MALI SUNCOKRET
30.03.2013., subota
„Uskrslo proljeće “Ovu Goranovu pripovijetku sam „čuvala“ za današnji dan, kako bih njom obilježila obljetnice njegovog rođenja i smrti, i svima Vama, dragi moji, poželjela sretan Uskrs. Uskrslo proljeće Danas je kod Krupićevih sve nekuda tužno. Kao da se i stara kuća snuždila, prem je mazi po slamnatu krovu orahova grana i kao da šapuće presretna: — Proljeće je; eto pupova, eto lišća, zelenila... života! A u maloj izbici podbočila se o prozor mlada Janja, majka, žena, a vruće je čelo prislonila uz hladno staklo; jer to blaži bol, i suze teku lakše, slobodnije... Da, proljeće je, i sad na će procvjetati jorgovan onim divnim mirisom, onim mirisom koji je natapao njegove mlade grudi blaženstvom, srećom. Sjeća se, nebo je bilo modro, prekrasno modro, a mlada se trava zelenila i šuštila, pjevala — proljeću... Hiljade je i hiljade cvjetova sagibalo poljima i vrhovima svoje nježne glavice, i kao da je s lastama, s vrapcima, šumom i ljudima pjevalo u zanosu pjesmu Bogu i Uskrsnuću: Aleluja! Aleluja! A vjetrić je put nebesa nosio dar cvijeća i proljeća — miris i pjesmu... — Ivane! — šaputale su njezine usne, a mlado je sunce zlatilo njenu plavu kosu, mlado je nebo sipalo svoju modrinu u njene duboke sanjarske oči. — Janjo, nebo moje... — otrglo mu se iz širokih grudi, a crne su oči pile njenu ljepotu i nektar s purpurnih usana njenih. — Aleluja! Aleluja! — zapjevala je ševa, dok se digla od jorgovana i plovila povrh kuća. Janja je bila sretna i presretna; osjećala je tek jedno, osjećala je svetu proljetnu ljubav. Njeno je srce igralo, poskakivao, titralo, ko površina tihog jezerca za lahora. Ona, sirota i jedinica boležljivog starca udovca, ljubila je Ivana Krupića, sina seoskog bogataša. Koliko je samo prezirnih pogleda podnesla i pogrdnih riječi iz usta nemilosrdnog gavana. Otac je grdio sina što miluje siromašnu djevojku, jer njegov imetak nije zato stečen da tuđu golotinju oblači. Ali došao je onaj gorki čas koji bi morao biti pun blaženstva; Ivan je Janju oženio. Stari je Krupić gorio od srdžbe i jada, a nakon par dana pronio se selom glas, da je stari mladog Ivana razbaštinio. Janja ga molila da posluša oca, da je ostavi, da je zaboravi. Ali Ivan je ostao kod svoje riječi: — Janjo, živjet ćemo u tvojoj siromašnoj kući uz starca oca, prehranjivat ćemo se ovom mrvicom oskudne zemlje, ali ćemo biti svoji. I živjeli su. Stasiti je Ivan pograbio ručicu i lemeš, te zarezao oštrim plugom prvu brazdu, a Janja je zasadila uzdahom i molitvom. Prolazio je mjesec za mjesecom, godina za godinom u oskudnom življenju. Stari je djedo, otac Janjin, zibao jednogodišnju Ružu, majčin pupoljak, uvijek nasmijanu i tihu. A mali Milivoj sjeo bi mu na koljena i za dosadnih zimskih večeri slušao bi priče iz starih zlatnih dana. Bilo je to za jednog tužnog jesenjeg dana. Sve je opustjelo, vjetar je pjevao opijelo čitavoj prirodi, a bjelokosi je djedo iskašljao zadnju snagu iz svojih staračkih grudi. — Djedo, djedo... — jecala su djeca, a siromašna je majka nemoćno lomila ruke sama, prezrena. Ivan je otišao po drva i pobrao nešto suhih grana u zajedničkoj