MALI SUNCOKRET
31.05.2014., subota
IN MEMORIAM
MILJENKO PROHASKA (Zagreb, 17. rujna 1925. – Zagreb, 29. svibnja 2014.)
Počivao u miru. REVIJSKI ORKESTAR RTZ & MILJENKO PROHASKA - Pismo ćali (Datum objavljivanja: 26. ožu 2013. fgojko) Isječak iz emisije "Koncert u studiju" Eurovision 1971 Yugoslavia - Krunoslav Slabinac - Tvoj dječak je tužan (Datum prijenosa: 7. srp 2010. escbelgium3 | 1956 - 1979) Nek'ti bude ljubav sva - Croatia 1994 - Eurovision songs with live orchestra (Datum prijenosa: 17. velj 2012. escLIVEmusic1) Nekad davno, kada sam maštala o Zagrebu, prvo bih pomislila na: Krležu, HNK, glas Ivana Hetricha, Maksimir, glazbu Josipe i Arsena, Jesenski velesajam, dvoranu „Vatroslav Lisinski“, žičaru, Radin korak, i, šarm i ruke Miljenka Prohaske. Živeći Zagreb, „mojim simbolima“ dodala sam vremenom još neke drage ljude i mjesta, ulice, poglede i drvorede. Za takvim Zagrebom čeznem kada sam daleko. |
29.05.2014., četvrtak
BONAVIA:-) :-)     |
23.05.2014., petak
RALPH FIENNESČitam da je britanski glumac Ralph Nathaniel Twisleton-Wykeham-Fiennes , kojeg doslovno, Obožavam, bio poseban gost ovogodišnjeg 8. Festivala tolerancije u Zagrebu, posvećenog 20. obljetnici filma „Schindlerova lista“ redatelja Stevena Spielberga . Meni osobno spada među glumce po čijim ulogama pamtim filmove, neovisno o njihovoj kvaliteti i mojoj sve slabijoj memoriji. Gledajući, od Orkanskih visova preko Šindlerove liste do Engleskog pacijenta, a da ne govorim o Stoljeću ljubavi i mržnje ili Čitaču, a tek onom filmu Kraj ljubavne priče, ili, uh… Onjeginu..., ja se topim uvijek iznova, tj. iskreno uživam u njegovoj umjetnosti, a bogami i kompletnoj pojavi. Znam puno toga o tom glumcu, ali moram priznati da do nedavno nisam znala da on nije Ralf nego Rejf. Uz svo moje poštovanje prema njegovom imenu i djelu, opravdanje za „grijeh“ je jednostavno: nisam dugo bila u prilici čitati nešto o njemu pisano fonetski nego izvorno, niti često slušati izgovor njegovog imena. Skoro sam negdje na netu sva ushićena pročitanim ostavila poduži komentar, usput rekavši da ga obožavam, i iskreno, kako nisam znala da je on Rejf. Komentar je popraćen sa dosta lajkova, ali, jedan komentator se potrudio da mi ( me) „spusti“ napisavši nešto kao: vidi ove, obožava ga a ne zna mu ni ime. Čovjek je bio u pravu, i nasmijao me, ali je svo moje znanje o glumcu kojeg volim, bacio u smeće zbog te greške. Česta je to pojava na netu među anonimnim, ali i u našoj stvarnosti sve češće je prisutna žestoka reakcija i dugotrajno i brojno naslađivanje nad greškama tog tipa. Čemu to i zašto, začuđeno se s vremena na vrijeme još upitam, a sad se vraćam Rejfu, s radošću.  Ovako je to bilo u Zagrebu: (tportal.hr) A od mnogo viđenog na YT odabrala sam ovaj prilog…  (Datum prijenosa: 26. velj 2009. adanjapolak) |
20.05.2014., utorak
