Govornik

petak, 19.02.2021.

Razbit cu gitaru
crn je mrak ispunjava
odavno se svoje pesme bojim
pomera u meni neke gene Dunava
pa ja tečem i kad stojim

Đorđe Balaševic

Pocivao u miru

- 22:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.02.2021.

Nije mi svejedno

Nikad nisam slavila rodendan . Ne volim.. ne volim primati poklone jer mi stvarno ni do kakvog predmeta koji se obicno poklanja , nije stalo, ne volim takvu paznju, ne volim se zalit, ne volim da se netko trudi oko mene.. Ne volim bit centar zbivanja ni u kom smislu... ne volim optericavat ljude oko sebe , pazim da se netko ne brine zbog mene..... ali se zato ja previse brinem, strahujem, pomazem , znam svacije rodendane, imandane, godisnjice... pravim torte, kolace, poklanjam... Ne trazim i ne ocekujem paznju nikakvu.. sve mi je dovoljno... ili ??
E , pa kao sto rekoh ja nazovem , cestitam... ako je netko bolestan , zovem , pitam, ako je potreban razgovor, zovu me, pricaju, jadaju se, pitaju savjet... slusam.. podrska sam, prijatelj u nevolji, rame za plakanje...TU sam za svakoga. Nije mi tesko, jer razmisljam o tome koliko je toj osobi lakse jer ima nekog..Dogodi se da me prijatelji trebaju , i da me zovu svaki dan,... razgovor telefonom, setnja... a onda kad se smiri situacija ni traga ni glasa... danima, tjednima...Kod njih je problem bio i prosao... ja sam bila TU jer sam uvijek tu za njih.. i sad su nastavili dalje. Za to vrijeme ja jos uvijek analiziram, procesuiram u svojoj glavi... stojim s tim njihovim problemom, ne micem se, cak ni ne spavam jer me potrese necija sudbina. Taloži se u meni tuga, empatija, ljutnja, razdire me sto je netko nesretan. Kad detaljnjije sagledam, vecinom sam TU kad je nevolja u pitanju, bracne razmirice, obiteljski problemi, svekrve , posao.... a vrlo vrlo rijetko dijele srecu sa mnom. Trazim li ja to.. je li ja sama privlacim osobe s problemima, je li problem u meni ili u njima... je li uopce to ikakav problem. Ili jednostavno znaju da cu da slusam, saslusam.. pomognem ako mogu, ili samo pravim drustvo kad im je potrebno.
Nije mi tesko, ovim pisanjem se ne zalim, zelim i dalje da sam tim svim osobama TU, Jedino sto me boli, je , da kad sam ja prosle godine, nakon sto sam prozivjela punoo losih stvari , trebala razgovor, kratku setnju, nitko nije bio tu, Neki su morali prati kosu, neki otic do mame... neku su umorni....i sve to bas u tom trenu. Tad sam JA trebala da je netko TU. Ne poslije , ne sutra, taj tren... nista... nisam vise ni pokusala..Koliko god se trudila naci opravdanje( jer to uvijek radim), ipak sad priznajem da mi nije svejedno. Mislila sam , proci ce... ali ne prolazi.. nije mi svejedno..

- 19:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 03.02.2021.

1500 m s preprekama

Sinoc me je jurila ruzna bradavicasta svinja!!!
Bjezala sam preko lokvi, vecih i manjih bara, ispunjenih mutnom i bistrom vodom, muljem i liscem. Trcala sam uzbrdo, pa onda nizbrdo, kroz sumu, pa po nekim livadama ....Preko starog drvenog mosta sam dosla do ulaza u krug bolnice i stala u red, nesto sam cekala, ne znam sta. Pomislila sam da ce u tom redu, u toj guzvi, svinja izabrat drugu “ zrtvu”, i da cu ja odahnuti, ali ne .... ona je onako mala i zdepasta stajala ispred mene i kezila mi se u lice, imala je osmijeh malog djeteta, onako bezub a sladak. Ali meni svejedno nije bila slatka, jezila sam se...skrivala iza nekih cura, koje su je dragale i mazile. Gdje god bi se pomjerila , ona bi isto, pokusala sam se skriti, bezuspjesno, kad sam ponovo potrcala, naljutila se, zarezala kao pas i ugrizla me za list noge.
Probudila sam se...ali i par sati nakon budenja mene boli noga na mjestu ugriza...i tako sam umornaaa od trcanja.

