Govornik

Prvo mi, i svi oni prije nas, koji smo vec docekani, cekamo da se rodi bicće .....kaze se “ cekamo bebu”, onda nastavimo cekati kad ce gugutati, puzati, hodati... pa cekamo skolu, a i oni s nama cekaju...
Onda nastavimo jedno vrijeme cekati iste stvari, dogadaje, .. mi sa sve vecom spoznajom da je nase cekanje sve krace, a oni jos uvijek zeljno cekajuci.Cekamo, pricesti, krizme...maturu, pa fax, onda cekamo, posao....pa brak, djecu,cekamo vikende za druzenja,uskrse, bozice, cekamo nove godine...., plaću, poziv....stalno cekamo.... a, onda kazemo “ cekam smrt”....u cekanju nam prode mladost i dode starost koju jedino nismo cekali... dode sama i donese nove spoznaje-: zivot nam prode u cekanju, nismo uzivali u trenutku, nismo izvukli maksimum, nismo pustili da nas se ceka, nego smo bili brži i cekali... cekali u redu, cekali da počne, cekali pobjedu,......ljubav , srecu..Ponekad mi se cini da je najcesca rijec “ čekam”, cesca od pozdrava, od izjava ljubavi, cesca od rijeci mama...jer cesce od te iste mame nesto cekamo i ocekujemo nego sto je zazovemo. I koliko god nam cekanje islo na zivce, svjesni smo da nas prati kroz cijeli zivot, i zato se treba naviknuti i biti strpljiv i cekati...cekati... Mozda jedino da zivimo u trenutku, poput Diogena,i da ne cekamo prihvacanje ni odobravanje ,nego da nam bacva i fenjer budu dovoljni, da se nicemu ne nadamo...a onda nista vise ne ocekujemo niti cekamo.

-Ja danas cekam majstora....a izgleda da cu cekat i sutra.....

U setnji sam.. oko mene drvece, šuma, grmlje, bodljikavo raslinje....
Pokusavam odrzati se na stazi i probit do cistine.Gore gusto granje kroz koje se nazire pokoja zraka sunca, dolje lisce raznih boja koje se pod nogama utapa u vlaznu sumsku zemlju. Staza trnovita, teska, uska, s preprekama .... setnja postaje zamorna i duga.Neki strah me obuzima . U jednom trenutku kao da sam u nekom labirintu i ne mogu pronaci izlaz, a onda odjednom vidim vise izlaza i mogucnosti...Pokusavam odluciti koji je ljepsi , laksi put.....Pogledam u jednu stranu, - sasvim drugacija stazica vodi do cistine, obasjane suncem.Djevojcice razigrane,trckaraju, djecaci se koškaju i gurkaju a odrasli sjede na sarenoj prostirci pod kojom se slegla trava, nesto piju i jedu i glasno se cerekaju. .Sve je idilicno, mir, spokoj, radost, osjecaj slobode....zvukovi iz daljine....ljudski glasovi, lijepa lica prisutnih, nasmijesena,,,,Sunce prejako prži...svi su previse ljubazni, priroda je prelijepa sve je PRE..., idila pocinje pritiskati, jer sta moze bit tako dobro da se ne usudim disati ni trepnuti, mislim prizor ce nestati...
Okrenem glavu na drugu stranu.. zarasla staza , jedva primjetna vodi do stare kuce....Natmurilo se ,kao da ce oluja... uzurbanost, spremanje, svi su zabrinuti i ozbiljni.Djeca tuznog pogleda,..pomalo neuredna, nisu raspolozeni za igru, a nije ni vrijeme... rade, pomazu, tesko rade... jedva cekaju noc, da legnu i mastaju o necem boljem. Odrasli izrađeni, umorni od svakodnevnice, zive jer moraju, tj zivotare... lica izborana od silnih briga a ruke grube , ali jos uvijek pune snage i zelje da barem djeci pruze bolje nego sto oni imaju. Opet zvukovi... dozivanja.. ali i strah, neizvjesnost...zmirkam, trepcem... samo da prizor nestane

Okrecem se prema svojoj stazi, nekako je prohodnija od ostalih....ima svega na njoj...podmetanja, padanja, ustajanja, srece, zadovoljstva , nelagode, tuge.... nije samo suncano niti samo oblacno,, ima raznih prepreka ali ipak odlucujem - idem sredinom... idem ne zaboravljajuci moguce ishode, ni suncane ni oblacne dane, ni strahove ni radosti, ni pregršti ni pijesak u rukama..... idem sredinom jer mi se cini umjerena, skromna , meni primjerena staza... koju mislim da mogu svladati i doci do cilja.

