30.05.2007., srijeda
...here i go again on my own...
tako je lako ne biti svoj i negirati samog sebe. kako je lako modelirati se prema drugima, uzeti tuđi kalup i pratiti tuđe konture, tuđe linije, pokrete kistom svojstvene bilo kome, samo ne tebi. ne trebaš se nikad ni upoznati, jednostavno zanemariš da postojiš kao individua, postaneš dio gomile koja nema ime, ne, ima ime, nema dušu. ime, matični broj, prezime, položaj u društvu, sve je to određeno, ali duša nije. i ne zna čemu sve to, ne zna zašto se ujutro zaista budi osim da dođe na posao na vrijeme da se šef ne naljuti. ne budi se jer je jutro, jer sunce sija ili prekrasna kiša umiva zemlju, to su sve vremenske nepogode koje nisu poželjne jer usporavaju.
Tho I keep searching for an answer,
I never seem to find what Im looking for
Oh lord, I pray
You give me strength to carry on,
cos I know what it means
To walk along the lonely street of dreams
toliko stvari ostaje u zaboravu, jer, one postoje u nama, u onom našem iskonskom, u našoj jezgri, ali toliko to zaboravljamo da na kraju to i nestane. a što je to? rađamo se sami, umiremo sami, život je jedan, jedan, ne dva (makar ono čega smo svjesni sad), jedan je broj samotan, individua i određeni smo da najprije sebe upoznamo, da vidimo tko smo i što smo, da prvo sebe pitamo - kako se zoveš? što voliš? što ti se ne sviđa?, a tek onda idemo upoznavati druge živote, druge jedinice koje spajamo sa sobom ovisno o slaganju. ali teško je upoznati sebe, najstrašnije od svega, jer, što ako se dogodi da se ne svidimo sami sebi? ako pitaš sam sebe što voliš a što ne i odgovoriš si, a da netko drugi odgovori kao ti, tebi se to ne bi svidjelo i okrenuo bi leđa tom drugom. možeš li sebi okrenuti leđa? može li se uopće dogoditi ovo što sam opisala? je li moguće imati različito mišljenje od samog sebe? na prvi pogled to zaista djeluje čudno i nemoguće, ali ako pogledamo ovako - što ako naše mišljenje se ne poklapa s većinskim i ako nas naše mišljenje otuđuje od većine i zbog njega smo tako često sami i napušteni, zar je to mišljenje koje bi mnogi zaželjeli? ne. svi vole biti u okružju ljubavi i prijateljstva, nijedan čovjek rođen, bez utjecaja nije takav da želi biti sam. to život učini od njega, na ovaj ili onaj način. zanimljivo smo građeni, rođeni samotni, cijelog života težimo svemu samo da ne budemo sami, da na kraju opet odemo sami. malo ironično, kao da nam viša sila govori da sve naše sile i trud ipak nisu dovoljni da mi ponesemo nekog sa sobom. jer, nikog ne možeš ponijeti sa sobom u smrt, ali možeš ostaviti sebe u nekome na životu. i onda to više nije jedan, nego jedan i pol, a jedan i pol više nije samotan.
If everyone cared and nobody cried
If everyone loved and nobody lied
If everyone shared and swallowed their pride
Then we'd see the day when nobody died
malo sam skrenula s teme, digresije, digresije... a što je moja tema? izbacujem misli iz sebe kao da mislim da će ih to zaista istjerati iz moje glave i kako poslije ovog neću razmišljati o tome koliko je teško biti što jesi i otkriti što si. gotovo nemoguće. upoznajem sad što jesam, i vidim kako se ne poklapam s većinom i to me plaši, plaši me da neću tako lako naići na razumijevanje i to mi ulijeva strah. nikome nije lako živjeti sa strahom da možda ostane sam na kraju jer jednostavno se ne može dovoljno dobro prilagoditi. a priče za djecu, bajke su kako svi više vole kad je netko ono što uistinu je i kako nitko ne voli kad se netko prilagođava, nije to tako, svi vole kad vide da se netko slaže s njegovim mišljenjem i prije će zavoljeti nekog takvog nego nekog tko nikako ne može živjeti tako kako on živi.
za svakog postoji netko, ali nema svatko sreću da nađe tog svog. i zapamtite, ako jednog dana, kad budete u braku ili stabilnoj vezi, shvatite da čovjek pored vas nije vaša srodna duša, sjetite se da je vaša srodna duša jednako tako u vezi ili braku koja ne mora biti loša, ali nije savršena. netko negdje tamo proživljava isto što i vi, ako vi niste našli svoju srodnu dušu, nije ni ona vas.
