Govornik

(Ne)ljubitelji zivotinja!
E sad, ovako cu poceti:
Ja nemam kucnog ljubimca i ne zelim ga imati. I nemojte sad odmah skocit, sta ja onda imam o tome pistati. Netko ce reci: ne voli zivotinje…a nije tocno. Ja bih prije rekla da volim zivotinje a da 80% onih koji ih drze kao kucne ljubimce ustvari njih ne vole.Moje poimanje voljenja je sasvim suprotno od onog kako se prezentira. I u ljudskom svijetu se kaze da kad nekog volis , zelis mu svako dobro, pa makar to bilo i na svoju stetu.Zivotinje , prirodno pripadaju prirodi.Da je trebalo da zive u kucama i stanovima , opet bi se ta priroda pobrinula, pa bi one evoluirale i dosle na neku novu razinu. Ali nisu….nije prirodno…Od kad je svijeta, zive u njihovim prirodnim stanistima, bore se za hranu, teritorij, partnera, …prezivljavaju i razmnozavaju se. Sami….
Je li se moglo zakljucit da su nesretni, nezadovoljni..?Nije..pa je li ih onda trebalo vadit iz tog njihovog prirodnog okruzenja i spasavat od nicega..? Nije..Zasto je to covjek onda cinio??
Naravno , ne zbog njihovih potreba, nego zbog svojih. Trebao mu je netko da bude tu, i da šuti, da čuva, da čeka….da cijeli dan provodi sam i sjetno gleda kroz prozor kad ce mu se “ gazda” vratit. Da onda na par minuta posluzi kao igracka… dobije hranu, za koju se eto ne mora sam izborit. I onda covjek misli da mu cini uslugu. A ustvari je zivotinji “ podrezao krila” , iscupao je iz okruzenja. A nije promislio da je ta potraga za hranom i lov, zivotinjama isto sto i nama odlazak na posao, da je njihov povremeni nestasluk i zadiranje u ljudski teritorij igra… istrazivanje, da je potrebno slobodno da biraju partnera… kao i mi, da slobodno trce skacu , igraju se , bez ogranicenja.
Covjek sve pokvari….a zasto? Zbog sebe i svog dokazivanja. Posjedovanjem zivotinja poceo je dokazivat i,pokazivat drustveni status.Dokazat cete da ste ljubitelji zivotinja, tako sto cete zivotinju zatocit u kuci dok vi obavljate posao… a pokazat cete da ste na statusnoj ljestvici visoko, jer tako nalaže trend.Ovdje izuzimam ljude koji se nesebicno brinu o napustenim i zapustenim zivotinjama, a sto je opet ovjek prouzrocio.
Da su zivotinje trebale da nose kapute ,jakne i kabanice, vjerovatno bi i na tom polju evoluirale…ali nisu. Je li netko misli da je njima udobno s onim kaputicima na njima… ne moze ih se pitat… pa se uzme za pravo odlucit u njihovo ime.

Sve u svemu…ne zelim imati ljubimca, jer mislim da unesrecujem svako zivo bice koje otrgnem iz njegovog prirodnog obitavalista, u kojem se moze slobodno i prirodno ponasat, bit rastrcan , veseo, zivjeti po svojim a ne po mojim pravilima.

Ovih dana slusam album James Night- Weatherman…
Nisam naravno glazbeni kriticar.. ali toliko me pjesme setaju od jednog osjecaja do drugog … vode me negdje… neobjasnjivo…rijeci jasne… lijepo uradeno… poslusajte…

Razbit cu gitaru
crn je mrak ispunjava
odavno se svoje pesme bojim
pomera u meni neke gene Dunava
pa ja tečem i kad stojim

