom teznjom da uspije, da se samoaktualizira. kad bi svi imali sve, da li bi se itko trudio postici nesto vise. kazu koliko para tolko muzike. misao ti je plemenita, ali nazalost (ili na radost) neostvariva. (AgnusDei 31.10.2006. 20:51)
# nažalost je to realnost! jer dok jedna Fani Stipković javno može reći da zarađuje oko 14000kn mjesečno, neki svakog dana nemaju ni za kruh, neki nemaju krov nad glavom..i da ne nabrajam! Al to je surova realnost, ne? Jednom kad se Fani bude počela borati i ružniti svoju već ružnu facu naići će neki sponzor u vidu tatina sina i ona će biti zbrinuta! tako to valjda ide..kiss (ketcha`s mind 01.11.2006. 06:09)
# u zadnje vrijeme sve sam uvjerenia u točnost onoga- homo homini lupus! (Amazing Diva 01.11.2006. 17:25)
# to su samo od neki pitanja na koji nikad nećemo znati odgovor. Znaš da kad bi bogate države odvojile samo 1% bruto nacionalnog dohotka da ne bi bilo uopće gladi u svijetu... tužno je to, šta se sve može ali se ništa ne poduzima...
Nema mi ništa draže tako staviti mp3 na uši, prolaziti kroz grad i promatrati ljude...zapravo razmišljati o životu... (-tear- 01.11.2006. 18:59)
# "Vidim sjaj i bijedu velegrada" naslov jednog mog posta u listopadu...
zapravo me upravo isto razmišljanje potaknulo da napišem taj tekstić o tužnom pogledu malenoga Roma... (Megi 02.11.2006. 00:02)
# Vidjela sam na forumu da si imala problem sa komentiranjem blogova! Da li si ga riješila? Ako jesi, KAKO? Naime, i ja imam isti problem! Mogu ostavljati komentare samo kao anonimac, a vlasnik sam bloga. obracena.blog.hr (obraćena 02.11.2006. 14:37)
# @obracena- postavila sam pitanje na forumu i ostavila link bloga, i darius je valjda neš sredio i od tad sve normalno radi. nadam se da ćeš što prije uspjeti rješiti problem! ;) (stella 03.11.2006. 13:01)
# Pa kad bi svi bili isti kuda bi nas to dovelo samo bi klimali gavama isto mislili bilo bi svima dosadno (1Njofra 05.11.2006. 03:55)
# Eh, kad bi barem svijet bio takav kakvim ga ti zamišljaš... eh, kad bi barem.... (mALa309 05.11.2006. 13:17)
# EH,STELLA,NEMA ZA NISTA PRAVILA U ZIVOTU... (Jana 05.11.2006. 13:42)

Napokon je riješen problem s komentiranjem! Thx Darius!

Eto brzo mi je prošao ovaj tjedan. Jako brzo. Vrijeme kao da leti. Već je kraj vikenda.
Zatrpana sam obavezama, hrpom zadaća...
Cijele dane provodim na faksu. Iako mi je društvo super pomalo je naporno od jutra do mraka biti na faksu. Neispavana sam. Kolikogod sam zadovoljna faksom, nije lako, zaista nije. Prehranjujem se uglavnom u menzi. Kopiram skripte, kupujem literaturu. Baš se osjećam onak nekak brucoški.

Whatever...

Nekak sam danas baš i ne dobre volje. Malo sam prazna. Prolazi mi tisuću misli kroz glavu, zabrinuta sam, zbunjena, a kaj je najgore ne znam kaj je tomu razlog. Baš sam nekako uronila u sivilo.

Inače kad pišem post riječi dolaze same od sebe i samo se čuje zvuk lupkanja prstiju po tipkovnici. Danas baš i nije tako. Nekako tražim riječi, a ne nalazim ih.

Možda me uhvatilo samo sivilo današnjeg oblačnog dana.
Ili su me sve silne obaveze uozbiljile.
Ili...zaista ne znam kaj me muči. Možda sam malo umorna, malo nespremna za neke stvari u životu.
Možda mi se moj idealizam obija o glavu.
Možda.
Zaista ne znam, što i kako.

Stella


EDIT -TJ SPAŠAVANJE KOMENTARA

# neboj se...uvatit ce te jednog dana inspiracija..hehe
pozz (nEvEr OpEn My SeLf ThIs wAy 29.10.2006. 15:47)
# VIDJET CES DA CE SVE DOCI NA SVOJE MJESTO, SAMO TI TREBA MALO VREMENA DA SE NAVIKNES NA TE OBAVEZE I SVE CE BITI OK... (Jana 29.10.2006. 18:25)
# Hej! Evo mene da ti zaželim laku noć...
Nemoj biti tužna, bit će bolje. To su samo jedni od onih dana kada se jednostavno tako osjećamo, proći će...
Uživaj! (Just Like Heaven 29.10.2006. 21:13)
# svatko ima pokoji loš dan...možda siv, možda crn i ne znamo mu uvijek razlog, al znamo da će proći...kad-tad! (Megi 29.10.2006. 23:59)
# Sve što dođe,to i prođe...ne brini se,svima se događa.
pusa i hvala na rođendanskoj čestitci (( Angel of Darkness ) 30.10.2006. 13:21)
# pokušaj spavati :)
pozdrav (Dicentra 30.10.2006. 20:57)
# ma svi imamo tih dana...jednostavno osjećaš se loše, a ne vidiš razlog...
it will be better kad se navikneš na fax...valjda... (-tear- 30.10.2006. 22:26)
# pa da je lako završiti fax svi bi ga završili treba se i te kako potruditi (1Njofra 30.10.2006. 23:47)