...jer sam ja ko i svi
samo jedna duša malena, uboga,
i ja trebam nekog da me zagrli, utješi
jer bez ljubavi moje srce vene...
|
- 17:46 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
19.05.2007., subota
...i neću biti kap, kad mogu biti slap...
i ja sam dakle dobila jednu od tih famoznih štafeta... no dobro, ova mi se i ne čini toliko loša, pa ću ju ispuniti. dobila sam štafetu na teme - LJUBAV, LAŽ, BITI POVRIJEĐEN, PRIJATELJSTVO. da želim, mogu ih sve spojiti u jednu priču, jer su sve toliko isprepletene da se gotovo upotpunjuju, ma koliko ružno zvuči činjenica da bi ljubav, prijateljstvo i laž mogli biti jedno pored drugog. no da ne duljim...
.:ljubav:.
nije to samo crvena boja i nije to samo srce, eh, da jest, bilo bi to mnogo jednostavnije, ljepše i lakše, bilo bi to tako očito i ne bi bilo problema. no, ljubav je mnogo više, jedna vrst magije koju ni ja sama još ne razumijem, manjak iskustva i godina, možda, a možda nikad ni neću uspjeti shvatiti tu čaroliju ljubavi. to je, to je vilinski prah koji nas posipa i omogućuje nam da letimo, makar mi još uvijek čvrsto stojimo na zemlji. ptice mogu letjeti, vinuti se u visine, ali mi vidimo njih kako šire svoja krila i lamataju njima, dok ljudi koji su ispunjeni ljubavlju, oni hodaju tlom, ne odvajaju se od zemlje a opet su tako daleko od zemlje, tako su neuhvatljivi i prebrzi, prestižu čak i ptice u svojem brzom letu. ljubav jest svemoćna, samo ako razumiješ što je njena moć...
...apsolutno sve značiš za mene
i bilo gdje da krenem, ne mogu bez tebe
i svaki novi dan, ja živim za tebe
jer ja ne mogu i ne znam drukčije...
.:laž:.
što je zapravo laž? naizgled tako jednostavno pitanje koje se može odgovoriti na milijun načina. laž nije samo neistina, jer ta neistina nekome vrlo lako može biti istina. laž (a s tim i istina) su veoma individualne stvari i ja smatram da je nešto istina sve dok čovjek koji mi govori nekome očitu laž, misli da je to istina. onda to više nije laž, nego njegova istina. nažalost, moju istinu, koja je nekome laž, neće svi smatrati mojom istinom već ću biti prozvana lažljivicom, stavljena na zid srama, objašnjavat ću do zadnjeg daha da ja vjerujem u svoju istinu, a ljudi će me prozivati lažljivicom. i okrećem se u krugu iz kojeg nemam izlaza, mogu samo odustati tako što odustanem od svoje istine i zašutim vječno. pitam se samo gdje su manje posljedice...
...nisam kao ti, ti nisi kao ja
da budem prah, mene nije strah
bojim se samo krive istine...
.:biti povrijeđen:.
da spojim ljubav i laž mogu dobiti pojam biti povrijeđen. jer ponekad laž zaista jeste laž, istina u koju nitko ne vjeruje jer ne postoji, jer je izmišljena. a ljubav nije tako jaka kako se čini (kako koja) i laži je izjedaju kao što moljci izjedaju odjeću. neko vrijeme još možemo i nositi tu majicu, no ubrzo rupe postanu prevelike. postoji i slučaj gdje laž moja ili nečija istina koja je jednostavno prebolna i jednako tako može povrijediti. istina ponekad isto zna boliti, istina je to... no ja sam se uvijek zalagala i zalagat ću se za vječnu istinu, neskrivenu, jer mislim da bi me više povrijedilo nečije slatkorječivo laganje i bezočne laži koje zvuče tako lijepo i utješno, nego istina koja će me zaboljeti u tom trenu jer ću postati svjesna stvari koje prije nisam vidjela, ali nakon toga ću nastaviti dalje uzdignute glave i neću se osvrtati iza sebe i neće biti magle, samo jasan put ispred mene...
...i nije lako, priznajem,
još se borim, ne odustajem...
i nije fer kad vjeruješ u san,
taj kog voliš nije te dostojan...