Đorđe Balaševic

Pocivao u miru

Nikad nisam slavila rodendan . Ne volim.. ne volim primati poklone jer mi stvarno ni do kakvog predmeta koji se obicno poklanja , nije stalo, ne volim takvu paznju, ne volim se zalit, ne volim da se netko trudi oko mene.. Ne volim bit centar zbivanja ni u kom smislu... ne volim optericavat ljude oko sebe , pazim da se netko ne brine zbog mene..... ali se zato ja previse brinem, strahujem, pomazem , znam svacije rodendane, imandane, godisnjice... pravim torte, kolace, poklanjam... Ne trazim i ne ocekujem paznju nikakvu.. sve mi je dovoljno... ili ??
E , pa kao sto rekoh ja nazovem , cestitam... ako je netko bolestan , zovem , pitam, ako je potreban razgovor, zovu me, pricaju, jadaju se, pitaju savjet... slusam.. podrska sam, prijatelj u nevolji, rame za plakanje...TU sam za svakoga. Nije mi tesko, jer razmisljam o tome koliko je toj osobi lakse jer ima nekog..Dogodi se da me prijatelji trebaju , i da me zovu svaki dan,... razgovor telefonom, setnja... a onda kad se smiri situacija ni traga ni glasa... danima, tjednima...Kod njih je problem bio i prosao... ja sam bila TU jer sam uvijek tu za njih.. i sad su nastavili dalje. Za to vrijeme ja jos uvijek analiziram, procesuiram u svojoj glavi... stojim s tim njihovim problemom, ne micem se, cak ni ne spavam jer me potrese necija sudbina. Taloži se u meni tuga, empatija, ljutnja, razdire me sto je netko nesretan. Kad detaljnjije sagledam, vecinom sam TU kad je nevolja u pitanju, bracne razmirice, obiteljski problemi, svekrve , posao.... a vrlo vrlo rijetko dijele srecu sa mnom. Trazim li ja to.. je li ja sama privlacim osobe s problemima, je li problem u meni ili u njima... je li uopce to ikakav problem. Ili jednostavno znaju da cu da slusam, saslusam.. pomognem ako mogu, ili samo pravim drustvo kad im je potrebno.
Nije mi tesko, ovim pisanjem se ne zalim, zelim i dalje da sam tim svim osobama TU, Jedino sto me boli, je , da kad sam ja prosle godine, nakon sto sam prozivjela punoo losih stvari , trebala razgovor, kratku setnju, nitko nije bio tu, Neki su morali prati kosu, neki otic do mame... neku su umorni....i sve to bas u tom trenu. Tad sam JA trebala da je netko TU. Ne poslije , ne sutra, taj tren... nista... nisam vise ni pokusala..Koliko god se trudila naci opravdanje( jer to uvijek radim), ipak sad priznajem da mi nije svejedno. Mislila sam , proci ce... ali ne prolazi.. nije mi svejedno..

Sinoc me je jurila ruzna bradavicasta svinja!!!
Bjezala sam preko lokvi, vecih i manjih bara, ispunjenih mutnom i bistrom vodom, muljem i liscem. Trcala sam uzbrdo, pa onda nizbrdo, kroz sumu, pa po nekim livadama ....Preko starog drvenog mosta sam dosla do ulaza u krug bolnice i stala u red, nesto sam cekala, ne znam sta. Pomislila sam da ce u tom redu, u toj guzvi, svinja izabrat drugu “ zrtvu”, i da cu ja odahnuti, ali ne .... ona je onako mala i zdepasta stajala ispred mene i kezila mi se u lice, imala je osmijeh malog djeteta, onako bezub a sladak. Ali meni svejedno nije bila slatka, jezila sam se...skrivala iza nekih cura, koje su je dragale i mazile. Gdje god bi se pomjerila , ona bi isto, pokusala sam se skriti, bezuspjesno, kad sam ponovo potrcala, naljutila se, zarezala kao pas i ugrizla me za list noge.
Probudila sam se...ali i par sati nakon budenja mene boli noga na mjestu ugriza...i tako sam umornaaa od trcanja.

