MALI SUNCOKRET
25.02.2013., ponedjeljak
NAKON OSKARAOvu veljaču ću zapamtiti kao mjesec koji sam provela uz filmski ekran. Odgledala sam većinu filmova nominiranih za Oskara, i propisno se odmorila uz njih. Noćašnju ceremoniju dodjele sam pratila s velikim zadovoljstvom, pa bih se kao gledalac zahvalila Novoj TV koja mi je to omogućila. Nijedan me film, u cijelosti, nije ostavio bez daha, ali pojedini dijelovi, glumci, umijeća, ipak jesu. Zadovoljna sam i raspodjelom zlatnih kipića, po principu „svakom po malo“, jer se podudara s mojim osnovnim dojmom ovogodišnje ponude. Sjedeći za tipkovnicom, zahvalila bih se ))))))))))) umjetnicima koji su ovu veljaču mog života učinili ljepšom: Hvala Danielu Day-Lewisu što je prihvatio ulogu u "Lincolnu"; Hvala Jean-Louisu Trintignantu što je odlučio “disati” za "Ljubav"; Hvala Angu Leeu na čarobnom početku filma i lijepoj priči… "Pijev život"; Hvala Benu Afflecu na prijatnom iznenađenju i “Argu”; Hvala Tarantinu na radosti i vjeri u "Djangu"; Hvala Barbari Streisand na velikom dolasku; (Published on Feb 25, 2013mysticgeek) Hvala Helen Hunt na “ženi” u “The sessions”; Hvala Charlize Theron na ljepoti; (Published on Feb 24, 2013RaonevG1) Hvala Robertu De Niru na “ocu” u ” Silver Linings Playbook”; Hvala mladom glumačkom paru Jennifer Lawrence i Bradley Cooperu na osvježenju u istom filmu; Hvala devetogodišnjoj curici-glumici Quvenzahne Wallis i redatelju filma “Beasts of The Southern Wild” Benhu Zeitlinu, koji voli Kusturicu; Ako sam nešto na listi dojmova izostavila, nisam namjerno…  Prije nego što ju zokružim, evo i kratkog osvrta na jednu bolest o kojoj se ovih dana uz Hoolyvood i kipiće, mnogo pričalo: Bipolarni afektivni poremećaj Bipolarni afektivni poremećaj (BAP) je psihoza za koju je nekad bio uvriježen izraz "manična depresija". Oko 1% opće populacije boluje od ovog poremećaja. Za razliku od tmurnosti opće depresije, bipolarni poremećaj odlikuje se izmjenama manije i depresije u određenim vremenskim periodima. U odnosu na te vremenske periode, ali i na druge faktore, kao sto su intenzitet tih faza, bipolarni poremećaj se dijeli na više vrsta. Kako nauka napreduje, tako i shvaćanje o ovom poremećaju raste. Bolest obično nastupa u doba adolescencije ili ranog zrelog doba. Kod žena se uglavnom prvo javlja depresivna faza, dok je u muškaraca prva faza najčešće manična. U skorije vrijeme, u korelaciju s bipolarnom psihozom dovodi se i veća frekventnost i intenzitet kreativnosti oboljelih, što ide u prilog činjenici da je veliki broj umjetnika razvijao upravo ovu bolest za svog života. (Wikipedija) I za kraj...naravno, Hvala Adele!  (Published on Dec 4, 2012TonysChannelTV) (Published on Feb 25, 2013elegraphtv) P.S. A atmosfera u „Ani Karenjini“! Uhhh...  Hvala Tolstoju i njegovim obožavateljima. |
22.02.2013., petak
RED ILI NERED
Dva žanrovski različita filma, ostaviše me s istim, snažnim i teškim dojmom, samu. Jedan je drama/SF, a drugi komedija. Kada izostane ono „urnebesna“, događa se ponekad miješanje žanrova, kako u životu, tako i na filmu.
