sretno srce vuka
05.12.2009., subota
PRICA ZA LAKU NOC
U JEDNOM PRLJAVOM JUTRU, PADALA JE KISA I SVE STO JE COVJEK PROSLIH DANA POSLAO GORE, SADA MU SE OBILATO VRACALO. GRAD SE BUDIO IZ TESKOG I LJEPLJIVOG SNA, NEZNAJUCI DA U TOM TRENUTKU U NJEGA ULAZI COVJEK, BEZ MAMUZA NA CIZMAMA, SA LIKOM SINA U DUGOM KAPUTU. Nosio je pregršt svjetla u svojim rukama. U Očima se prelijevala duga. Došao je da razbije okove oko srca, da oslobodi duše zarobljene u tijelima. Korak je bio lak i nećujan. Mir se širio oko njega. Prestrašena lica virila su iza zavjesa, skrivajući se. Nikog nije pogledao a sve ih je vidio. Njihova uplakana srca bez nade. Umorne duše posustale na putu kući. Kako je prolazio ulicom, tako se Sunčeva svjetlost probijala za njim i postajal sve snažnija. Kiša i tama su uzmicali, a ljudi još uvijek skriveni u svojim kućama s nevjericom gledali promjene koje su došle potpuno iznenada. Dolazio je pravi dan kakav već odavno nisu vidjeli. Kako je svjetlo sve više obasjavalo grad, tako su žene i djeca polako otvarali vrata na svojim kućama i izlazili na ulicu. Za njima su dolazili muškarci koji su od nevjerice postajali kao djeca. Osmjesi su se širili, i radost je praplavliva grad. Samo jedan čovjek je idalje ostao zatvoren iza svojih vrata. Nepomičan i prestaršen, jer prvo što je pomislio bilo je: Došao je Kralj kraljeva. Netko je pokucao na njegova vrata. Bojažljivo je provirio na rupicu u visini očiju i ugledao ono što nije mogao ni sanjati. S druge strane stajao je čovjek obasjan svjetlom. Prestaršeno je ustuknuo. Začuo je glas pun miline i mira: Otvori dijete, to sam Ja, tvoj Otac ©miljenko_trnsko2002@yahoo.com |