Marketing
Unatoč šalici
Ovih dana, sin moje kume je otišao na master studij u Grac, i jedan je od mnogih banjalučkih đaka i studenata koje je ona kao profesorica njemačkog jezika ispratila na isti put. Dijelim s njom brige, nade i priče oko njegovog odlaska. Radujem se mogućnostima koje se pred mojim mladim kumom otvaraju, i usput, ne mogu prežaliti što svojevremeno nisam omogućila isto to svom djetetu.
Prije desetak godina sam saznala da većina djece mojih bosanskih prijatelja i nekadašnjih poznanika studira u Beču ili Gracu. Ne malo sam bila iznenađena, znajući da im roditelji nisu tajkuni niti bilo kojim životnim vezama „austrofili“. Koliko sam se ja čudila tom, toliko su se oni mom „neznanju“.
Naime, priča ide da je u Austriji na snazi tzv. Stogodišnji ugovor, koji kaže da svi ljudi s područja bivše Austro-Ugarske mogu studirati besplatno u toj zemlji. Ovo besplatno je naravno uvjetno rečeno, jer studiranja bez para nema ni za djecu koja se školuju u mjestu stanovanja. Uz to, za upis na Sveučilište nije neophodan visoki prosjek ocjena iz srednje škole ni prijemni ispit. Čak i ako ne znaš jezik, dobiješ rok da ga naučiš na tečajevima i usput se radom samofinanciraš.
Dok su neka meni bliska djeca u te gradove Austrije odlazila samo zbog šopinga, izložbe ili koncerta, i s teškom mukom se upisivali na željeni (ili alternativni) fakultet kod nas, možda su iz čiste svoje ili roditeljske neinformiranosti propustili lakši put do upisa, studiranja, a bogami i do posla. Jer, priča dalje kaže, da se nitko od otišlih nije vratio kući nakon završenog fakulteta. Djeca rade u struci, kako se nekad i kod nas govorilo, i dolaze, ponekad.
Kad se samo sjetim svih stresova pri upisu mog sina na fakultet.
Nakon četiri teške gimnazijske godine održavanja visine ocjena, naročito pred finiš, a vani proljeće, niz muka se nastavljao… Od priprema za prijemni, ganjanja veza, čekanja rezultata, upoznavanja pojma „crta“ i njenog sporog pomicanja gore-dolje, pa termina „uz potporu“ i bez pod-pore, tj. studij s plaćanjem ili bez, pa studiranja i petogodišnjih kredita i vraćanja minusa, i sad se sva stresem i kažem hvala ti Bože da je prošlo. Meni se to ne može više ponoviti, ali kako problematika upisa neizmijenjena traje, a troškovi studiranja kod nas rastu, ulaskom u EU, našim budućim studentima se otvaraju nove mogućnosti.
Istina, ja ni uz pomoć interneta nisam pronašla nikakvu informaciju o tom famoznom zakonu „stogodišnjaku“, koja bi se odnosila i na studente iz naše zemlje prije ulaska u EU.
Ako su te šanse postojale i prije petnaest godina, iskreno žalim zbog svog neznanja, jer je cijena propuštenog visoka i plaćam ju kao dugoročni kredit.
(Unatoč šalici, rekli bi sad smijući se moji dečki kao komentar na ovu temu.)
A tko bi tad znao i vjerovao da osim „sto godina samoće“ negdje blizu nas traju i sto godina stari zakoni. I na davnu tvrdnju da je ova šalica stara preko 100 godina, govorila sam: ma, hajde, bolan…
No, sudeći po bojama, tvrdnja je točna, a ovo je moj jedini način da se pridružim Europi i obilježim s njom stogodišnjicu Velikog rata.
Post je objavljen 09.05.2014. u 01:25 sati.