Ovo je jako, jako kratki post.
Samo želim napisati da mi je žao i da se ispričavam svima jer iz nepoznatog mi razloga ne mogu ostavljati komentare na blogovima. Znate li možda kako riješiti problem? Pliz help!
Tako da vas čitam i tu sam, ali od cijelog komentara ne objavi se ni slova.
Sutreka slijedi jedan duuuugi post!
Do tada pusa u nadi da ću što prije riješti ovaj problem!


Stella

Uz šalicu toplog čaja zavalila sam se u udoban stolac, upalila kompjuter, provjerila mail, pročitala postove dragih mi blogera. No ovaj čaj mi baš i nije previšeo pomogao, svejedno mi je prohladno.
Da, polako je stigla jesen, hladnoća,magla, oblaci iza kojih tu i tamo proviri sunce.
Obožavam to što u Zagrebu svake godine ispočetka mogu doživjeti čari sva četiri godišnja doba, što zimi mogu uživati u snijegu obučena u jaknu, od hladnoće zaštićena kapom, rukavicama, šalom. To što zimi mogu provoditi dane na minus 20, a ljeti na katkad više od 30. Što mogu u potpunosti doživjeti ciklus prirode, koja se neprestano i uvijek iznova mijenja. Promjene godišnjih doba, kraj nekog razdoblja i početak drugog, gledano na ljudski život i shvaćeno metaforički,označavaju da neke lijepe stvari odlaze među uspomene, neke ružne blijede, dolazi neki novi početak. Zatvara se jedno poglavlje, a otvara novo, dosad neispisano na stranicama knjige o životu.

Jedva čekam prvi snijeg, naprosto ga obožavam. Osim toga, budi i neke stare uspomene. Lijepe uspomene. Veselim se i onom, samo naizgled dalekom, idućem ljetu.

Želim letjeti, želim imati krila. Ne želim da me išta ili itko sputava u ostvarenju mojih snova. Ali to nije moguće, nažalost. Ali ne želim da me ljudska glupost obeshrabri. I znam da ću se truditi svim sliama da zauvijek ostanem ona mala ptičica puna snova. Snova koje ću ostvariti. Neki će ostati samo san i želja, neki će postati stvarnosti. Dok ću letjeti, znam, puno ću puta padati, puno i pasti. Nadam se da neću odustati i da će mi ova misao, rečena by moja raska u osnovnoj : Ne sanjaj život, već živi svoj san., biti misao vodilja na mome putu, putu punom trnja ali i ruža, putu kojeg nazivamo život.
Da li sam idealist? Jesam. Na žalost ili na sreću, to doista ne znam.

Stella

Moje super raspoloženje i konačno zadovoljstvo nakon mnogo nedaća kratko je trajalo. Kako to obično u životu biva, sreća je kratkotrajna, pogotvo onda kada je potpuna. Nekako su se bile položile sve kockice u mom životu, ali of kors samo nakratko. Opet su došli neki problemi, neki manji, neki veći...Ali znam da su oni sastavni dio života i da život nikako nije jednostavan, idealan i savršen. U svakom slučaju život je lijep, život je jedna igra, puna lijepih i manje lijepih trenutaka.

Prije nakon kaj sam započela s pisanjem posta uspjela sam složiti raspored! Naime, na ff-u svatko slaže sam svoj raspored prema ponuđenim terminima i složiti raspored bez kolizija je prilično naporan posao koji zahtjeva puuno živaca.

Prilično sam umorna, neispavana, već zatrpana hrpom zadaća, materijala za predavanja, skripti...

Otkrivam prednosti i mane studentskog života.

I kaj je najvažnije osjećam se sretno nezaljubljeno, napokon sam preboljela M.-a.

Ovaj post je samo hrpa misli koje mi prolaze glavom, bez ikakvog reda i smisla, ali osjetih potrebu staviti svoje misli na papir, baš onako kako struje mojom glavom.

Stella

Prošlo je već prilično puuuno vremena od mog zadnjeg posta. Vrijeme leti...

Prvi pravi brucoško - studentski tjedan prošao je stvarno super, puno bolje nego kaj sam očekivala. osim poznatih ljudi iz srednje upoznala sam i još nekoliko super ljudi s kojima provodih sate na kavama ili menzi za vrijeme rupa od predavanja. Zadovoljna sam društvom, nekim novim poznanstvima,a i s faksom iako im je organizacija čista 0.

Stella je sretna i to nakon dugo vremena!!!
Napokon stvari polako dolaze na mjesto. Osjećam se baš mirno i spokojno, vedro i optimistično.

Pozdrav ljudi i uživajte u vikendu!

Stella