OpetMislila sam krajem prošlog stoljeća: Daleko je Sunce od brdovitog Balkana. Početkom novog, pomislih: Sunce se ponovo rađa. Ovih se dana prisjetih: Definitivna je samo patnja. I nije mi više smiješna prijateljeva šala stara nekoliko godina da je zadnji američki predsjednik podrijetlom iz Obrenovca. Niti mi je ikakva utjeha što su Mostom solidarnosti otišle i moje Ambasador deke, stare koliko i moj brak. Iz Save se, samo naše rijeke, i iz svih njenih pritoka, opet izlila nesreća. Pod tuđim dekama i krovovima, opet drhte naši ljudi. * MALI SUNCOKRET 19.09.2010., nedjelja BLAGO Ova godina prolazi u znaku vode. Obilježile su je obilne kiše, nabujale rijeke i poplave. Voda se razlijeva livadama i cestama, ne razlikujući zemlju od asfalta. Bila sam predškolsko dijete kada mi se dogodila prva i dosad jedina poplava u životu. S prozora sam mogla pratiti kako rijeka raste u visinu i prekriva velike brojke mjerača vodostaja na obližnjem mostu. Sjećam se straha koji se osjećao nekoliko dana u mojoj kući i pričama okupljenih susjeda. Sjećam se i ljudi koji su dolazili na most i pratili rijeku. Most tih dana nikad nije bio sam, inače su mostovi pusti, naročito noću. Moja Ada je bila zlokobno opkoljena. Rijeka ljepotica se pretvorila u zvijer. Prijetila je svojom snagom ljudima i životinjama, a vrbe je već gutala. Rijekom su tekle lađe. Sve do Unskih regata, desetak godina iza, viđala sam samo pokoji kajak entuzijastičnog ribolovca ili sportaša. Sada su lađe bile pokretne kuće, sve ono najvrjednije što su ljudi željeli spasiti. Živjeli smo na katu u središnjem dijelu Ade, tako da nam nije prijetila ta prva opasnost. Znam da smo ostali u kući za razliku od susjeda u prizemlju. Na rubnom dijelu je živjela majčina najbolja prijateljica. Voda ih je prve zapljusnula. Teta E. se preselila k nama, a muž je spašavao imovinu. Sjećam se da su imali dvije krave. Nije to bilo nikakvo čudo tad za taj dio grada, nego ih pamtim zbog njihovih imena, koje ne bih sad navodila. Dobile su ih po dva popularna šlagera tog vremena. I dok bi mi u ljetnim popodnevima na obali njihovog dvorišta ispijali hladnu limunadu i jeli baklavu, kadaif ili jedan nezaboravan kolač sa tvrdom kremom od žumanjka i orahovim tijestom premazanim isključivo pekmezom od drenjka (čiji recept nisam zapisala), njen muž bi se često bavio svojim „blagom“. Ne znam koliko je to trajalo, ali pamtim da je svakoj "ponaosob" pjevušio njihove pjesme. I danas znam gotovo sve riječi tih šlagera, više zahvaljujući Č. nego radiju. Kada se na nabujaloj rijeci pojavila lađa sa kravom i dva čovjeka, znam da je na našem prozoru zavladao strah i tajac. Teta E. je tiho plakala, a njen muž je stajao uz jedan dio svoga Blaga i milujući kravu po leđima pjevao joj njenu pjesmu. Drugi čovjek je veslao. Nakon nekog vremena, čula se i druga pjesma. Tad sam zapamtila sve riječi dva šlagera; strah ih je učio. S ljubavlju ih otimam zaboravu. Želim da vodena stihija u satima koji dolaze zaobiđe sva naša Blaga – neka se Sava smiluje ljudima i onom što oni vole i imaju. - 23:00 -  P.S. Slika nije moja, ali Most jeste:-). Srela sam je na nekoliko mjesta ovog maja 2014., a kako nisam pronašla autora da mu se obratim, nedozvoljeno je ostavljam uz moja sjećanja. Hvala. |
10.05.2014., subota