Nekako ih, možda i zbog onog SF faktora, ne želim pamtiti u paru. Razdvojit ću ih muzikom koja ih obilježava, a kada vrijeme otupi dojmove, ono će i tako, ne obazirući se, napraviti svoj red ili nered i u sjećanju. (Uploaded on Oct 12, 2010melodylovely1) (Uploaded on Oct 19, 2010XxDiceyxX) |
20.02.2013., srijeda
UZ KIŠU...(Uploaded on Feb 17, 2011cemerski) (Uploaded on Oct 24, 2007zrikavac) Uploader Comments (zrikavac) zrikavac 4 years ago Ovo je bio jedan od Zagrebfestova 80-ih godina na tom sam VHS-u našao ovaj video. Top Comments DuskoR777 3 years ago Jebo majku al' je ovaj covek bio lep!Tacno muskarac da bude ljubomoran pajonameless 5 years ago Najgolemiot ziv umetnik megju umetnicite!!!Najgolemiot BOEM megju boemite!!!Najgolemiot Kosmopolit!!!Ne Daj Se Rade MAJSTORE!!! LoveJunkie2211 1 month ago Da, bio je lijep, ali kako stari sve ljepši i draži... Dida Florida 1 year ago Pitam se samo koliko to zena jos uvijek umire za ovim covjekom, poput mene!? :-)))))... :-)) Oznake: RADE |
17.02.2013., nedjelja
IZ SVIJETA FILMA…
I ŠIRE
Film Danisa Tanovića osvojio dva ‘Srebrna medvjeda’ u Berlinu Film “Epizoda u životu berača željeza” oskarovca Danisa Tanovića osvojio je Grand prix, Srebrnog medvjeda, na Berlinskom filmskom festivalu, a naturščik iz filma Nazif Mujić dobitnik je Srebrnog medvjeda za najboljeg glumca… Film je dobio i nagradu ekumenskog žirija. (Published on Feb 11, 2013Cine maldito) * “Došao sam u to selo više kao ljudsko biće, nego kao reditelj. Romi nisu najbolje tretirani u mojoj zemlji, ali u boljoj poziciji nisu ni drugi narodi. Rat je u BiH stao, ali ustvari nije stao nikada. Nemamo nikakvu strategiju razvoja. U 80-im godinama kada sam bio mlađi svijet je bio mnogo bolji. Danas idemo ka crnoj rupi”, kazao je Tanović.Otkrio je kako je dane provodio s ovom porodicom kako bi istinski osjetio njihov život. Na početku su se bojali da ispričaju svoju životnu priču, ali su na kraju ipak pristali.”Ovi ljudi nemaju vremena da se osvrću iza sebe. Zaljubio sam se u njih kada sam vidio način na koji se suočavaju sa životom - samo idu naprijed, nekada nemaju vremena ni za suze. Vidite da su to ljudi kao i mi koji se bore za svoju porodicu i bolji život”, naglasio je Danis Tanović. (Izvor: Tuzlanski info portal) * „Hvala žiriju, drago mi je što sam ponovo ovdje. Hvala Berlinaleu, hvala mojoj maloj ekipi odnosno mojoj obitelji. Nadam se da ću se nekada u budućnosti vratiti na ovaj festival koji izuzetno volim, ali s nešto vedrijom temom. Hvala vam puno. Večeras ćemo ovo proslaviti“ rekao je dobro raspoloženi Tanović. (Wall.hr) * „Ovo je prvi put da sam na jednom ovakvom festivalu. Želio bih se zahvaliti svojoj ženi i djeci i mom najboljem prijatelju Danisu Tanoviću“, rekao je Nazif Mujić obraćajući se publici na svečanosti dodele nagrada. Pored Mujića glavnu žensku ulogu u filmu glumi njegova supruga Senada Alimanović. (DW) * * Nagrada i za film Srdana Golubovića Film srpskog režisera Srdana Golubovića "Krugovi" u čijoj produkciji je učestvovala i producentska kuća Propeler film iz Zagreba, dobitnik je ovogodišnje nagrade ekumenskog žirija 63. Filmskog festivala u Berlinu. „Jako sam srećan što je moj film dobio ovu nagradu, pogotovo zato jer je prikazan u jednom od sporednih programa Berlinala. Mislim da je ovo dobra stvar za budućnost filma“, rekao Srdan Golubović. (Published on Jan 28, 2013tinkerbellowlhedon) Ekumenski žiri, sastavljan od predstavnika filmskih organizacija katoličke i protestantske crkve, nagradu dodeljuje filmskim delatnicima koji u svojim filmovima "prikazuju ljudsko delovanje koje stoji u skladu s jevanđeljem" i koji "povećavaju osetljivost za humane i socijalne vrednosti". Film "Krugovi" inspirisan je slučajem Srđana Aleksića, Srbina iz Trebinja, koga su ubili saborci zato što je priskočio u pomoć svom komšiji muslimanu. (Izvor: DW) * * * A na Uralu, iako još “snežno”, nije više…tiho!  (Published on Feb 16, 2013petr chovanec) |
13.02.2013., srijeda
OPSTANAKOPSTATI je umjetnost. Opstati, znači trajati onakav kakav jesi, biti svoj unatoč životnim posrnućima. Obraniti svoju slobodu i svoj dio svemira. Uspjeti zadržati dio uloženog, dati i dobiti, i iz vanjskih i unutrašnjih ratova izaći, bar sličan samom sebi. Ponekad pristajati, ali ne odustajati od sebe. Od velikog broja zapamćenih primjera i načina opstanka, s nježnošću se prisjećam slikovitog prizora Andrićeve Aske koja prestrašena pleše, braneći život ljepotom pokreta svoga tijela, umjetnošću kojom je očarala vuka i potisnula zlo, dovoljno za spas... Snagom duha, snagom lijepog, snagom uma izvodila je sve nove i nove figure, kakve ne poznaje škola ni jednog učitelja baleta. Ne postoji škola, unatoč svom našem školovanju, koja nas uči kako živjeti i preživjeti. „Možemo biti i proći a ne saznati što smo sve mogli učiniti, što sve umijemo i koliko snage krijemo u sebi. To se otkriva samo u velikim ili izuzetno teškim trenucima života, u koje smo najčešće bačeni tuđom voljom, bez mogućnosti izbora...“ * Zatvorila sam si vrata kazališta, kina, koncertnih dvorana, knjižara, restorana... Preklopila stranice knjiga, sklopila korice i odrekla se – lijepog. Zalupila vratima jednom životu. Ljepota me suviše boljela. Zanijemila sam. * Oporavak je stizao puževim korakom, osmijeh na lice se stidljivo vraćao, nada i sigurnost se naslućivala u daljini, slična onoj koja me napustila. Vrata su se odškrinula... Otvorila sam ponovo knjigu. Bio je to Kundera; progutala sam ga halapljivo, gladno, brzo. Vratila sam se Crnjanskom: „Seobama“ i „Romanu o Londonu“. I na moju veliku sreću, slučajno susrela (da li slučajno) Rushdijevu „Decu ponoći“... * Više se nisam pitala zašto, i zašto baš meni... * Znala sam da budućnost ipak nije prošla... (Ponedjeljak, 28. 04. 2008., Iz posta: 1001 NOĆ) (Published on Aug 12, 2012annacreations) Draga moja, bilo je ovo dugo putovanje, a kao da si jučer rekla: „ ...do 1001 poruke, do 1001 noći...“ Čini mi se, da sam nas ovim popisom odbolovala. Stvarno??? – kažeš. Čini mi se – kažem. I još kažem: Sretno Valentinovo! (Published on Jul 30, 2012cinderelladreamy) P.S. ... a ova 3? su ti Hvala što si razglednice s mog putovanja sačuvala  I latice su tebi:  Oznake: 1001. post |
09.02.2013., subota
CRNJANSKI120 godina od rođenja: MILOŠ CRNJANSKI (1893. – 1977.) "Od svih nas, jedini je Crnjanski rođeni pisac", govorio je dvadesetih godina prošlog veka Andrić. Iz „Romana o Londonu“: Svi se pisci romana slažu, uglavnom, kad je reč o svetu u kome živimo. To je kažu neka vrsta velike, čudnovate pozornice, na kojoj svaki, neko vreme, igra svoju ulogu. A zatim silazi sa scene, da se na njoj više ne pojavi. Nikada – njikagda. Niti zna zašto je u tom teatru igrao, niti zašto je baš tu ulogu imao, niti ko mu je baš tu ulogu dodelio, a ni gledaoci ne znaju, posle, kuda je iz tog teatra otišao. Pisci kažu i to, da smo, samo pri silasku sa pozornice, svi, jednaki. I kraljevi, i prosjaci. * Oni, koji ne umeju da se pretvore u glumca, u svom životu, ostaju ostrva. * Ne, ne postoji nikakva zajednica ljudi, priča je to. Postoji samo samoća čoveka. * Kad je, zatim, pošao kući, počeo je da provejava neki sitan sneg. To više nije bio onaj sneg, u Rusiji, koji, sve, zaveje, sve stiša, sve uteši, nego neka kiša, hladna, sitna, kao iglice. Sneg je, za Rjepnina, bio, ma gde živeo, otkad je napustio Rusiju, neka bela tišina koja pokriva svet, neki pokoj, čist, pun zvezdica, koje nemaju teže, a padaju na njegovo lice kao kapljice bisera. U Londonu je to bila, krajem februara, neka mutna prljavština, na zemlji, na odelu, u hodu. Teško se disalo u tom snegu. * Bio je sasvim siguran da je video svoju ženu i da ga je i ona videla, kako je izišao iz podruma. Nestala je tako brzo da se čak i sudarila sa jednom damom, u prolazu, a ostavila Rjepninu, u očima, samo boju njenog krzna, koju je dobro znao, i, njen korak, hod, žurbu, koju je dobro poznavao. * Kad ga je lift popeo na sedmi sprat, do njihovog malog stana, Nađa je već bila kod kuće. Bila je zbunjena, i dočekala ga je bleda, ali ga je zagrlila, nežno, kao što to deca rade, kad se osećaju nešto kriva. Bila je lepa. Iz „Seoba“: Taj iseljenik, Pavle, u Elisavetsku Rosiju, nije život Zlatoustoga čitao kao bogoslovsko delo, nego kao čudo, u ljudskom životu, kao neku bajku. Višnjevski mu je poslao tu knjigu, da mu se naruga, ali je Isakovič, u tom životu ljudskom uživao. Kada bi ga sluškinja trgovca Žolobova – koja je imala dah kao oluja – zatekla, sa tom knjigom, i svećom, uveče, on bi je pogledao, kao da je neko providno priviđenje, pa bi nastavio da čita. Okrenuo bi glavu od nje, a ona bi onda, tiho, izišla. Kad bi mu se lojanica ugasila, Isakovič bi iz mračne noći, dole, ugledao Dnjepar, kako treperi, i predgrađe Podolja , iz kojeg se orila, do zore, pesma njegovih sunarodnika. Nebo bi bilo osuto zvezdama. * Kad se trže iz sna, na nebu, iznad Kijeva, bilo je još mnogo zvezda, a i one su sjale i treperile, u geometrijskim formulama, kao neki eskadroni, koji egzerciraju na nebu, samo što nisu sastavljeni od ljudi i konja, nego mesečine i bisera. Naježen i ožalošćen od sna, koji je te noći imao, pitao se onako neispavan i užasnut, što se zvezde, katkad, toliko sjaje, tresu, zašto trepere? Je li moguće, da kad padaju, neko, negde, u tom trenutku, odlazi sa ovog sveta? Zar smert - koju mu je pop Mikailo protumačio, utešno, kao sitnicu, kao zrno peska u moru – ima toliku cenu, i kad je samo smert jednog, jedinog, ljudskog, bića, zar je to toliki događaj, da ga zvezde obeležavaju na nebu. * Beskrajni, plavi krug, u njemu, zvezda. (Nolit, Beograd, 1973.) Iz biografije: Njegova supruga pravi lutke. "One su bile tako lepe", pisao je. "I ništa nije bilo lepo osim njih." Po podne, Crnjanski odlazi u šetnju. "Moja žena je mislila da ću poludeti. Vraćao sam se po podne iz pustih parkova i govorio: Pavle odbija da umre. Koji Pavle, pitala je. Pavle Isakovič." Za Novu godinu gledaju u prazno nebo, iz koga nemo sipi gust sneg. Razmišljaju o zajedničkom samoubistvu. A kad odmakne januar, u "stanu kočijaša", Crnjanski nastavlja da piše. Dok on ispisuje: "Ne beše više snažna, ali joj kolena nikako nije mogao da zaboravi. Ne beše više ni strasna, ali joj glas još uvek beše mio i, od njenog zagrljaja, njega je još podilazila jeza požude", Vida Crnjanski od četiri do šest po podne služi čaj gostima lejdi Pedžet. Nedeljom sprema tortu. U njenoj beležnici ostaju ispisani recepti za "tortu od čokolade, tortu princa od Velsa". Ove su kolače gosti lejdi Pedžet najviše voleli. * Iz Londona se vratio 1965. godine, kada je čuo da se njegova djela ponovo objavljuju u domovini. Kada je došao, rekao je: "Došao sam ovde da sanjam na šest jezika. Ne bojim se smrti, ja sam već toliko puta umirao. Moja prva smrt bila je moje rođenje." * Uoči polaska u domovinu Crnjanski je u jednom trenutku, u svom stilu, Prici rekao: "Strašno mi je da se vratim u Beograd posle toliko godina. Najtužnije mi je što ću videti sve one nekada lepe žene - sada babe." Iz nedavno prvi put objavljenog „pisma