Oznake: snovi

- 11:45 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.01.2021.

Cekanje

Prvo mi, i svi oni prije nas, koji smo vec docekani, cekamo da se rodi bicće .....kaze se “ cekamo bebu”, onda nastavimo cekati kad ce gugutati, puzati, hodati... pa cekamo skolu, a i oni s nama cekaju...
Onda nastavimo jedno vrijeme cekati iste stvari, dogadaje, .. mi sa sve vecom spoznajom da je nase cekanje sve krace, a oni jos uvijek zeljno cekajuci.Cekamo, pricesti, krizme...maturu, pa fax, onda cekamo, posao....pa brak, djecu,cekamo vikende za druzenja,uskrse, bozice, cekamo nove godine...., plaću, poziv....stalno cekamo.... a, onda kazemo “ cekam smrt”....u cekanju nam prode mladost i dode starost koju jedino nismo cekali... dode sama i donese nove spoznaje-: zivot nam prode u cekanju, nismo uzivali u trenutku, nismo izvukli maksimum, nismo pustili da nas se ceka, nego smo bili brži i cekali... cekali u redu, cekali da počne, cekali pobjedu,......ljubav , srecu..Ponekad mi se cini da je najcesca rijec “ čekam”, cesca od pozdrava, od izjava ljubavi, cesca od rijeci mama...jer cesce od te iste mame nesto cekamo i ocekujemo nego sto je zazovemo. I koliko god nam cekanje islo na zivce, svjesni smo da nas prati kroz cijeli zivot, i zato se treba naviknuti i biti strpljiv i cekati...cekati... Mozda jedino da zivimo u trenutku, poput Diogena,i da ne cekamo prihvacanje ni odobravanje ,nego da nam bacva i fenjer budu dovoljni, da se nicemu ne nadamo...a onda nista vise ne ocekujemo niti cekamo.

-Ja danas cekam majstora....a izgleda da cu cekat i sutra.....

- 13:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 20.01.2021.

Moja staza




U setnji sam.. oko mene drvece, šuma, grmlje, bodljikavo raslinje....
Pokusavam odrzati se na stazi i probit do cistine.Gore gusto granje kroz koje se nazire pokoja zraka sunca, dolje lisce raznih boja koje se pod nogama utapa u vlaznu sumsku zemlju. Staza trnovita, teska, uska, s preprekama .... setnja postaje zamorna i duga.Neki strah me obuzima . U jednom trenutku kao da sam u nekom labirintu i ne mogu pronaci izlaz, a onda odjednom vidim vise izlaza i mogucnosti...Pokusavam odluciti koji je ljepsi , laksi put.....Pogledam u jednu stranu, - sasvim drugacija stazica vodi do cistine, obasjane suncem.Djevojcice razigrane,trckaraju, djecaci se koškaju i gurkaju a odrasli sjede na sarenoj prostirci pod kojom se slegla trava, nesto piju i jedu i glasno se cerekaju. .Sve je idilicno, mir, spokoj, radost, osjecaj slobode....zvukovi iz daljine....ljudski glasovi, lijepa lica prisutnih, nasmijesena,,,,Sunce prejako prži...svi su previse ljubazni, priroda je prelijepa sve je PRE..., idila pocinje pritiskati, jer sta moze bit tako dobro da se ne usudim disati ni trepnuti, mislim prizor ce nestati...
Okrenem glavu na drugu stranu.. zarasla staza , jedva primjetna vodi do stare kuce....Natmurilo se ,kao da ce oluja... uzurbanost, spremanje, svi su zabrinuti i ozbiljni.Djeca tuznog pogleda,..pomalo neuredna, nisu raspolozeni za igru, a nije ni vrijeme... rade, pomazu, tesko rade... jedva cekaju noc, da legnu i mastaju o necem boljem. Odrasli izrađeni, umorni od svakodnevnice, zive jer moraju, tj zivotare... lica izborana od silnih briga a ruke grube , ali jos uvijek pune snage i zelje da barem djeci pruze bolje nego sto oni imaju. Opet zvukovi... dozivanja.. ali i strah, neizvjesnost...zmirkam, trepcem... samo da prizor nestane

