U setnji sam.. oko mene drvece, šuma, grmlje, bodljikavo raslinje....
Pokusavam odrzati se na stazi i probit do cistine.Gore gusto granje kroz koje se nazire pokoja zraka sunca, dolje lisce raznih boja koje se pod nogama utapa u vlaznu sumsku zemlju. Staza trnovita, teska, uska, s preprekama .... setnja postaje zamorna i duga.Neki strah me obuzima . U jednom trenutku kao da sam u nekom labirintu i ne mogu pronaci izlaz, a onda odjednom vidim vise izlaza i mogucnosti...Pokusavam odluciti koji je ljepsi , laksi put.....Pogledam u jednu stranu, - sasvim drugacija stazica vodi do cistine, obasjane suncem.Djevojcice razigrane,trckaraju, djecaci se koškaju i gurkaju a odrasli sjede na sarenoj prostirci pod kojom se slegla trava, nesto piju i jedu i glasno se cerekaju. .Sve je idilicno, mir, spokoj, radost, osjecaj slobode....zvukovi iz daljine....ljudski glasovi, lijepa lica prisutnih, nasmijesena,,,,Sunce prejako prži...svi su previse ljubazni, priroda je prelijepa sve je PRE..., idila pocinje pritiskati, jer sta moze bit tako dobro da se ne usudim disati ni trepnuti, mislim prizor ce nestati...
Okrenem glavu na drugu stranu.. zarasla staza , jedva primjetna vodi do stare kuce....Natmurilo se ,kao da ce oluja... uzurbanost, spremanje, svi su zabrinuti i ozbiljni.Djeca tuznog pogleda,..pomalo neuredna, nisu raspolozeni za igru, a nije ni vrijeme... rade, pomazu, tesko rade... jedva cekaju noc, da legnu i mastaju o necem boljem. Odrasli izrađeni, umorni od svakodnevnice, zive jer moraju, tj zivotare... lica izborana od silnih briga a ruke grube , ali jos uvijek pune snage i zelje da barem djeci pruze bolje nego sto oni imaju. Opet zvukovi... dozivanja.. ali i strah, neizvjesnost...zmirkam, trepcem... samo da prizor nestane
Okrecem se prema svojoj stazi, nekako je prohodnija od ostalih....ima svega na njoj...podmetanja, padanja, ustajanja, srece, zadovoljstva , nelagode, tuge.... nije samo suncano niti samo oblacno,, ima raznih prepreka ali ipak odlucujem - idem sredinom... idem ne zaboravljajuci moguce ishode, ni suncane ni oblacne dane, ni strahove ni radosti, ni pregršti ni pijesak u rukama..... idem sredinom jer mi se cini umjerena, skromna , meni primjerena staza... koju mislim da mogu svladati i doci do cilja.
