MALI SUNCOKRET

18.08.2015., utorak

ARSEN DEDIĆ (1938.-2015.)



Umro je Arsen, čovjek kojeg volim preko 50 godina. Ljubav prema njegovoj muzici usvojila sam kao dijete od starije sestre. Prvi put sam ga vidjela na koncertu davne 1973. u amfiteatru Filološkog fakulteta u Beogradu. Tad sam ga dodirnula primajući ovu sliku, i o tom razmišljala kao svojoj sreći i životnoj prednosti u svim narednim susretima.






A bilo ih je…

U ovom zadnjem, travnja ove godine na koncertu Rade Šerbedžije u dvorani Vatroslava Lisinskog, pjevao je isto kao one davne '73.; svirao, čitao poeziju, i zasmijavao nas svojim suptilnim humorom kao i svih prethodnih puta. Iako mi se iz izbora poezije na momente činilo da se lagano oprašta s nama, bio je to za mene onaj isti mladić iz Šibenika čija je slika stajala na počasnom mjestu u kući mog djetinjstva, i koji je i tad drugačije od svih pjevao i pričao o ljubavi i nama.

Ponosna sam što sam najveći dio svog života potrošila u vremenu Arsenove "poezije i mira“.

Toliko ga ima i trajno ostaje u meni, da ću i ovaj fizički rastanak, bar večeras tako mislim, lakše odbolovati; a "plakat ću sutra".


Zbogom prijatelju, i hvala Ti za sve. Spavaj mirno.





*



*

(zapis)

Visoko su neki od ulaza u zagrebačku Arenu. Mladi preskaču i po dvije stepenice, a mi stari i stariji većinom zastajkujemo, hvatamo zrak i glumimo lakoću. No, zahtjeva to i zaslužuje Razlog, događaj radosti koji smo odabrali i na kojem moramo biti.

Savladala sam uspon, sjedim na betonu i pušim. Rijeka ljudi pristiže. Prepoznajem našu književnicu na sredini puta. Penje se polako; brinem za nju. Na ulici se gužvaju pješaci sa kartama za koncert, auta u sporoj vožnji i pristigli taksiji. Iz jednog izlazi Gabi, pa taksista koji otvara vrata Arsenu. Gabi uzima Arsena pod ruku. Koračaju polako, a onda teškim koracima prelaze jednu po jednu stepenicu. Mogu oni to, znam, ali strahujem. Ujedno, sebično se radujem prilici da ih tako dugo imam u blizini. Radujem se i što sam s njima u publici; suučesnici smo okupljeni oko istog.

Razlog je Leonard Cohen. Srpanj je 2010. godine.

*

Razmišljam ovih dana koliko je još ostalo zajedničkih razloga, i istosti.

*




*
24. 08. 2015.

Komemoracija u Zagrebu

*

Arsen

Njegovu muziku slušaš
kad si ogorčen i
kad si zaljubljen,
kad si tužan i ostavljen,
I kad si imigrant,

Kad žališ za mladošću,
kad se razvodiš,
ali i kad se zlurado smiješ
sopstvenoj patnji
i okrutnoj ljudskoj prirodi.

Arsen je bio živi dokaz da je
vrijedila ona zemlja,
u kojoj smo rođeni,
a koju smo ubili,
na tako
svirep način.

Njegova muzika ti služi
da na rođendanskim proslavama
Impresioniraš svoje kanadske goste,
Da ne izgubiš dostojanstvo,
i nastaviš čitati poeziju.

Arsenovom smrću,
izgubili smo sve ono
na što smo bili
ponosni,
mi patetični imigranti.


Zoran Radulović 05. 09. 2015.


Izvor: Ajfelov most Miljenka Jergovića



- 01:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2015 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (2)
Travanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (2)
Listopad 2018 (8)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (4)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (11)
Studeni 2015 (8)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (8)

Opis bloga