Oznake: snovi

Prvo mi, i svi oni prije nas, koji smo vec docekani, cekamo da se rodi bicće .....kaze se “ cekamo bebu”, onda nastavimo cekati kad ce gugutati, puzati, hodati... pa cekamo skolu, a i oni s nama cekaju...
Onda nastavimo jedno vrijeme cekati iste stvari, dogadaje, .. mi sa sve vecom spoznajom da je nase cekanje sve krace, a oni jos uvijek zeljno cekajuci.Cekamo, pricesti, krizme...maturu, pa fax, onda cekamo, posao....pa brak, djecu,cekamo vikende za druzenja,uskrse, bozice, cekamo nove godine...., plaću, poziv....stalno cekamo.... a, onda kazemo “ cekam smrt”....u cekanju nam prode mladost i dode starost koju jedino nismo cekali... dode sama i donese nove spoznaje-: zivot nam prode u cekanju, nismo uzivali u trenutku, nismo izvukli maksimum, nismo pustili da nas se ceka, nego smo bili brži i cekali... cekali u redu, cekali da počne, cekali pobjedu,......ljubav , srecu..Ponekad mi se cini da je najcesca rijec “ čekam”, cesca od pozdrava, od izjava ljubavi, cesca od rijeci mama...jer cesce od te iste mame nesto cekamo i ocekujemo nego sto je zazovemo. I koliko god nam cekanje islo na zivce, svjesni smo da nas prati kroz cijeli zivot, i zato se treba naviknuti i biti strpljiv i cekati...cekati... Mozda jedino da zivimo u trenutku, poput Diogena,i da ne cekamo prihvacanje ni odobravanje ,nego da nam bacva i fenjer budu dovoljni, da se nicemu ne nadamo...a onda nista vise ne ocekujemo niti cekamo.

-Ja danas cekam majstora....a izgleda da cu cekat i sutra.....

U setnji sam.. oko mene drvece, šuma, grmlje, bodljikavo raslinje....
Pokusavam odrzati se na stazi i probit do cistine.Gore gusto granje kroz koje se nazire pokoja zraka sunca, dolje lisce raznih boja koje se pod nogama utapa u vlaznu sumsku zemlju. Staza trnovita, teska, uska, s preprekama .... setnja postaje zamorna i duga.Neki strah me obuzima . U jednom trenutku kao da sam u nekom labirintu i ne mogu pronaci izlaz, a onda odjednom vidim vise izlaza i mogucnosti...Pokusavam odluciti koji je ljepsi , laksi put.....Pogledam u jednu stranu, - sasvim drugacija stazica vodi do cistine, obasjane suncem.Djevojcice razigrane,trckaraju, djecaci se koškaju i gurkaju a odrasli sjede na sarenoj prostirci pod kojom se slegla trava, nesto piju i jedu i glasno se cerekaju. .Sve je idilicno, mir, spokoj, radost, osjecaj slobode....zvukovi iz daljine....ljudski glasovi, lijepa lica prisutnih, nasmijesena,,,,Sunce prejako prži...svi su previse ljubazni, priroda je prelijepa sve je PRE..., idila pocinje pritiskati, jer sta moze bit tako dobro da se ne usudim disati ni trepnuti, mislim prizor ce nestati...
Okrenem glavu na drugu stranu.. zarasla staza , jedva primjetna vodi do stare kuce....Natmurilo se ,kao da ce oluja... uzurbanost, spremanje, svi su zabrinuti i ozbiljni.Djeca tuznog pogleda,..pomalo neuredna, nisu raspolozeni za igru, a nije ni vrijeme... rade, pomazu, tesko rade... jedva cekaju noc, da legnu i mastaju o necem boljem. Odrasli izrađeni, umorni od svakodnevnice, zive jer moraju, tj zivotare... lica izborana od silnih briga a ruke grube , ali jos uvijek pune snage i zelje da barem djeci pruze bolje nego sto oni imaju. Opet zvukovi... dozivanja.. ali i strah, neizvjesnost...zmirkam, trepcem... samo da prizor nestane

Okrecem se prema svojoj stazi, nekako je prohodnija od ostalih....ima svega na njoj...podmetanja, padanja, ustajanja, srece, zadovoljstva , nelagode, tuge.... nije samo suncano niti samo oblacno,, ima raznih prepreka ali ipak odlucujem - idem sredinom... idem ne zaboravljajuci moguce ishode, ni suncane ni oblacne dane, ni strahove ni radosti, ni pregršti ni pijesak u rukama..... idem sredinom jer mi se cini umjerena, skromna , meni primjerena staza... koju mislim da mogu svladati i doci do cilja.