Koliko li samo covjek za svoga zivota premetne stvari preko ruku. Kupujemo, bacamo, pa opet kupujemo, preuredujemo, mijenjamo, opet bacamo..., ili dijelimo . Mislimo da cemo nekog usrecit ako smo mu dali stari lezaj , ormar ili staru kuhinju. Mišlju da cemo usrecit nekog,ustvari usrecujemo sebe, podizemo se u svojim ocima, kao, ucinili smo dobro djelo, ocekujemo nagradu, cekamo da nam se nesto lijepo desi....zamisljamo da ti ljudi koji su dobili nesto ,sto bi mi bacili, sad uzivaju u tome, misle na nas, zahvaljuju do neba. Sad smo sami sebi bitni, zamisli,mi smo dobrotvori ,nesebicni i humani. Vecina nas je takva, dajemo visak, dajemo sto nama ne treba a ne ono sto drugom treba,dajemo da kazemo da smo dali i da smo mirni pred bogom, dajemo jer to svi cine.....a ustvari bi trebalo biti drugacije. Trebali bi pitati ,gledati, slusat.....treba pratit necije potrebe, zivotne navike, treba dati sebe, svoje vrijeme, svoje osjecaje,slobodno pustiti suzu dok slusamo neciju zivotnu pricu,dati i ono sto mozda nemamo dovoljno ili uopce...kaze se- otkinuti od svojih usta....onda je to humanost, dobrota...
I ne vikati ,ne oglasavati da smo dali, pruzili....sutimo!“ nek vam ne zna ljevica sto radi desnica”....
A tek onda imamo pravo na osjecaj ispunjenosti, ponosa samim sobom,zadovoljstva....
Ima ljudi, naravno, kojima je ono sto mi radimo povremeno,( pomaganje), nacin zivota.Oni pomazu i kad nije potres,poplava i druga ugroza....daju sebe ,svoje vrijeme, svoj trud.....Jedna od takvih je gospođa Branka Baksic Mitic, dogradonacelnica Gline, koju mnogi ovih dana spominju,a eto i ja imam tu potrebu...Bravo gospodo, svaka cast, zelim vam svako dobro...

Oznake: aktualno

Snijeeeg, pada snijeg...
Ne znam kako opisati osjecaj miline koji me obuzme kad vidim pahulje kako leprsaju. Imam zelju da napada metar, da pada tjedan dana, da cak i u ovim godinama, izidem i hvatam pahulje jezikom, i pravim andela u snijegu. Ali prvo sto mi padne na pamet je skijanje... haha, skijanjee.. i to kakvo..
Odrastala sam u brezuljkasto -brdovitom kraju.. Bilo je tu manjih i ostrijih strmina i stranputica, koje su nam , ovisno o godisnjem dobu sluzile za razne djelatnosti. U rano proljece bi isli po tim podrucjima i brali prve visibabe... ljeti bi pomagali roditeljima skupljat drva za zimu... ponekad bi isli brat gljive. U jesen bi pronalazili sve potrebno za skolski herbarij. A zimi?.. zimi bi se skijali , sanjkali ili kotrljali niz te strmine. Prije prvog snijega.. spontano, dok bi se skupljali po seoskim ulicicama, da bi se druzili, zezali, pjevali.... sasvim slucajno naslanjajuci se na tude tarabe zakljucili bismo koji su šiljci( letve), slabo pricvrsceni. Nije to u tom trenutku bilo uopce bitno ... ali kad padne snijeg, to bi nam prvo palo na pamet. Svake zime bi neko kucanstvo ostajalo bez dijela ograde. Slabo pricvrsvene šiljke dodatno bi rasklimali i uzimali svako po dva. Od starih opanaka napravili bi traku koju bi pricvrstili čavlima na letve. Kroz to bi proturili stopala i ideemooo.Sve je bilo regularno.. start, cilj.. ozbacena staza...Samo cilj je bio nedostizan haha..Bilo nas je posvuda , samo ne na cilju... ... a kako bi i dosli do tamo kad su nase skije bile špicaste bez zaobljenja.. i onda bi se samo zarile u snijeg a inercija bi nas izbacila naprijed.. Bilo je uzivanje, skijati, padati, kotrljati se.. izmigoljit se ispod nekog koga je inercija dobacila na isto mjesto... .. i tako satima.
A nda promrzli, bez osjecaja u rukama i noznim prstima, bridecih obraza... , zadovoljni radosni... osluskivali, dozivaju li nas roditelji s druge strane rijeke i brda.. jer ako jednog od nas zovu , svi idemo kuci.
Slijedila bi topla ,suha odjeca i salica toplog caja... najukusnijeg caja koji sam ikad pila.....