Ne znam kako vi, ali ja baš i nisam uranila. Čemu. Pijem jutros pokasno kavu, radujem se Suncu nakon kiše i novoj boji procvale perunike, i slučajno primijetim da je susjed zadužen za praznički ugođaj opet zaboravio podići zastavu. Kratko to i sneno prokomentiram, a moj sugovornik koji također voli mučat jutrom, veli tiho:
„Desi se to njemu 2-3 puta godišnje.“
Kad eto ti iznenađenja: prvo se začu pjesma, a onda zavijori zastava u jednoj od šest kočija. Uz berdaša, harmonikaša, tamburaše, pjevače, pojaviše se i jahači, mali i veliki.
I ne zna se koji je konj ljepši i sjajniji, čije kočije okićenije, a od tri ponija koji je slađi.
I prizor mi razveseli dan, i zaboravih na jučerašnju ljutnju što nema janjetine u meni dostupnim trgovačkim lancima, niti mjesta u okolici gdje bih se možda danas počastila istom. Još kad mi moj odjednom razgovorljiviji i raspoloženiji drug-an reče kako poniji žive i do pedeset godina, baš koliko i moje sjećanje na pjesmu naših seoskih slavljenika, raznježena mu rekoh: Volim ovaj tvoj zavičaj!
I pridružih se pjesmi:
A onda on meni:
P.S.
A sigurnosno pitanje kao da me tematski prati: Kako nazivamo mlado od ovce?
Post je objavljen 01.05.2014. u 14:37 sati.