Koliko li samo covjek za svoga zivota premetne stvari preko ruku. Kupujemo, bacamo, pa opet kupujemo, preuredujemo, mijenjamo, opet bacamo..., ili dijelimo . Mislimo da cemo nekog usrecit ako smo mu dali stari lezaj , ormar ili staru kuhinju. Mišlju da cemo usrecit nekog,ustvari usrecujemo sebe, podizemo se u svojim ocima, kao, ucinili smo dobro djelo, ocekujemo nagradu, cekamo da nam se nesto lijepo desi....zamisljamo da ti ljudi koji su dobili nesto ,sto bi mi bacili, sad uzivaju u tome, misle na nas, zahvaljuju do neba. Sad smo sami sebi bitni, zamisli,mi smo dobrotvori ,nesebicni i humani. Vecina nas je takva, dajemo visak, dajemo sto nama ne treba a ne ono sto drugom treba,dajemo da kazemo da smo dali i da smo mirni pred bogom, dajemo jer to svi cine.....a ustvari bi trebalo biti drugacije. Trebali bi pitati ,gledati, slusat.....treba pratit necije potrebe, zivotne navike, treba dati sebe, svoje vrijeme, svoje osjecaje,slobodno pustiti suzu dok slusamo neciju zivotnu pricu,dati i ono sto mozda nemamo dovoljno ili uopce...kaze se- otkinuti od svojih usta....onda je to humanost, dobrota...
I ne vikati ,ne oglasavati da smo dali, pruzili....sutimo!“ nek vam ne zna ljevica sto radi desnica”....
A tek onda imamo pravo na osjecaj ispunjenosti, ponosa samim sobom,zadovoljstva....
Ima ljudi, naravno, kojima je ono sto mi radimo povremeno,( pomaganje), nacin zivota.Oni pomazu i kad nije potres,poplava i druga ugroza....daju sebe ,svoje vrijeme, svoj trud.....Jedna od takvih je gospođa Branka Baksic Mitic, dogradonacelnica Gline, koju mnogi ovih dana spominju,a eto i ja imam tu potrebu...Bravo gospodo, svaka cast, zelim vam svako dobro...

Oznake: aktualno

Snijeeeg, pada snijeg...
Ne znam kako opisati osjecaj miline koji me obuzme kad vidim pahulje kako leprsaju. Imam zelju da napada metar, da pada tjedan dana, da cak i u ovim godinama, izidem i hvatam pahulje jezikom, i pravim andela u snijegu. Ali prvo sto mi padne na pamet je skijanje... haha, skijanjee.. i to kakvo..
Odrastala sam u brezuljkasto -brdovitom kraju.. Bilo je tu manjih i ostrijih strmina i stranputica, koje su nam , ovisno o godisnjem dobu sluzile za razne djelatnosti. U rano proljece bi isli po tim podrucjima i brali prve visibabe... ljeti bi pomagali roditeljima skupljat drva za zimu... ponekad bi isli brat gljive. U jesen bi pronalazili sve potrebno za skolski herbarij. A zimi?.. zimi bi se skijali , sanjkali ili kotrljali niz te strmine. Prije prvog snijega.. spontano, dok bi se skupljali po seoskim ulicicama, da bi se druzili, zezali, pjevali.... sasvim slucajno naslanjajuci se na tude tarabe zakljucili bismo koji su šiljci( letve), slabo pricvrsceni. Nije to u tom trenutku bilo uopce bitno ... ali kad padne snijeg, to bi nam prvo palo na pamet. Svake zime bi neko kucanstvo ostajalo bez dijela ograde. Slabo pricvrsvene šiljke dodatno bi rasklimali i uzimali svako po dva. Od starih opanaka napravili bi traku koju bi pricvrstili čavlima na letve. Kroz to bi proturili stopala i ideemooo.Sve je bilo regularno.. start, cilj.. ozbacena staza...Samo cilj je bio nedostizan haha..Bilo nas je posvuda , samo ne na cilju... ... a kako bi i dosli do tamo kad su nase skije bile špicaste bez zaobljenja.. i onda bi se samo zarile u snijeg a inercija bi nas izbacila naprijed.. Bilo je uzivanje, skijati, padati, kotrljati se.. izmigoljit se ispod nekog koga je inercija dobacila na isto mjesto... .. i tako satima.
A nda promrzli, bez osjecaja u rukama i noznim prstima, bridecih obraza... , zadovoljni radosni... osluskivali, dozivaju li nas roditelji s druge strane rijeke i brda.. jer ako jednog od nas zovu , svi idemo kuci.
Slijedila bi topla ,suha odjeca i salica toplog caja... najukusnijeg caja koji sam ikad pila.....

