Marketing
kad narastem bit ću televizor, kad narastem bit ću teve...
Iščekujući tramvaj na Savskoj kao i svaki drugi dan, već mi je to postalo navika, iz misli i mp3-a me malo odvojio zvuk sirena,nekoliko vatrogasnih kola se zaredalo. Kola jure, u njima ozbiljnih lica sa šljemovima na glavi vatrogasci. Sjetih se kako sam kao mala htjela među ostalim biti vatrogasac. I policajac i teta u vrtiću i prodavačica u dućanu, i još štošta. Sanjala sam i u snovima maštala o životu. Gdje su svi ti snovi? Rasplinuli se poput mjehurića od sapunice. Odraslija sam. Pogotovo s obzirom na zadnji 12 mjeseci. Puno toga se promijenilo. Prvenstveno ja. Smatram, na bolje. I još uvijek sanjam, ali sad ne samo to nego se trudim da moji snovi ne ostanu samo snovi.
Sjećaš li se kad smo bili djeca, kad smo trčali zelenim prostranim livadama, kad smo se svakog popodneva ljuljali na onoj staroj ljuljački u parku, spuštali niz tobogan, gradili kule od pijeska u pješćaniku? Sjećaš li se? Ne kažem da nije sada lijepo. Svako životno razdoblje nosi nešto novo, puno novih i lijepih stvari. Za čim žalim? Vjerojatno samo za jednostavnošću i bezbrižnošću, za igrom cjelodnevnom. A bome i za naivnošću, kada sam zaista mislila da su svi ljudi dobri i da svaka, baš svaka priča ima sretan kraj.
Kad narastem neću biti tv, ali će mi u sjećanju još biti ova parola i svi moji djetinji snovi. I uspomene na sretno djetinjstvo.
Snove je teško ostvariti, put je trnovit, ali mislim da je najvažnije biti odlučan i ne odustajati. I trebamo uživati u malim stvarima i sitnicama i uživati u svakom danu. Zato Carpe diem, ali prije toga laku noć, Stella spavat mora poć!
Stella
Post je objavljen 27.11.2006. u 22:28 sati.