Nitko od pacijenata ne zna da li je daljinski upravljač pokvaren ili kompliciran jer teveu ne možeš ni smanjiti ton ni promijeniti program. Jedan od mnogobrojnih prozora dvorane za bolničke posjete i gledanje tv-a, ne da se zatvoriti, pa često lupa pod udarom vjetra ili propuha iz nasuprot otvorenih sobnih prozora i vrata. U sobama su bolesnici koji vape za zrakom, ali su operirani i boje se hladnoće. Grijanje se također ne može regulirati, a u maksimalnom je pogonu 24 sata.
Sobe su bez ormara, sa našim torbama na podu i najnužnijim stvarima na noćnim ormarićima, koji se moraju prije vizite raščistiti, jer to nije lijepo za oko. U sobi imamo lavabo, ogledalo, dva držača za ručnike, dva kreveta, jednu stolicu i veliki stol između kreveta koji ničem ne služi.
Dug je put do wc-a gdje metri postaju kilometri, a koraci teški kao kod prvohoda. Uz sve cjevčice, drenove, katetere i vrtoglavice koji te prate, osjećaš se tužno i nemoćno, a to je jedini cilj do kog moraš stići. U dva odvojena wc-a na jednoj školjki nema daske. Ako te taj zapadne, a ti Boga moliš samo da sjedneš, tih par centimetara daske koji nedostaju čine ti se kao metri provalije do ledenog uskog ruba keramičke šolje. (to ni zdravom nije baš ugodno). A onda je netko u tom pokušaju spuštanja ili dizanja strgao onu vezicu-potezalo za vodu, pa je dva dana taj sanitarni čvor bio van upotrebe. Nakon popravka pitam spremačicu zašto nije postavljena i daska kada je već bio majstor, a ona odmahujući rukom reče: E, moja gospođo...
P.S.