Okrecem se prema svojoj stazi, nekako je prohodnija od ostalih....ima svega na njoj...podmetanja, padanja, ustajanja, srece, zadovoljstva , nelagode, tuge.... nije samo suncano niti samo oblacno,, ima raznih prepreka ali ipak odlucujem - idem sredinom... idem ne zaboravljajuci moguce ishode, ni suncane ni oblacne dane, ni strahove ni radosti, ni pregršti ni pijesak u rukama..... idem sredinom jer mi se cini umjerena, skromna , meni primjerena staza... koju mislim da mogu svladati i doci do cilja.










- 14:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 15.01.2021.

Branka

Koliko li samo covjek za svoga zivota premetne stvari preko ruku. Kupujemo, bacamo, pa opet kupujemo, preuredujemo, mijenjamo, opet bacamo..., ili dijelimo . Mislimo da cemo nekog usrecit ako smo mu dali stari lezaj , ormar ili staru kuhinju. Mišlju da cemo usrecit nekog,ustvari usrecujemo sebe, podizemo se u svojim ocima, kao, ucinili smo dobro djelo, ocekujemo nagradu, cekamo da nam se nesto lijepo desi....zamisljamo da ti ljudi koji su dobili nesto ,sto bi mi bacili, sad uzivaju u tome, misle na nas, zahvaljuju do neba. Sad smo sami sebi bitni, zamisli,mi smo dobrotvori ,nesebicni i humani. Vecina nas je takva, dajemo visak, dajemo sto nama ne treba a ne ono sto drugom treba,dajemo da kazemo da smo dali i da smo mirni pred bogom, dajemo jer to svi cine.....a ustvari bi trebalo biti drugacije. Trebali bi pitati ,gledati, slusat.....treba pratit necije potrebe, zivotne navike, treba dati sebe, svoje vrijeme, svoje osjecaje,slobodno pustiti suzu dok slusamo neciju zivotnu pricu,dati i ono sto mozda nemamo dovoljno ili uopce...kaze se- otkinuti od svojih usta....onda je to humanost, dobrota...
I ne vikati ,ne oglasavati da smo dali, pruzili....sutimo!“ nek vam ne zna ljevica sto radi desnica”....
A tek onda imamo pravo na osjecaj ispunjenosti, ponosa samim sobom,zadovoljstva....
Ima ljudi, naravno, kojima je ono sto mi radimo povremeno,( pomaganje), nacin zivota.Oni pomazu i kad nije potres,poplava i druga ugroza....daju sebe ,svoje vrijeme, svoj trud.....Jedna od takvih je gospođa Branka Baksic Mitic, dogradonacelnica Gline, koju mnogi ovih dana spominju,a eto i ja imam tu potrebu...Bravo gospodo, svaka cast, zelim vam svako dobro...

Oznake: aktualno

- 16:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.01.2021.