Vidi“: (Pismo Miloša Crnjanskog svojoj Vidi, po povratku iz emigracije. Pismo nikada nije stiglo na londonsku adresu, a sačuvala ga je Vukica Prica) * „Ja imam mnogo prijatelja, ovde, više nego što sam mislio. Međutim, kao filmskim glumcima, familija se javlja i nameće i ako familija nije. A treba da te pripremim i na to, da i tebe očekuje malo iznenađenja, ne samo sasvim lepih, od familije, kako o njima čujem. Sve je to la comedie humaine. Sačuvaj svoj normalni pritisak i smej se. U svakom slučaju shvati da se naš život menja, pa i ako je svaka budućnost ljudi, uvek, neizvesna, veruj u svoju zvezdu. Glavno je da se volimo i da hladno upravljamo naš mali čun. Seti se našeg čamca u Versalju. Obožava te Tvoj Crnjanski“ Izvor: Kulturni dodatak "Politike" (Published on Dec 20, 2012Anamaria zajedno bez J) „Roman o Londonu“ sam prvi put pročitala pred jedan značajan ispit. Opomene dragih i zabrinutih da je vrijeme za učenje, a ne za Crnjanskog, odbacila sam i nastavila po svom. U jednom od sljedećih dana, bila sam istovremeno, sretna, ushićena i tužna; položila sam ispit, zahvalno vratila kolegi knjigu i, dobila vijest da mi je umrla baka. Ni danas, četrdesetak godina iza, tu mješavinu emocija ne mogu razdvojiti, nego ih pamtim kao „paket“ aranžman života. (Uploaded on Mar 11, 2010otilija09•) |
01.02.2013., petak
"LINCOLN"
”Kad dođe vrijeme, dođe i čovjek” *
Abraham Lincoln (1809. - 1865.) “Koliko god ne volim da budem rob, toliko ne bih trebao voljeti da budem gospodar. Ovo izražava moju ideju demokratije.” Pogledala sam film “Lincoln”. Bio mi je malo napor pratiti 150 minuta poznate priče o američkom predsjedniku Abrahamu Lincolnu i Građanskom ratu, koji ni odlična glumačka trojka, Daniel Day-Lewis, Tommy Lee Jones, Sally Field, nije umanjila. A kako volim Stevena Spielberga, ne žalim tih svojih 2,5 sata potrošenog života. Možda bi mi film bio i zanimljiviji, da nisam prije otprilike 25 godina pročitala dobro napisanu biografiju 16. američkog predsjednika. Film me podsjetio na neke zapamćene detalje, ali se više ne sjećam ni naslova knjige ni autora. Događa se i to; ni net mi nije pomogao u traženju zaboravljenog. Slijedit ću još neke tragove, pa ako uspijem, dodat ću nešto i o knjizi naknadno. U ovom postu ostavljam par zanimljivih „sitnica“ o kojima razmišljam nakon filma: D.D.L. je glumac koji bira uloge i u zadnjih 15 godina izabrao je samo tri. Međuvrijeme provodi u Irskoj baveći se stolarijom i praveći cipele.  Uvjet da prihvati Spielbergovu ponudu bio je, vrijeme: godinu dana za pripremu uloge. U tom periodu se potpuno poistovjetio s likom, i kako kažu, redatelj ga je za vrijeme snimanja oslovljavao sa „mister president“, a on se u porukama kolegici Sally Field, koja glumi njegovu suprugu, potpisivao sa „A.“Film prati 16 mjeseci Lincolnove vladavine i života, od kraja 1863. do smrti u travnju 1865., kada je za vrijeme trajanja Građanskog rata u Americi, donio proglas o ukidanju ropstva u pobunjenim južnim državama. Taj 13. amandman američkog Ustava je dvije godine kasnije označio kraj ropstva u SAD. Ropstvo američkih crnaca je službeno ukinuto u prosincu 1865. Najduže ću, vjerojatno, pamtiti scenu pri kraju filma: vožnju kočijom i razgovor bračnog para Lincoln, kada Abraham kaže Mary kako bi se nakon svega trebali potruditi da budu sretni. Dotad su od četiri sina izgubili dva. Nakon tragične muževe smrti, majka je izgubila i trećeg sina. Kako je danas 1. veljače, kada počinje i kod nas prikazivanje filma, a to je mjesec obilježavanja crnačke povijesti i kulturnog nasljeđa u SAD i Kanadi, prenosim par prošlogodišnjih detalja: 13. amandman, amandman slobode i jednakosti „U New Yorku