šumi. Došao je sav mokar i iznemogao, a na lijepom licu odrazivala mu se bol, golema bol. Kad je začuo za smrt starčevu, poletio je u sobu i ogrlio ženu i djecu, a na usnama lebdila mu utjeha, nemoćne i lijepe riječi: — Moram vam pomoći! Nekoliko dana iza starčeve smrti obilazili su sva okolna sela agenti, koji su tražili ljude Gorane za Francusku. Javilo se mnogo mladića i muževa spremnih da zaslužuju u tuđini koricu hljeba za sebe i svoju obitelj. Javio se i Ivan. Potrčao je kući i presretan ogrlio ženu, te joj sve na dušak ispričao. Janja je samo problijedila i gledala u nj kao da ga ne razumije, poražena u svojoj nutrini. — Ivane, istina je, poljane su puste, drveće golo i crno, pa i naše ljubljene laste ostavile su gnijezdo pod našim krovom; ali ne ostavi ga ti. Ne, ne, Ivane, čuj me, svanut će opet naše proljeće. Ne ostavi me! U njenom se plavom oku caklila suza, njene su se grudi nadimale, širile, a srce se stislo kao malena ptičica koja dršće pred zimom. Ivan je stajao pognut, crne mu kose pale na sumorno čelo, a duge se trepavice rasklopile i pod njima zasja oko molbom, dok mu se s usana otkinule blage riječi: — Moram, ne traži od mene ono što je nemoguće, vjeruj mi, odlazim samo zbog naše sreće, jer tamo ću raditi kao crv i donesti kući ono što je nama najpotrebnije — novac. Pokazat ću ocu, da me ništa ne sprečava u životnoj borbi; a ja ću jednog proljeća doći zajedno s našom lastom pod krov našega doma. Došao je dan odlaska Ivanova. Kada je onako mlad, vitak i lijep, stajao na vratima vagona, a lokomotiva kriknula u maglu, njeno se srce stislo i objesilo o suho grlo. Ivana je progutala jesenja magla. Minula je zima u molitvi i strahu. Granulo je proljeće, a došle su i laste. Čekala ih: a one kao da su joj pričale o Ivanu, o njegovoj borbi, o njegovoj velikoj ljubavi... Stizao je list za listom, pun topline, muke i utjeha, a jednoga dana je primila novce. "To ti je za Uskrs..." — pisao je Ivan. Ona je grlila njegove retke, upijala svako slovo u svoju dušu. Svaki bi čas koji listić, kao komet, rasvijetlio tamu njenog životarenja, a djeca su rasla i proljeća odmicala... "Ivane, pisala mu je, mali će Milivoj ove godine u školu." Jedan list iza toga, jedna pošiljka, i Ivan se nije više javljao. - Već je stigao kući Marin Joso, Mikićev Frane, Barini sinovi i Nevenkin zaručnik Pavle. Svi se vratili sretni, nasmijani, i sa mnogo novaca. Ali njega nema. Bježala je od jednog do drugog Ivanovog prijatelja, ali svi su rekli samo jedno: — Bio je s nama u šumama i dobro zarađivao, ali eto, tomu će biti naskoro tri godine, kako je nestao. Nitko ne zna, kuda i kamo. Sigurno u koji grad, u tvornicu, gdje je moguće i nastradao. — Zar ti ljudi nemaju srca — jecala je — da tako nehajno nagađaju o njegovoj smrti. — Moguće, moguće — ridala je dane i dane — da mu je srce zdrobio koji golemi stroj, da je nestao u dubljini kojega rudnika... Iz Francuske su stizale vijesti o poplavama, o orkanima, o vatrama koje su zahvatile goleme površine šuma. I njeno je srce pucalo, slabilo je; briga, bolovi, žalost i rad iscrpili su njeno zdravlje i jedno je jutro ostala u krevetu. Bijela ko