Snijeeeg, pada snijeg...
Ne znam kako opisati osjecaj miline koji me obuzme kad vidim pahulje kako leprsaju. Imam zelju da napada metar, da pada tjedan dana, da cak i u ovim godinama, izidem i hvatam pahulje jezikom, i pravim andela u snijegu. Ali prvo sto mi padne na pamet je skijanje... haha, skijanjee.. i to kakvo..
Odrastala sam u brezuljkasto -brdovitom kraju.. Bilo je tu manjih i ostrijih strmina i stranputica, koje su nam , ovisno o godisnjem dobu sluzile za razne djelatnosti. U rano proljece bi isli po tim podrucjima i brali prve visibabe... ljeti bi pomagali roditeljima skupljat drva za zimu... ponekad bi isli brat gljive. U jesen bi pronalazili sve potrebno za skolski herbarij. A zimi?.. zimi bi se skijali , sanjkali ili kotrljali niz te strmine. Prije prvog snijega.. spontano, dok bi se skupljali po seoskim ulicicama, da bi se druzili, zezali, pjevali.... sasvim slucajno naslanjajuci se na tude tarabe zakljucili bismo koji su šiljci( letve), slabo pricvrsceni. Nije to u tom trenutku bilo uopce bitno ... ali kad padne snijeg, to bi nam prvo palo na pamet. Svake zime bi neko kucanstvo ostajalo bez dijela ograde. Slabo pricvrsvene šiljke dodatno bi rasklimali i uzimali svako po dva. Od starih opanaka napravili bi traku koju bi pricvrstili čavlima na letve. Kroz to bi proturili stopala i ideemooo.Sve je bilo regularno.. start, cilj.. ozbacena staza...Samo cilj je bio nedostizan haha..Bilo nas je posvuda , samo ne na cilju... ... a kako bi i dosli do tamo kad su nase skije bile špicaste bez zaobljenja.. i onda bi se samo zarile u snijeg a inercija bi nas izbacila naprijed.. Bilo je uzivanje, skijati, padati, kotrljati se.. izmigoljit se ispod nekog koga je inercija dobacila na isto mjesto... .. i tako satima.
A nda promrzli, bez osjecaja u rukama i noznim prstima, bridecih obraza... , zadovoljni radosni... osluskivali, dozivaju li nas roditelji s druge strane rijeke i brda.. jer ako jednog od nas zovu , svi idemo kuci.
Slijedila bi topla ,suha odjeca i salica toplog caja... najukusnijeg caja koji sam ikad pila.....

- 16:14 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 22.09.2018.

Ko to mene gleda?

Nije to bilo sesto culo, niti onaj osjecaj nemira, kao kad mislite da vas netko promatra. Nisam ni umislila. Dok sam tako zurila izmedu polica trgovine, da pokupim sve s mog popisa, stalni osjecaj da sam necija meta, pratio me.Tek tamo negdje blize blagajni, hehe, neznani “ junak” se pojavi- “ Bog, jel se mi znamo”. Samo , cini mi se par stotinki sekunde trebalo je da se sjetim. Pa naravno, Dario, Bog!Prije puuuno godina, u nekoj drugoj drzavi( ne bivsoj, nego bas drugoj) isli smo u isti razred. Lijepo je bilo sresti ga, popricati.Ali nije to ono sto mi je poslije zaokupilo misli. Taj osjecaj da me netko gleda, podsjetio me na jedan dogadaj, koji se zbio takoder daavnoo, i takoder u drugoj drzavi.Imala sam 18-19 godina, obicna, ni po cemu posebna, malo cak povucenija. Nisam bas nesto bila zanimljiva deckima, pa samim tim ni poziva za izlazak nisam nesto imala. Duze vremena svidao mi se jedan decko, i bila sam bas iznenadena kad me pozvao da izidemo. Pao je dogovor, tad su se svi sastajali ,ili kod kipa ili kod cesme ili kod kioska na mostu. Sutra u 7 kod cesme, moze, vidimo se.....Uh, stiglo je sutra.., necu o onim uobicajenim pricama o odjeci, frizuri....meni je bilo bitno da bus ne kasni( a kasnio je vrlo cesto), i da i on stigne. Bus nije kasnio, ja sam cak dosla prva, i stala, cekala, cekala cekala...( nemojte nista reci, sad ne bi) . To vrijeme cekanja je tema moje price. Ispred mene ja bulevar i rijeka, iza mene cijeli niz kafica, restorana,slasticarni.....uglavnom ,sve puno ljudi. Gledam u rijeku, pa malo lijevo ,jer bi trebao doci s te strane, pa malo iza sebe, i onda vidim mnostvo lica koja bulje u mene. Cak vidim podsmjeh , cujem komentare, smijuljenje....svi vide da jadnica ceka, a njega nema.Mozda ustvari nista ne vidim ni ne cujem, ali mislim da SVI znaju da ja prvi put imam dogovor i da cu izvisit, . Cak, negdje u mojoj masti, vidim i njega kako negdje iza nekog zida viri, i s drustvom sprda curu koja stoji. Ali nije virio, dosao je, nema veze sto kasni, osjecam olaksanje. Samo mi nije jasno zasto nisam dogovorila kod mosta ili kod kipa, tamo je barem mirno, nema puno ljudi, mogla sam izbjeci sve to.Ako se pitate slucajno- nije potrajalo, otisao je ubrzo u Njemacku.

