Ponekad se sjetim riječi, galame, povika, zamolbi:
- Utišaj too...
- Što to slušaš, Bože sačuvaj...
- Daj pojačaj da i ja čujem...
- Hej, to je dobro...
- Hoćeš li prestati već jednom...
- Haloo, još netko živi u ovoj kući...
- Znaš, ako mi susjedi pozvone, ti ćeš se pravdati...
Ili:
- Gospođo, malo stišajte...
- Isuse, to je grozno...
- Kak ti se da to slušati...
Itd...
A onda, vikend „kritičar“:
- U ovoj kući se ne zna nikakav red...
- Pa, pobogu, vas dvoje ste se skroz raspustili...
- Koji je to đavo...
- Kaakoo? Didjeridu!!!
Ili:
- Kak je ovdje veseloo...
- Baš je vama fino...
Tako se u mom domu slušala muzika i tukli muzički ukusi i decibeli. Odgajalo se, odrastalo i starilo, sazrijevalo i patilo, ispraćale stare i dočekivale nove ljubavi, liječilo od sjećanja i nostalgije, veselilo i tugovalo, pratili trendovi i mode, i sve uz zvuke...ponekad uhu mile, ponekad „nepodnošljive“.
Zvučnici i muzičke numere označavale su periode naših života; godine u prolazu kao da su diktirale jačinu, a emocije vrstu muzike.
Kad pogledam iz daljine na to vrijeme, žao mi što je prošlo, a drago mi da je postojalo, baš takvo.
Osim što se upilo u zidove našeg doma, duboko svira i u mom sjećanju sve naučeno, a sudeći po nedavnim porukama:
„Na Jemiroquai-u sam...Dobroooo!“
Ili:
„Molim te, poslušaj ovo...bez riječi...“
dijete me još podučava i ne dozvoli da zaboravim, usprkos neminovnostima.
A usprkos svemu, evo, i ja se trudim. Neka svirke...
Post je objavljen 23.06.2011. u 22:18 sati.