BLOG PISMOSjećaš se kad sam ti rekla za onom večerom na obali Vrbasa da za stolom iza tvojih leđa sjedi vrlo zanimljiv par. Hvalili su jelo u srdačnom kontaktu s konobarom, puno pričali i smijali se. Uz njih je bio pas s kojim su dijelili zalogaje i riječi. Često su odzdravljali ljudima u prolazu. Nakon što si rekla da ti je muški glas poznat, napravila si diskretan poluokret i nasmijanih očiju ushićeno izgovorila: „Pa to je Arije!“* Iza tog je slijedila tvoja priča o njemu. Slušajući te, i gledajući kako se naginješ sva ozarena prema meni, bila sam posebno sretna što si 50 godina moja velika, velika prijateljica i vjenčana kuma.  Čitajući jučer u Jutarnjem o tom dragom čovjeku dugog, teškog, lijepog i bogatog života , i smješkajući se, svako malo sam ponavljala: „znam čoveka“, a i kuma mi pričala… Zašto ti ovo ovdje pišem. Zato što za poruke u nizu imam sve manje živaca i para, a za skype vremena. I kada sam te htjela uputiti na članak, već je bio „nestao“ sa naslovnice JL. (Ups!) 1. P.S. U dilemi da li napisano mejlati ili blogati, temu ipak odložih za neki skype razgovor, i potroših tad 1 kn na kratku ti poruku o tom. No, nakon tvog sinoćnjeg SMS-a s najnovijim informacijama o istom, o čemu će se možda i šire čuti, „šteta bi bilo da propadne stvar“. 2. P.S. Kako nakon odlaska našeg favorit para nismo komentirale što su sve zvijezde otpjevale, šaljem ti i glazbeni prilog. Kad Zrinko spomenu Kemala, potražih "izvor" i ponovo se sjetih našeg prvog susreta s njim i njegovog prvog nastupa u DS prije 40 godina kao Arsenovog gosta. (Objavljeno 8. tra 2014. TheDelfinica Koncert Kemala Montena u Beogradu, Dom sindikata 8.3.2014.) 3. P.S. Da znaš kako je DS ostario, božesačuvaj, mila. • Arie Livne |
09.05.2014., petak
Unatoč šaliciOvih dana, sin moje kume je otišao na master studij u Grac, i jedan je od mnogih banjalučkih đaka i studenata koje je ona kao profesorica njemačkog jezika ispratila na isti put. Dijelim s njom brige, nade i priče oko njegovog odlaska. Radujem se mogućnostima koje se pred mojim mladim kumom otvaraju, i usput, ne mogu prežaliti što svojevremeno nisam omogućila isto to svom djetetu. Prije desetak godina sam saznala da većina djece mojih bosanskih prijatelja i nekadašnjih poznanika studira u Beču ili Gracu. Ne malo sam bila iznenađena, znajući da im roditelji nisu tajkuni niti bilo kojim životnim vezama „austrofili“. Koliko sam se ja čudila tom, toliko su se oni mom „neznanju“. Naime, priča ide da je u Austriji na snazi tzv. Stogodišnji ugovor, koji kaže da svi ljudi s područja bivše Austro-Ugarske mogu studirati besplatno u toj zemlji. Ovo besplatno je naravno uvjetno rečeno, jer studiranja bez para nema ni za djecu koja se školuju u mjestu stanovanja. Uz to, za upis na Sveučilište nije neophodan visoki prosjek ocjena iz srednje škole ni prijemni ispit. Čak i ako ne znaš jezik, dobiješ rok da ga naučiš na tečajevima i usput se radom samofinanciraš. Dok su neka meni bliska djeca u te gradove Austrije odlazila samo zbog šopinga, izložbe ili koncerta, i s teškom mukom se upisivali na željeni (ili alternativni) fakultet kod nas, možda su iz čiste svoje ili roditeljske neinformiranosti propustili lakši put do upisa, studiranja, a bogami i do posla. Jer, priča dalje kaže, da se nitko od otišlih nije vratio kući nakon završenog fakulteta. Djeca