- 19:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 19.09.2018.

Kokosinjac

Kad je netko prije par godina , sabor nazvao kokosinjcem, mnogi od nas su se zgrazali nad tom izjavom, jer eto, ipak su to obrazovani, uceni ljudi, koje je izabrao sam narod i koji su tamo da bi govorili ono sto narod misli. Kako godine prolaze, ja osobno(ne znan za vas) , uvidam ,da je ta izjava bila preblaga u opisu onog sto se desava i govori u toj instituciji. Volim gledati prijenos sjednice sabora, ali moj um nije dovoljno kapacitiran da prihvati sve izgovorene gluposti. A onda se ja iscudavam, krizam, smijem, zivciram......i pokusavam nekako ici za onom narodnom” od koga je, dobro je” ili sto ce reci ko govori, dobro je i ispalo. Cast pojedincima koji su obrazovani i govore kulturno, stalozeno, pametno. Ima pojedinaca , koji su obrazovani i koji govore kao da nisu, ali i kao da ih nitko nikad nije ucio lijepom ponasanju. Ali posebna prica su, gospoda, kondukteri, vozaci, bravari.... koji se trude ispast pametni, ali cim se govor oduzi na vise od tri recenice, pokazu svo svoje govornicko umijece. Da se razumijemo, ja sam od onih koji zive s zanatlijom, jako cijenim njihove poslove, umijeca i trud. Ali zanatlija u politici je izgubljen, smeten, ne dorastao. E, sad , posebna grupa su oni koji su i obrazovani, i kulturni i lijepo pricaju....eee, ti su najgori. Ti sve znaju, sve umiju, svakom savjet daju. Prvi medu njima, covjek koji svima ocitava lekcije, dijeli savjete, spusta ih na zemlju, covjek koji sve zna, moze i hoce, covjek koji bahatoscu dominira i prostorom i vremenom, je nas premijer. Dok on govori, svi moraju da sute, sjede mirno, pognute glave, ne smiju da pisnu, ne daj boze da se nakaslju..... Znam, nije tako, ali to je najbolji opis kako on djeluje svojim razmahivanjem i razbacivanjem lijepim rijecima, kojima nista na kraju nije rekao. Zasto on to sebi dozvoljava, zasto mu predsjednik sabora to dozvoljava i zasto mu na kraju krajeva saborski zastupnici to dozvoljavaju. Posebno 3-4 zastupnika kojima se konstantno obraca s visine. Kad ce to prestati, naporno jegledati!!

- 17:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 18.09.2018.

Vrane

Lijepo kasnoljetno vece. Krenuli smo u kratku setnju i na kavicu. Prilazeci centru grada primjecujemo vranama zacrnjeno nebo . Zaglusujuca buka njihova graktanja tjera nas da vicemo da bi culi jedno drugo. Prolazimo pored drvoreda i suprug u jednom trenu kaze -“ maknimo se od drveca , da nas ne poseru”. “ Bas ce tebe posrat, nisi ti te srece, ha ha “- kazem ja. Dolazimo na korzo, setamo, i dalje vicemo jer graktanje ne prestaje. U jednom trenutku osjetim kako me nesto , na nekoliko mjesta na tijelu , pljusnulo. I , da - ja sam te “ srece” , osta ja posrana....

- 08:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #