MALI SUNCOKRET
19.01.2017., četvrtak
Odlasci, dolasci...U devet godina mog „blogovanja“, Amerika ima i trećeg predsjednika. Prema prvom i trećem od njih sam bez emocija, ali ovog u sredini, Baracka Obamu sam jednom dočekala sa suzama sretnicama, sa insertima filma Spikea Leea „ Do the Right Thing“, i velikim nadama. A nakon inauguracije na kojoj su između ostalih po Obaminoj posebnoj želji nastupili i U2 i Mary J. Blige, danima sam slušala meni najdražu izvedbu pjesme „One“, koju su i vrapci na grani dotad čuli s mog bloga. Za osam godina predsjednikovanja, unatoč realnim očekivanjima i velikih i malih njegovih poštovatelja, i unatoč Nobelovoj nagradi za mir, Svijet nije postao bolje i ljepše mjesto za življenje. U višegodišnjem sveopćem kaosu i nesreći mnogih, nade su se istopile, samo se broj prikaza spomenute (meni tužne) pjesme na YT povećao za oko 60 milijuna. Ipak, u neizvjesnosti pred novim i sačuvajbože gorim, i u znak sjećanja što su i mene i mog sina nekad davno s vjerom (i naivno) oblile suze radosnice, ispratit ću Baracka Obamu pjesmom kojom je od srca ovdje, na mom blogu, dočekan. (62.365.094 prikaza) Želim mu svako dobro, i uz žaljenje zbog propuštene prilike, ponovit ću riječi meni jedne veoma drage i kompetentne osobe: „Mislila sam da je on poseban Crni čovjek, a on je bio samo običan američki predsjednik.“ |
14.01.2017., subota
Odlazak
Miodrag - Miki Jevremović (1941. – 2017.)
Počivao u miru. Teško je iz sjećanja izdvojiti kojom pjesmom ispratiti Mikija Jevremovića na posljednji put. Sinoć bi to bila njegova „Ako jednom vidiš Mariju“, ali nije bilo struje; jutros su me pratile note šlagera „S kim si sada kad je tužno vreme“, i opet je nestalo struje. I dok sam je nekoliko sati čekala, srce je uz „Pijem“ čulo i „Narcisi plaču“… A u tih 24 sata, moj ukrasni salix je postao bijela žalosna vrba.  Hvala Mikiju za svaki drag šlager mog djetinjstva i mladosti, koji i danas od riječi do riječi pamtim. frompiter75 Datum objavljivanja: 8. lip 2014. Autor : Boris Bizetić, Jugoton 1973. Painter : David Eustace. |
13.01.2017., petak
Vidi, vidi...Dijelim meni frišku informaciju i radost. Nadam se da će i neke od vas obradovati: "cipelice",  !Geopoetika Muškarci bez žene Haruki Murakami S japanskog prevela Nataša Tomić Godina izdanja: 2016 Format (cm): 20 Broj Strana: 244 Povez: Meki ISBN: 978-86-6145-235-2 Cena: 880,00 din "Svaka Murakamijeva priča je kao mali roman – sve najzavodljivije odlike njegovog pripovedanja imaju još snažniji efekat u ovom obliku. A sama forma dozvoljava mu da u okviru istih korica isprobava različite tehnike, stilove i kompozicije. Za ovu zbirku priča, objavljenu devet godina nakon prethodne, sam autor je rekao da bi odgovarala nečemu što se u muzici označava kao „konceptualni album“. A kad smo kod muzike, svi ljubitelji Murakamija čuće iz njegovih reči i u ovoj knjizi Bitlse, Bič Bojse, Kolmana Hokinsa, Bili Holidej... Zbirka priča Ernesta Hemingveja Muškarci bez žena svakako je bila inspiracija Murakamiju da na potpuno osoben način obradi likove i osećanja muškaraca od kojih su žene pod različitim okolnostima otišle. Junaci njegovih priča postaju najbolji prijatelji s ljubavnicima svojih bivših žena, prepuštaju svoju tinejdžersku ljubav najboljem drugu, putuju usamljeni, jer ih je žena ostavila, dok ih na tom putu, kao u drevnim mitovima, vode zmije, umiru zbog neuzvraćene ljubavi. Poznati motivi, ali u originalnom, murakamijevskom pakovanju, čine delo puno prikrivene strasti. Ovo su i priče o ambivalentnosti, o dvostrukim identitetima, o tome kako se ne vidimo, kako ponekad najmanje poznajemo one s kojima živimo." P.S. u 15:47 Razmišljala sam nekad da napravim na blogu, pored izdvojenih pjesama, i „album“ muzičkih numera iz dosad pročitanih Murakamijevih djela. Naravno, neki drugi u svijetu su to već obavili umjesto mene. Oduzeli su mi slućeno zadovoljstvo, ali, hvala im na tom poslu. Jednom su nam se ideje srele… Uz ovu kišu koja prelazi u snijeg, evo nešto malo i toplo od "Murakamijeve muzike": |