je tim povodom brojnim zainteresiranim pružena rijetka prilika da se na najdirektniji način upoznaju sa 13. amandmanom američkog ustava kojim je ukinuto ropstvo crnaca. Naime, u muzeju njujorškog Historijskog društva izložen je jedan, od samo 14, primjeraka amadmana koji nose potpis predsjednika Abrahama Lincolna, 60-ih godina 19. stoljeća najodlučnijeg zagovornika slobode američkih crnaca. Primjerak amandmana, izložen u muzeju Povijesnog društva je u vlasništvu Davida Rubensteina, američkog milijardera i istaknutog filantropa. “Kad je amandman bio usvojen i u Zastupničkom domu i u Senatu, Abraham Lincoln je potpisao 14 primjeraka, mada američki predsjednici nisu obavezni potpisivati tekstove ustavnih amandmana. Taj amandman, 13. amandman našeg ustava, simbolizira slobodu i pravo svakog Amerikanca da ostvari ono što sebi postavlja kao životni cilj. Izuzetno je bitno da od malih nogu saznajemo i shvatamo da je to jedna od najvećih vrijednosti Sjedinjenih Država” – ističe gospodin Rubenstein. * Među brojnim posjetiteljima muzeja Povijesnog društva koji dolaze vidjeti rijetko izlagani originalni dokument najviše je učenika svih šklolskih uzrasta. Za srednješkolke Nayu Rogers i Brinanu Rosado 13.amandman je od izuzetne važnosti: “Bez njega, nitko od nas ne bi imao mogućnosti koje nam se svima nude sada.” “Da mnogi naši preci nisu htjeli slobodu i za crnce robove, da Abraham Lincoln nije bio toliko odlučan, da zbog toga nije vođen i rat, američki Građanski rat, da nisu toliki ljudi stali na stranu Amerikanaca afričkog porijekla, mislim da ne bismo imali pravičnost kakvu imamo danas.” * James Basker, predsjednik historijskog instituta Gilder Lehrman, ističe: “Vidjeti dokument vlastitim očima, u njegovom originalnom obliku, s potpisom predsjednika Lincolna, i znati da je 620.000 ljudi poginulo u Građanskom ratu kako bi se stvorili temelji odnosa na kojima je usvojen amandman kojim se ukida ropstvo, mislim da inspirira ljude, posebno mlade, da saznaju više o najbitnijim odrednicama procesa izrastanja Sjedinjenih Država u ono što jesu danas.” Izvor: (Bernard Shusman, VOA, 06.02.2012 01:00) Published on Sep 13, 2012ClevverMovies * britanska poslovica P.S. A Tarantino! Ne pitaj me ništa...    (Published on Dec 14, 2012TheSmakius) DODATAK:  Sjetila sam se! Sinoć, 27. 02., iza ponoći, sijevnulo mi je mislima ime: Irving Stone . Za boravka u Zagrebu, tražila sam bezuspješno neki trag u svojoj biblioteci i pomoć u dvije knjižnice u koje zalazim: Tko je napisao biografiju bračnog para Lincoln? Nisam dobila odgovor. I kad sam svjesno odustala, odnekud stiže...klik! Ime me dovelo do djela. Jako, jako davno, možda još u osnovnoj školi, pročitala sam „Žudnju za životom“, Stoneovu biografiju Vincenta van Gogha. I danas su prisutni tragovi tuge i „žute kuće“ na laticama „suncokreta“. Sjećam se i davno gledanog filma i Kirk Douglasa sa Van Goghovim šeširom. To me vjerojatno navelo da kupim knjigu „Ljubav je vječna“, romansiranu biografiju Abrahama Lincolna i Mary Todd. Sjetila sam se i kod kog je knjiga “zalutala”. Iako pisac Irving Stone (1903. - 1989.) ne zauzima neko značajno mjesto u povijesti književnosti, niti je spomenut kao jedan od izvora pri stvaranju scenarija za film Lincoln, bar koliko je meni poznato, sretna sam što sam ga uspjela iščupati iz zaborava. Još žive u meni neke tužne slike iz teškog života bračnog para; a na događaje i rastrojstvo u kom se našla Mary Todd nakon Lincolnovog ubojstva, kada ne želi napustiti Bijelu kuću, kada ju ne mogu otjerati nego smještaju u "neku sobicu", i danas mi suze oči. Pronašla sam podatak da je Stone knjigu napisao u godini kada sam rođena. Oznake: film |