.:prijateljstvo:.
pojam koji meni ponekad i previše znači. za svoje prijatelje (prave!) ja bih dala sve, ama baš sve od sebe, ne pretjerujem kad to govorim, za svoje prijatelje ja sam tu više nego za samu sebe. i nije mi krivo što sam takva, iako dosad mi to nikad nije pomoglo u životu već odmoglo, ljudi iskoriste što im dam i odu bez grižnje savjesti. o prijateljstvu sam toliko riječi već napisala u nadi da će mi biti lakše nakon što ih napišem, no nije mi bilo lakše, to su rane na mojoj duši koje me najviše peku i koje ni jedan melem ne može ublažiti. ima dana kad je lakše, ima dana kad je teže, kad sve podsjeća na stare prijatelje za koje si vjerovao da će vječno biti s tobom i kojima si pružio sve na dlanu, sav svoj svemir da bi ga netko uzeo, iscrpio iz njega sve snage i smrskao u milijun komadića. no postoji pojam, znanstveni i zove se, ako se ne varam - entropija svemira - i on znači da je svemir u vječnom nastajanju i nikad se ne prestaje širiti, njegove granice su nepoznate. tako i ljudi čije su svemire smrskali njihovi najdraži, ne moraju se bojati jer će se njihov svemir oporaviti, nismo od stakla da nema povratka, već od posebne materije koja se može spojiti nazad u jednako savršen oblik kakav je bio i prije povrede. neki uspiju sami sklopiti svoj svemir, nekome pomognu drugi ljudi, no činjenica jest da čovjek može podnijeti mnogo više nego što misli.
za kraj pjesma koja se zove Bajka o ljubavi Dade Topića... posvećujem ju mnogim ljudima, nažalost...
Budim se u svijetu koga mrzim,
još uvijek slutim neku iskru zanosa,
i kao po kazni očekujem Boga,
k`o usamljen heroj bez časti i ponosa.
I uvijek mi zapne riječ u grlu,
kad požalim sve žrtvovano za tebe,
i kao na badnjak kad priželjkuješ čudo,
još ti se nadam i molim za tebe.
Ja bi umro za to, da te jos jednom zagrlim,
da ti pomilujem kosu i da sve zaboravim,
i da dogodi se čudo i sve ti oprostim,
da sve bude kao nekad,
da te još jednom zavolim.
Budim se u svijetu koga mrzim,
i dođe mi da spalim iza sebe sve mostove,
a kako da obuzdam ovo ludo srce,
i otkud mu pravo da kuca samo za tebe?
I ne bih više nikad da se rodim,
jer život tek je vreća puna kajanja,
al` ovo malo duše izgori k`o svijeća,
kad shvatiš da i ljubav ima vijek trajanja...
p.s. tko želi, nek nastavi ovu štafetu na teme: SVEMIR, NEBO, ČAROLIJA, ZVIJEZDE, VILINSKI PRAH
ja predlažem ovim ljudima: ZK maslačak mANIJAK Northern Light angel hybrid Marionette
|
- 16:23 -
Komentari (29) -
Isprintaj -
#
06.05.2007., nedjelja
i'm looking at you through the glass, don't know how much time it's past... all i know is that it feels like forever...
Činilo joj se da je sasvim izgubila sebe. Kroz godine je davala sve od sebe, bila je ponosna na sebe i na to kako svojim voljenima daje sve od sebe i razmišljala kako oni to zaslužuju. Nije uvijek bila najbolje, imala je uspone i padove, ali je znala, ako ništa, makar daje sve od sebe i to je nekome dovoljno. Bila je, bila je, moram govoriti u prošlosti, bila je sigurna da razumije ljude i da oni poštuju njen trud čak i kad ne shvati sve. I sve to stoji u prošlosti.
E da knjigu pišem ponovo
Sad bih znao gdje sam griješio,
Sad bih znao kojim putem krenuti,
Sad bih znao sve.
A što joj se dogodilo, pitate se? Pitam se i ja. Jer ona je stojala snažna, vjerovala u svoja pravila i svoje moralne postavke, a svakodnevno primala napade na te postavke. I nikad nije bilo dovoljno, ma koliko ona dala, nikad nije dovoljno, uvijek se tražilo više i ona bi davala i više nego što je imala. Kao da je gutala zrak čak i kad su joj pluća bila prepuna. Smatrala je da ona nema pravo izdahnuti jer će se netko naljutiti. Ona se nije smjela naljutiti, pa je zaboravila kako se to radi. Ona nije smjela biti tužna, pa se skrivala iza prevelikih naočala i ispod duge kose. Bojala se, živjela u strahu da će se netko kome ona daje cijelu sebe naljutiti na nju. Pa opet se znalo dogoditi da se netko naljuti na nju, iznerviran nekim njenim postupkom. I nitko nije znao kako to djeluje na nju. Bolilo ju je strašno, kao da je netko u njenu nutrinu ubacio mesoždernog crva. Molila, preklinjala, pristajala na sve samo da zadovolji ljude. Čak i onda, kad bi učinila sve, oni bi se predomišljali da li da joj oproste, jer, možda ako ju još jače pritisnu uza zid čemera i jada, možda će im dati još više. Crpila je tu snagu iz nepoznatih dijelova sebe, iz svoje duše i davala im ju na dlanu samo da još jedan dan prođe, a oni budu sretni i uza nju. Nije mislila da ju itko može htjeti pored sebe zbog onog što ona je nego je smatrala da su svi tu samo dok im ona ugađa.
