Marketing
Opet
Mislila sam krajem prošlog stoljeća: Daleko je Sunce od brdovitog Balkana.
Početkom novog, pomislih: Sunce se ponovo rađa.
Ovih se dana prisjetih: Definitivna je samo patnja.
I nije mi više smiješna prijateljeva šala stara nekoliko godina da je zadnji američki predsjednik podrijetlom iz Obrenovca. Niti mi je ikakva utjeha što su Mostom solidarnosti otišle i moje Ambasador deke, stare koliko i moj brak.
Iz Save se, samo naše rijeke, i iz svih njenih pritoka, opet izlila nesreća. Pod tuđim dekama i krovovima, opet drhte naši ljudi.
*
MALI SUNCOKRET
19.09.2010., nedjelja
BLAGO
Ova godina prolazi u znaku vode. Obilježile su je obilne kiše, nabujale rijeke i poplave. Voda se razlijeva livadama i cestama, ne razlikujući zemlju od asfalta.
Bila sam predškolsko dijete kada mi se dogodila prva i dosad jedina poplava u životu. S prozora sam mogla pratiti kako rijeka raste u visinu i prekriva velike brojke mjerača vodostaja na obližnjem mostu. Sjećam se straha koji se osjećao nekoliko dana u mojoj kući i pričama okupljenih susjeda. Sjećam se i ljudi koji su dolazili na most i pratili rijeku. Most tih dana nikad nije bio sam, inače su mostovi pusti, naročito noću.
Moja Ada je bila zlokobno opkoljena. Rijeka ljepotica se pretvorila u zvijer. Prijetila je svojom snagom ljudima i životinjama, a vrbe je već gutala. Rijekom su tekle lađe. Sve do Unskih regata, desetak godina iza, viđala sam samo pokoji kajak entuzijastičnog ribolovca ili sportaša. Sada su lađe bile pokretne kuće, sve ono najvrjednije što su ljudi željeli spasiti.
Živjeli smo na katu u središnjem dijelu Ade, tako da nam nije prijetila ta prva opasnost. Znam da smo ostali u kući za razliku od susjeda u prizemlju.
Na rubnom dijelu je živjela majčina najbolja prijateljica. Voda ih je prve zapljusnula. Teta E. se preselila k nama, a muž je spašavao imovinu. Sjećam se da su imali dvije krave. Nije to bilo nikakvo čudo tad za taj dio grada, nego ih pamtim zbog njihovih imena, koje ne bih sad navodila. Dobile su ih po dva popularna šlagera tog vremena.
I dok bi mi u ljetnim popodnevima na obali njihovog dvorišta ispijali hladnu limunadu i jeli baklavu, kadaif ili jedan nezaboravan kolač sa tvrdom kremom od žumanjka i orahovim tijestom premazanim isključivo pekmezom od drenjka (čiji recept nisam zapisala), njen muž bi se često bavio svojim „blagom“. Ne znam koliko je to trajalo, ali pamtim da je svakoj "ponaosob" pjevušio njihove pjesme. I danas znam gotovo sve riječi tih šlagera, više zahvaljujući Č. nego radiju.
Kada se na nabujaloj rijeci pojavila lađa sa kravom i dva čovjeka, znam da je na našem prozoru zavladao strah i tajac. Teta E. je tiho plakala, a njen muž je stajao uz jedan dio svoga Blaga i milujući kravu po leđima pjevao joj njenu pjesmu. Drugi čovjek je veslao.
Nakon nekog vremena, čula se i druga pjesma.
Tad sam zapamtila sve riječi dva šlagera; strah ih je učio.
S ljubavlju ih otimam zaboravu.
Želim da vodena stihija u satima koji dolaze zaobiđe sva naša Blaga – neka se Sava smiluje ljudima i onom što oni vole i imaju.
- 23:00 -
P.S.
Slika nije moja, ali Most jeste:-).
Srela sam je na nekoliko mjesta ovog maja 2014., a kako nisam pronašla autora da mu se obratim, nedozvoljeno je ostavljam uz moja sjećanja. Hvala.
Post je objavljen 20.05.2014. u 13:01 sati.