MALI SUNCOKRET
23.06.2011., četvrtak
NEKA SVIRKEPonekad se sjetim riječi, galame, povika, zamolbi: - Utišaj too... - Što to slušaš, Bože sačuvaj... - Daj pojačaj da i ja čujem... - Hej, to je dobro... - Hoćeš li prestati već jednom... - Haloo, još netko živi u ovoj kući... - Znaš, ako mi susjedi pozvone, ti ćeš se pravdati... Ili: - Gospođo, malo stišajte... - Isuse, to je grozno... - Kak ti se da to slušati... Itd... A onda, vikend „kritičar“: - U ovoj kući se ne zna nikakav red... - Pa, pobogu, vas dvoje ste se skroz raspustili... - Koji je to đavo... - Kaakoo? Didjeridu!!! Ili: - Kak je ovdje veseloo... - Baš je vama fino... Tako se u mom domu slušala muzika i tukli muzički ukusi i decibeli. Odgajalo se, odrastalo i starilo, sazrijevalo i patilo, ispraćale stare i dočekivale nove ljubavi, liječilo od sjećanja i nostalgije, veselilo i tugovalo, pratili trendovi i mode, i sve uz zvuke...ponekad uhu mile, ponekad „nepodnošljive“. Zvučnici i muzičke numere označavale su periode naših života; godine u prolazu kao da su diktirale jačinu, a emocije vrstu muzike. Kad pogledam iz daljine na to vrijeme, žao mi što je prošlo, a drago mi da je postojalo, baš takvo. Osim što se upilo u zidove našeg doma, duboko svira i u mom sjećanju sve naučeno, a sudeći po nedavnim porukama: „Na Jemiroquai-u sam...Dobroooo!“ Ili: „Molim te, poslušaj ovo...bez riječi...“ dijete me još podučava i ne dozvoli da zaboravim, usprkos neminovnostima. A usprkos svemu, evo, i ja se trudim. Neka svirke... |
Hvala Đorđe! 