rade u struci, kako se nekad i kod nas govorilo, i dolaze, ponekad. Kad se samo sjetim svih stresova pri upisu mog sina na fakultet. Nakon četiri teške gimnazijske godine održavanja visine ocjena, naročito pred finiš, a vani proljeće, niz muka se nastavljao… Od priprema za prijemni, ganjanja veza, čekanja rezultata, upoznavanja pojma „crta“ i njenog sporog pomicanja gore-dolje, pa termina „uz potporu“ i bez pod-pore, tj. studij s plaćanjem ili bez, pa studiranja i petogodišnjih kredita i vraćanja minusa, i sad se sva stresem i kažem hvala ti Bože da je prošlo. Meni se to ne može više ponoviti, ali kako problematika upisa neizmijenjena traje, a troškovi studiranja kod nas rastu, ulaskom u EU, našim budućim studentima se otvaraju nove mogućnosti. Istina, ja ni uz pomoć interneta nisam pronašla nikakvu informaciju o tom famoznom zakonu „stogodišnjaku“, koja bi se odnosila i na studente iz naše zemlje prije ulaska u EU. Ako su te šanse postojale i prije petnaest godina, iskreno žalim zbog svog neznanja, jer je cijena propuštenog visoka i plaćam ju kao dugoročni kredit. (Unatoč šalici, rekli bi sad smijući se moji dečki kao komentar na ovu temu.) A tko bi tad znao i vjerovao da osim „sto godina samoće“ negdje blizu nas traju i sto godina stari zakoni. I na davnu tvrdnju da je ova šalica stara preko 100 godina, govorila sam: ma, hajde, bolan…  No, sudeći po bojama, tvrdnja je točna, a ovo je moj jedini način da se pridružim Europi i obilježim s njom stogodišnjicu Velikog rata. |
04.05.2014., nedjelja
Uz današnji Google doodle Vjerujem Vjerujem u ružičasto. Vjerujem da smijeh najbolje izgara kalorije. Vjerujem u ljubljenje, u mnogo ljubljenja. Vjerujem da treba biti snažan kada sve krene naopako. Vjerujem da su sretne djevojke najljepše djevojke. Vjerujem da je sutra novi dan i... Vjerujem u čuda. Audrey Hepburn ( 4. svibnja 1929. - 20. siječnja 1993.)   (Preneseno 9. velj 2008. ChelseaBoy2008•) |
01.05.2014., četvrtak
SRETAN PRAZNIK RADANe znam kako vi, ali ja baš i nisam uranila. Čemu. Pijem jutros pokasno kavu, radujem se Suncu nakon kiše i novoj boji procvale perunike, i slučajno primijetim da je susjed zadužen za praznički ugođaj opet zaboravio podići zastavu. Kratko to i sneno prokomentiram, a moj sugovornik koji također voli mučat jutrom, veli tiho: „Desi se to njemu 2-3 puta godišnje.“ Kad eto ti iznenađenja: prvo se začu pjesma, a onda zavijori zastava u jednoj od šest kočija. Uz berdaša, harmonikaša, tamburaše, pjevače, pojaviše se i jahači, mali i veliki. I ne zna se koji je konj ljepši i sjajniji, čije kočije okićenije, a od tri ponija koji je slađi. I prizor mi razveseli dan, i zaboravih na jučerašnju ljutnju što nema janjetine u meni dostupnim trgovačkim lancima, niti mjesta u okolici gdje bih se možda danas počastila istom. Još kad mi moj odjednom razgovorljiviji i raspoloženiji drug-an reče kako poniji žive i do pedeset godina, baš koliko i moje sjećanje na pjesmu naših seoskih slavljenika, raznježena mu rekoh: Volim ovaj tvoj zavičaj! I pridružih se pjesmi: A onda on meni: P.S. A sigurnosno pitanje kao da me tematski prati: Kako nazivamo mlado od ovce? |