12.01.2017., četvrtak
Ovo je lijepo…
Vijesti:
Melanija Tramp u Belu kuću pozvala Marinka iz Banjaluke Melanija Tramp nije zaboravila na one koji su je podržavali dok je bila samo supruga predsedničkog kandidata Donalda Trampa. Tako je pozivnicu da prisustvuje svečanom humanitarnom balu buduće prve dame SAD dobio i Marinko Umičević, čovek iz Banjaluke. … Možda se sećate fabrike cipela koja je izradila dva para štikli za poznatu Slovenku. Marinko je njen vlasnik, a sad je dobio priliku da se druži sa Trampovima na svečanom prijemu dan pre inauguracije. "Razveselio sam se pozivu, ali i činjenici da me Melanija nije zaboravila", rekao je Marinko za Hajat. (Izvor: B92) P.S. Sjećate li se, dragi moji blogeri, i čitatelji  , pisala sam o toj „priči“ 09. 11. prošle godine?A sad samo da podsjetim, kakve su to cipelice bile… (Foto: Siniša Pašalić) |
05.01.2017., četvrtak
Navukla sam se...
Napokon sam se navukla. I neka sam, nije mi žao. Naime, već deset godina odbijam pogledati bilo koju tursku seriju, od Sulejmana i Šeherzade, pa nadalje. Dok su ljudi uživali u tom, prepričavali, žurili na termin kao nekad moja majka na epizode „Santa Barbare“, ja sam radila nešto drugo, meni tad zanimljivije ili „pametnije“. I usput pogledala iz navike sve dostupne holivudske proizvode, koji se baš i nisu odlikovali nekom ljepotom i kvalitetom ovih zadnjih desetak godina. Nisam ljubitelj ni američkih tv serija, iako sam one preporučene u dahu i sa oduševljenjem pogledala, ali ostala neizlječivi filmofil, makar i loših filmova.
A onda mi je život prethodne godine donio neke teške dane, i trajni nemir, uz povremene napade panike. Nije me više dovoljno smirivala ni knjiga u ruci, ni film, ni razgovori s dragim i najdražim ljudima, ni duge šetnje, ni nekakvo piskaranje na blogu, nego mi je trebalo nešto lakše, a smisleno. Tražila sam rasterećenje koje će me odvući od sebe, dublje i duže privući moju pažnju i dati mi nešto lijepo i lagano, i to u nizu. I poslušala sam savjet: Pokušaj s turskim serijama, možda nađeš zabavu i zaborav. I tako je krenulo. Naišla sam na mnoge sajtove pune turskih serija i sapunica, iliti telenovela, koje su me mimoišle na teveu, i pogledala neke od njih. Naravno, kao i loše filmove, neke sam već zaboravila, ali su i one uspjele dovesti do tog da „pustim mozak na pašu“ i odmorim se od sebe. Gledala sam istambulske vile, bogate i siromašne ljude, susrete klasičnog i modernog, prepoznavala Ikeine sofe i Lidlovu posteljinu, bijesna auta, razne statusne simbole, kičeraj, najsuvremenije bolnice i hotele, sirotinjske četvrti, morske obale, restorane, jela… (i često se sjećala Pamuka). Uživala sam u lijepim, obrazovanim i ukusno odjevenim ženama i zgodnim muškarcima, ljubavima, intrigama, obiteljskim tajnama i grijesima, i već meni zaboravljenom trudu da se obitelj pošto poto održi na okupu. Ponekad bih zasuzila, ponekad se smijuljila raznim naivnim konstrukcijama, i, uživala u svemu. Noći su malo lakše i brže prolazile, a ja se radovala novom danu i novoj epizodi. I postala jedan od mnogih zaljubljenika u taj televizijski žanr. U mom bezizlazu, tražila sam bajku koju mi više nitko nije znao ni mogao ispričati. A trebalo mi je baš to… Trebala mi je serija kao trenutno aktualna „Sudbina“ koja se iz noći u noć slaže preda mnom kao listovi baklave, jer, kada bogati Kahraman siromašnoj Elif pokloni skupu ogrlicu, definitivno me „slomi“, i suze poteku kao rijeka. Ne zato što je ogrlica dizajnerska, nego što je njen privjesak u obliku Sunca. I što je njihova ljepota, a ne moj strah, povod za moje suze, koje mirno, teku li teku…    |
Hvala Đorđe! 
