Moto, slogan, igre...O Europskim sveučilišnim igrama 2016. koje se od danas svečanom ceremonijom otvaranja na stadionu Mladosti održavaju u gradovima Zagrebu i Rijeci pod sloganom „Srce vjeruje – um ostvaruje“, puno ćemo slušati i čitati ovih dana. A kako je to bilo prije 30 godina u vrijeme održavanja Svjetskih studentskih igara (Univerzijada 1987.) pod motom „Svijet mladih za svijet mira", prilika je da se kratko prisjetimo: (Zagrebački Memento Datum objavljivanja: 15. lip 2016.) „Nakon dvije godine priprema, gradnje i renoviranja, u Zagrebu je od 9. do 18. srpnja 1987. održana velika sportska manifestacija, po mnogima i najbolja Univerzijada ikada. Učesnici: 121 zemlja sa 5.573 učesnika (3.904 sportaša i 1.669 pratioca), a Jugoslavija je imala 332 predstavnika u 8 disciplina (atletika, košarka, odbojka, vaterpolo, kajak, veslanje, tenis, plivanje) i na kraju osvojila 19 medalja (7 zlatnih, 7 srebrnih, 5 brončanih). Bilo je to desetak dana vrhunskog sportskog zanosa koji je omamio Zagrepčane i njihove mnogobrojne goste... Spektakularno svečano otvaranje četrnaestih svjetskih studentskih igara okupilo je na stadionu Dinama tisuće posjetilaca, sportaša i sudionika priredbe na kojoj su demonstrirane snaga, mladost i ljepota, izražavajući moto Univerzijade "Svijet mladih za svijet mira". Jedinstven, neponovljiv splet boja i pokreta, koji ćemo dugo pamtiti, naznačila je akrobatska avio grupa DNA šarajući nebo onim dijelom spektra koji je simbol FISU-a, pod čijom je zastavom naša atletičarka Slobodanka Čolović položila svečanu zakletvu u ime svih natjecatelja.“ P.S. Prolazeći Držićevom bilo kojim prijevozom ili pješice, malo kad zaboravim skrenuti ili dići pogled, pročitati slogan na zidu jedne od zgrada i sjetiti se Univerzijade 1987. Nikad mi Zagreb nije bio tako lijep kao tad. Obučen u novo ruho, čist, prepun nade, radosti i mladosti iz cijelog svijeta. P.P.S. Istina da je moto uslikan prije nekoliko mjeseci formom malo pohaban, sadržajem nakon teških iskustava pomalo neuvjerljiv, ipak još služi lijepim sjećanjima, nadi i svjedoči o dobrim namjerama prošlosti. |
U podne: slika, riječ, misao…„Sreća, to je golem zaborav života“ Kružna cesta sreće Dijete sklapa svemir usred bistrih zjena: svjetska je ljepota tvorevina snova, nov je život šetnja budućnosnih sjena, u glavi su čežnje ispod svoga krova. Blažen čovjek spava dalek u planini. Pod suncem na zraku spavač sretno diše. Doziv rajske trublje ječi u tišini. U gaju se grana njihom slasti njiše. Što je radost naša? Nekoliko slika dozivanih maštom, bogaćenih duhom. Četa osunčanih raskošnih vidika primljenih i srcem i uhom i njuhom. Vječni, bosonogi, nemirni pastiri! Da sam samo pastir stada svojih težnja. Drago mi je sve što polet usplahiri, što ubada nemir kretnje usred gležnja. Zamislimo noć i hod u mrkoj šumi, dok se zadovoljno k Neznanome hoda; kroz mrak pipa kamen što ga pljusak umi, baršun mahovina rubom glasnih voda. Možda me još danas slijepac Mjesec vara. Možda dođe dar mi umora i truda. No svejedno volim dražesnog sljepara što će bičem muke osvježit mi uda. Na svim lutanjima sporedne su građe. Zamamno je ono što se trajno mijenja. Od sna krajolika nema ništa slađe; on je prepun riječi, varnica i vrenja. Samostani, to su privremene stanke. Još nisu posljednja draga pustinjaka. Otoci divljine vabe nove stranke ispod drugih neba, laskom sanje maka. Spavao je netko čitav vijek u basni i kasnije neće svezu da prepozna. I tako smo pali u taj svijet mi kasni, java nam je došla snohvatica grozna. U mom oku trepti zabliješteno čudo od preobražaja odbjeglih vremena. Te je sve nekako bez osi i ludo