bijeli krin, iznemogla i bolesna... — Majčice — tetošila je kćerka svojim sitnim glasićem — ne plači, vidiš li, kako je bratac velik, eno pošao je u šumu po drva da ti bude toplo... On je tako dobar. Jedina su bila njezina sreća i utjeha djeca, ona su hrabrila njenu polomljenu dušu i časom joj porastoše krila, te bi se opet vinula u sanjarenje, u nadu. Mislila je... ne, nije umro, doći će on velik i lijep, doći će k meni, k djeci... Ali je opet kruta stvarnost razorila njene nade i maštarija i bolna joj duša šaputala: "Da, doći će, doći će k tebi i zagrliti križ vrh tvoga groba..." Čitavu je zimu sprovela u krevetu, a mali joj Milivoj nosio jelo od bakice koja plače dane i dane, jer je otac nemilosrdan. Poslala bi joj drva, kolača i pregršt utjehe, utjehe od njezine nesuđene majke. To je blažilo njenu dušu ko melem, i ona je osjećala, kako nestaje leda s njena srca, kao što i snijeg ostavlja gore i doline, a led puca ugrijan proljetnim suncem... Još je jednom naslonjena o prozor proživjela sav svoj život, i sreću i nesreću. — Nebo, nebo, oh to modro nebo — jecala je za prozorom. — Lasto — šaputala je lasti što je lebedila oko kuće — jesi li ponesla s proljećem i pozdrav na svojim krilima? — Aleluja! Aleluja! — zapjevala je ševa... Pošla je k jorgovanu i sjela na klupu, prvi put nakon šest mjeseci ustala. I opet je jorgovan mirio, i opet je leptir ljubio ljubičaste čaške, a njega nema sva sretna, sva nasmijana... Kao da je pjesma prohujala preko njenih usana. — Janjo — viknuo je netko i zagrli je svojim snažnim rukama. — Janjo, nebo moje! A ona je osjetila žar crnih očiju i dugi cjelov u mirisu jorgovana... Baš kao i onog proljeća... — Ivane — otelo joj se iz grudiju, više nije mogla, zanijemila je od sreće i blaženstva. Njen lijepi Ivan vratio se kući, sretan, jak. Njezina sreća... Još je jače jorgovan zamirio, još je ljepše zapjevala ševa, a iz tornja seoske crkvice zapjevala su prvi put zvona proljetnu pjesmu: Aleluja! Aleluja! Otac je zagrlio sina koji je u tuđoj domovini našao zaradu, prem je ukrasila crnu njegovu kosu po koja srebrna nit, a meko je i bijelo lice pocrnilo, otvrdnulo... — Željo moja — plakala je od radosti majka. — Gdje si bio? Zašto se nisi javljao? — Parobrod me ponio preko oceana u Argentinu kao mornara, gdje sam ostao, a nisam se smio javljati. I eto me, rudnici su crpili moju mladost, ali danas može moja kuća da proslavi Uskrsnuće. — Sinko — javi se stari Krupić, a glas mu zadršće — kćeri, oprostite, ja sam to skrivio, ja i moja pohlepnost. Vidim što može ljubav i sloga. — I starac suznim okom zagrli Janju, djecu i Ivana, te ih pozove da zajedno proslave Uskrsnuće Sina Božjega. Ivan se odazvao. Oprostio je sve, a Janja se u času preobrazila, jer je uskrsnuo onaj koji je posjedovao dio njezina života. Danas je kod Krupićevih veselje i radost, a priroda kliče: — Proljeće je, eto pupova, eto cvijeća, eto pjesme, zelenila... života! A zvonovi su skladno zapjevali pjesmu uskrsla proljeća... 100 GODINA OD ROĐENJA I 70 GODINA OD SMRTI: IVAN GORAN KOVAČIĆ (21. ožujka 1913. - 13. srpnja 1943.) (Uploaded on Sep 19, 2009 MiMundoCreativo) |
Hvala Đorđe! 
