MALI SUNCOKRET
13.08.2012., ponedjeljak
ŠKAREMama je šivala od svih vrsta tkanina. Govorilo se da je druga šnajderica po sposobnosti i ljepoti stvorenog. Neke od mušterija su tvrdile da je i bolja od tete Ankice, samo što ne zna kao ona naplatiti svoj rad. Šetali su se njeni kostimići, kaputi, suknje, hlače, bluze sa žaboom, maturalne i novogodišnje haljine ulicama našeg grada, i šire, najmanje dva desetljeća. Možda joj još negdje ime spomenu. Iza tih remek djelca njenih ruku, ostajali su „restlovi“, krpice manje ili veće i podovi stana puni končića. Ono upotrebljivo bi odvajali na hrpu i čuvali za djecu, tj. curice koje bi s vremena na vrijeme došle po materijale za svoje lutkice. Ono najljepše bi odabrale nas tri prijateljice i svojim dječjim rukama i maštom oblačile lutke našeg djetinjstva. Dvodimenzionalne haljine za lutke od papira zamijenile su one sa tri dimenzije, a olovku, igla. U dvorištu, iza zidića, na raširenoj deci ili ponjavi, širio se jedan svijet ostvarljivog. Naše lutke su išle u škole, na balove, ljubavne sastanke, na mora, i putovanja, na spavanje. Bile su učiteljice, doktorice, sekretarice, stjuardese, glumice, misice. I za svaku priliku bi bile adekvatnom vrstom tkanine odjenute: flanel, batist, saten, frotir, gabarden, žersej, krepdešin, muslin, lame, damast, satinet, rips, šantung, taft, til, puplin, i žoržet, naravno. Za hladnijih mjeseci bi svoj pokretni butik premještale u haustor naše zgrade, i ispod poštanskih sandučića nastavljale putem mašte. I moja pet godina starija sestra, koja je uz majku naučila šivati, maštala je kako će jednog dana, kada završi fakultet i zaposli se, otvoriti majci butik i u njemu joj pomagati. Riječ butik je bila nova u našem rječniku i zvučala je onako, grofovski, u odnosu na šnajderaj ili krojačku radnju. I sve te igle, makaze, bakina singerica i nova bagat mašina, i svi končići, metraža i restlovi bi se iz stana preselili u neki gradski prostor sa reklamom i imenom naše majke. Naravno, to se nije ostvarilo, kao i podosta onog lijepog što smo željeli sebi i drugima. U dane se uvukla četvrta dimenzija. Ali sjećanja na lutke su ostala ipak nedirnuta. Možda još i pokoji komadić u nečijem restlu života, u nekom ormaru ovog svijeta sašiven majčinim rukama, uz bezbroj uboda iglom po jagodicama njenih prstiju, i tihih uzdaha, postoji. P.S. Dragi čitaoče, pogodi tko je „kriv“ za ovaj restl i kašnjenje mog današnjeg ručka:  (Published on Aug 1, 2012 by 85Nijaz) Dodatak: evo me na Trgu (virtualno) u 16:58:  (Uploaded by concordb on May 14, 2009)  |
Hvala Đorđe! 