kao ruševina straha i bremena. Ogroman san oči u nedogled širi, koje ne gledaju no stvaraju zbilju. Iz njih radoznalost za novosti viri: blažen, tko je sebi dočarao Milju. Milju čudna svijeta, gdje i tlapnja živi. Prostor magle, svjetla, vasionu bajke. Blažen, tko se piću tečnog vida divi i uhodi svemir u sočne okrajke. Tako na nas slazi divno obasjanje. Kucavica svijeta udara kroz žile. Pogled u svijet biva sveopsežno znanje. Nas su obuzele jučer više sile. Vidio sam prizor Taema Mandaru gavanskiji i od gizde Velazqueza. Preplavljuje boja suhu zemlju staru; njoj kotači bježe izvan dužnih sveza. Sam se život jača sadržajem sanja. Opsjene u mozgu paučinu predu. Vješaju se mlade vile usred granja; oblaci za drugim vuku se u redu. Sanjar i za stolom putovanja pravi: može i na mjesec: i dalje od zvijezda. Nemoguće tek je doploviti Javi. Naša java, to je cvrkut, bezbroj gnijezda Svijet se duša tako neprestano stvara, raste, te se širi, prolazi i mijenja, iz žarišta jednog više kolobara, te je za nas preprv dan Stvorenja. Možda je još glavno začuđenost naša, zadivljenost uslijed obmaničke moći, gdje je sitna zemlja neiscrpna paša od svih mašta, iskre vatara u noći. Put u se — van sebe, uvijek ista šetnja Njom je svima dana iskupnička svota. Nemir usred mira, u mramoru kretnja, kružna cesta duše, taj je hod divota: Sreća, to je golem zaborav života. Tin Ujević Diego Velazquez, Stara kuharica, 1618. |
„Doživjeti stotu“Nije mi ovih mjeseci do smijeha jer me prate preozbiljni problemi, što privatni što društveni, ali ova me priča jučer baš nasmijala. Došao Dido (94) iz Doboja na svadbu unuci u Toronto te prepričava skroz lucidno, mirno i pametno proslavu svog 90. rođendana… Kaže kako su mu kćeri i zetovi ostvarili sve rođendanske želje izuzev jedne: da mu na proslavi pjeva Hanka Paldum. Djeca mu tad rekoše da će mu tu želju ispuniti za njegov stoti rođendan, a Dido im odgovori: Eh, pitanje je hoće li Hanke tad biti! Želim sve najbolje u životu i Didi i Hanki. Inače, na sva pitanje kako sam, ovih dana odgovaram: Četvrta me „epizoda“, za razliku od prethodne tri, satrala, samljela… i nadam se da će, kako su prognozirali, biti i zadnja. A u bolovima ti mnogo tog do jučer bitnog, postaje beskrajno glupo. Koliko je tko ukrao, koju budalaštinu je lupio propali političar, tko je napao koga riječju ili kamenom, šta hoće Englezi, a šta Nijemci, otkud toliki sezonci Slavonci i šta rade nezaposleni Dalmoši, osim što forsiraju neknjiževni jezik… Za sve me više nije briga, izuzev što je satnica dr. med. spec. u mirovini sa 40 godina staža samo 40 kuna, a žene koja mi za bolesti sprema kuću 50 ili kosca trave s mojim alatom i gorivom 30! Slaba sam, i prestrašena, i ubi me vrućina…, i da mi je uz Hanku i Didu izgurati još koju godinicu da se radujem svima koje volim, i koji me pitaju kako sam, i onima koji se prave da su zaboravili moj broj, i da osjetim radost pročitanih knjiga po izboru, i utoraka i subota zbog onih „riječ-dvije“ pametnih, i nekim od blogova koje pratim, i dobrim filmovima kojih je sve manje, i danima bez eksplozija, i dobrom vinu, i ukusnom zalogaju, i uspjesima svog sina, i moru, i cvijeću i voću, i da nasmijana pronosam dugu cvjetastu haljinu i traper rokericu koje sam prije par dana kupila na sezonskom sniženju, a dugo, ležeći zimus nemoćna u krevetu sebe zamišljala u toj trendi kombinaciji za ovo proljeće-ljeto sjećajući se vremena „djece cvijeća“, i da me bude baš briga tko je kome hukn'o na društvenoj sceni. Da mi je… i da mogu… P.S. Hvala lijepoj Minjici na prigodnom prilogu: |
< | srpanj, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |