MALI SUNCOKRET
29.02.2016., ponedjeljak
WC daska i „Hygieia“Nitko od pacijenata ne zna da li je daljinski upravljač pokvaren ili kompliciran jer teveu ne možeš ni smanjiti ton ni promijeniti program. Jedan od mnogobrojnih prozora dvorane za bolničke posjete i gledanje tv-a, ne da se zatvoriti, pa često lupa pod udarom vjetra ili propuha iz nasuprot otvorenih sobnih prozora i vrata. U sobama su bolesnici koji vape za zrakom, ali su operirani i boje se hladnoće. Grijanje se također ne može regulirati, a u maksimalnom je pogonu 24 sata. Sobe su bez ormara, sa našim torbama na podu i najnužnijim stvarima na noćnim ormarićima, koji se moraju prije vizite raščistiti, jer to nije lijepo za oko. U sobi imamo lavabo, ogledalo, dva držača za ručnike, dva kreveta, jednu stolicu i veliki stol između kreveta koji ničem ne služi. Dug je put do wc-a gdje metri postaju kilometri, a koraci teški kao kod prvohoda. Uz sve cjevčice, drenove, katetere i vrtoglavice koji te prate, osjećaš se tužno i nemoćno, a to je jedini cilj do kog moraš stići. U dva odvojena wc-a na jednoj školjki nema daske. Ako te taj zapadne, a ti Boga moliš samo da sjedneš, tih par centimetara daske koji nedostaju čine ti se kao metri provalije do ledenog uskog ruba keramičke šolje. (to ni zdravom nije baš ugodno). A onda je netko u tom pokušaju spuštanja ili dizanja strgao onu vezicu-potezalo za vodu, pa je dva dana taj sanitarni čvor bio van upotrebe. Nakon popravka pitam spremačicu zašto nije postavljena i daska kada je već bio majstor, a ona odmahujući rukom reče: E, moja gospođo... P.S.  Sjedim ispod neloše kopije Klimtove „Higieie“ i razmišljam tko ju je sve gledao na ovom odjelu. Za neke sam sigurna, ali ih nema smisla sad imenovati. Mislim i o onom „zdravlje ili zdravstvo“; mislim i o onom filmu s dragim i dobrim glumcem Williamom Hurtom, „The Doctor“, te o tom da me Ecova smrt zatekla u čudnim životnim okolnostima, pa me u smušenosti i vlastitom strahu doživljaj mimoišao. A najviše mislim, kako bih po odlasku na kontrolu umjesto tipičnih znakova zahvalnosti doktorima i sestrama (piće, bombonjere, parfemići itd.), mogla odjelu „donirati“ jednu kvalitetnu wc dasku sa širokom sjedalicom...  |
16.02.2016., utorak
Pokisli vjesnici proljeća |
12.02.2016., petak
„Moj“ mini koncert...Danas čitam pa me malo štrecnu i pomislih, po tko zna koji put „ovih dana“ kako je baš šteta što sam odustala od koncerta, unatoč već davno kupljenoj karti. Ponekad mi se na odabranim koncertima omakne koja suza, ali se nekako sama od sebe osuši i prepusti mjesto osmjehu, glasu, pokretu, radosti… No, ovaj put sam se pobojala, ako Suza krene, a sigurna sam da se uz neke Joksimovićeve note ne bi više mogla suzdržavati ni kočiti što već danima, čak i mjesecima na moju veliku molbu čini, ništa ju ne bi moglo zaustaviti. A onda ode sve u pm… Zato, neka uz moje dvije drage i lijepe žene, moje oslonce i prijatelje, na moje mjesto sjedne netko veseo i bezbrižan. A i nisam ja neki osobiti fan dotičnog pjevača, i ne mislim o njemu „da je i stasom i glasom neodoljiv", ali mu nikad neću zaboraviti kako me jednom davno usrećio svojom pjesmom. Tad sam ga prvi put čula i vidjela: I od tad ga manje-više ne zaobilazim. P.S. Postoji još jedan vrlo bitan i drag razlog zbog kojeg je u dužem periodu bio u žiži moje pažnje, ali to je već uža privatnost. P.P.S. Drage moje, uživajte, pjevajte, smijte se… i kako smo se dogovorile, mobitele u ruke kada krenu „one(ove) moje“: Ljubim vas, sretno Valentinovo!  P.P.P.S. Kaže moja R. sinoć: Čuješ li… Fališ… Jel' čuješ... Reci nešto... Pa onda: Hej, na ove tvoje(naše) raja najviše luduje… (Tako kažu i izvori danas, na Valentinovo.) |
Moji dani i noćiOdavno je prošla ponoć. U vremenu briga nikad nisam znala, a ne znam ni sad, želim li produžiti dan, ili skratiti noć. Kako god bilo, nakon filma, idem ka snu sa ovom nekad jako dragom pjesmom: Ovakvu je pamtim: „Jane B.“, Jane Birkin (Frédéric Chopin/Serge Gainsbourg) Signalement, yeux bleus, cheveux châtains Jane B., anglaise, de sexe féminin Âge : entre vingt et vingt et un Apprend le dessin, domiciliée chez ses parents Yeux bleus, cheveux châtains Jane B., teint pâle, le nez aquilin Portée disparue ce matin ŕ cinq heures moins vingt Yeux bleus, cheveux châtains Jane B., tu dors au bord du chemin Le couteau de ton assassin au creux de tes reins. |
05.02.2016., petak
NeutvrđenoZa mojih 38 godina Zagreba često sam na ovom ćošku  pitala ljude: Kad je ovo bilo? Nitko mi nije dao odgovor. Sudeći po sadašnjem izgledu, nemam više koga pitati.  P.S. |
02.02.2016., utorak
Susret s prošlošću (dio drugi)   Ovaj „eksponat“ je nekad davno bio popraćen Ž. izmišljenom reklamom: Tariguz Haj daje vašem dupetu eleganciju i sjaj! (nije prosto, bili smo djeca mi...; danas je On arhitekta negdje u Austriji; usput, sretan mu 60. rođendan   )* * *   (do nedavno sam čuvala svekrvinu limenu kutiju „za brašno“)   I na kraju, naravno nezaobilazno i toliko puta spomenuto i opričano na ovom mjestu:  |
01.02.2016., ponedjeljak
Staro i novoNoć muzeja 2016. je iza nas. Učinilo mi se da bi i sve ovo danas viđeno van muzejskih prostora moglo za mnoge od nas biti neki dragi, mali „Muzej mješovite robe“. Posvećujem ga svima koji ga ne mogu vidjeti, a još uvijek njeguju pamćenje i ne daju da im stara sjećanja pobjegnu unatoč najezdi novih sadržaja, mjesta i oblika.        P.S. For my dear sister  Slika Zvijezda ulja s „pipkom“ kojeg smo rezali škarama prije upotrebe posebno je uslikana za moju sestru. Kažem joj, ma kako se ne sjećaš! Joj, tih naših Kanađana... * * * Bože, jesmo li "sretniji" pred ovim slikama novog!   (bit će još) |