Nije to bilo sesto culo, niti onaj osjecaj nemira, kao kad mislite da vas netko promatra. Nisam ni umislila. Dok sam tako zurila izmedu polica trgovine, da pokupim sve s mog popisa, stalni osjecaj da sam necija meta, pratio me.Tek tamo negdje blize blagajni, hehe, neznani “ junak” se pojavi- “ Bog, jel se mi znamo”. Samo , cini mi se par stotinki sekunde trebalo je da se sjetim. Pa naravno, Dario, Bog!Prije puuuno godina, u nekoj drugoj drzavi( ne bivsoj, nego bas drugoj) isli smo u isti razred. Lijepo je bilo sresti ga, popricati.Ali nije to ono sto mi je poslije zaokupilo misli. Taj osjecaj da me netko gleda, podsjetio me na jedan dogadaj, koji se zbio takoder daavnoo, i takoder u drugoj drzavi.Imala sam 18-19 godina, obicna, ni po cemu posebna, malo cak povucenija. Nisam bas nesto bila zanimljiva deckima, pa samim tim ni poziva za izlazak nisam nesto imala. Duze vremena svidao mi se jedan decko, i bila sam bas iznenadena kad me pozvao da izidemo. Pao je dogovor, tad su se svi sastajali ,ili kod kipa ili kod cesme ili kod kioska na mostu. Sutra u 7 kod cesme, moze, vidimo se.....Uh, stiglo je sutra.., necu o onim uobicajenim pricama o odjeci, frizuri....meni je bilo bitno da bus ne kasni( a kasnio je vrlo cesto), i da i on stigne. Bus nije kasnio, ja sam cak dosla prva, i stala, cekala, cekala cekala...( nemojte nista reci, sad ne bi) . To vrijeme cekanja je tema moje price. Ispred mene ja bulevar i rijeka, iza mene cijeli niz kafica, restorana,slasticarni.....uglavnom ,sve puno ljudi. Gledam u rijeku, pa malo lijevo ,jer bi trebao doci s te strane, pa malo iza sebe, i onda vidim mnostvo lica koja bulje u mene. Cak vidim podsmjeh , cujem komentare, smijuljenje....svi vide da jadnica ceka, a njega nema.Mozda ustvari nista ne vidim ni ne cujem, ali mislim da SVI znaju da ja prvi put imam dogovor i da cu izvisit, . Cak, negdje u mojoj masti, vidim i njega kako negdje iza nekog zida viri, i s drustvom sprda curu koja stoji. Ali nije virio, dosao je, nema veze sto kasni, osjecam olaksanje. Samo mi nije jasno zasto nisam dogovorila kod mosta ili kod kipa, tamo je barem mirno, nema puno ljudi, mogla sam izbjeci sve to.Ako se pitate slucajno- nije potrajalo, otisao je ubrzo u Njemacku.