I've still got your face
Painted on my heart
Scrawled upon my soul
Etched upon my memory
Zapravo, i bila je u pravu. Čovjek se mijenja, iskušava nove stvari, ona je pokušala živjeti svoj život sa svojom snagom i s davanjem onoliko sebe koliko prima nazad. I nije prošlo dugo, a bila je sama. Napuštena. Napuštena od svih, ali i od sebe. Dala im je sve i oni su to uzeli. Uzeli i otišli. No ni to nije bilo dovoljno. Mogla bi ona živjeti i s tim, ali ni to nije bilo dosta, htjeli su zaokružiti cjelinu. Za sve što se ikad događalo, za sve što je ikad krivo rečeno, krivo učinjeno, za sve je ona bila okrivljena. Odjednom se našla u središtu zbivanja, a zbivanje je bilo kamenovanje riječima. Kao da su nestale sve dobre stvari, sve potpore i sve riječi hvale koje im je ona davala, sve je to bačeno u vjetar, a ostale su samo njene mane. Postala je najgorim zločincem i najbezobzirnijim bićem koje ništa ne shvaća, nikog ne sluša, ni za kog nije tu i ni za koga se ne trudi, samo misli na sebe i nije ju briga ni za što osim za sebe. I to kamenovanje riječima ju je konačno bacilo na pod. I konačno su uspjeli. Željeli su, oh, morali su ozlijediti njeno srce, na ovaj ili onaj način. Pokušali na toliko načina. Prvo su tražili sve što mogu, čak i ono što ne mogu i ona je provodila besane noći, proplakala tisuće slanih kapljica samo da shvati način kako da im da sve što zažele. Provela je i sate razmišljajući kako da pomogne svojim voljenima, kako da ih zaštiti od svega lošeg i pokušavala na sve načine da ih usreći.
Gdje sam bio ja
Kad se pamet dijelila?
Ne znam.
Zašto sve što dotaknem
Na krivo okrenem?
Ne znam.
Zatim im to nije bilo dovoljno i zaključili su da ona nije dovoljno dobra, da od nje nema ničeg dobrog, samo bezvezne prepirke, ništa korisno, te su otišli. Nisu smatrali da joj trebaju davati objašnjenja, ni jedno od njih, ona kao da nije bila ni za to dovoljno važna, za dostojno zbogom, ne, puštena je vjetru i oluji, kiši i snijegu, vrtlogu razmišljanja što je učinila krivo i kako da sve popravi. Zatim se uspjela oporaviti i od toga, nastaviti dalje, iako ju je srce malo peklo, rana nije krvarila, samo je davala do znanja da postoji. Bila je ponosna na sebe što im je pokazala kako je jaka i kako ni ne znaju što se sve u njoj krije. Jer ne znaju, jer su u njoj gledali samo što mogu uzeti, a ne što im ona može pružiti bez prisile i prijetnje napuštanja. No ni to nije bilo dovoljno. Morali su dati konačan udarac. I shvatili su kako ju ozlijediti da to osjeti. Optužili su ju, upirali prstom u nju i gledali s prijezirom u očima. DA! DA! Ona je za sve kriva! Ona nije znala! Ona nije razumjela! Ona se nije trudila! Nije... Odzvanjalo joj je to u glavi poput crkvenih zvona. Nije mogla vjerovati, cijelo vrijeme je opravdavala svoje voljene i nalazila razloge zašto se oni tako ponašaju prema njoj, ali sad je bio kraj tome. Prvo je ona izgubila njih, ali oni još nisu bili izgubili nju. Tim optužbama, kamenovanjem riječima, oni su izgubili nju. I time je ona izgubila i dio sebe. Previše toga im je dala da ne osjeti prazninu u srcu. Bolilo ju je strašno, ovaj put rana je prokrvarila. Previše se trudila da sad može podnijeti da joj baš ti isti ljudi za koje bi život svoj dala govore kako njoj nije stalo i kako se ona nije trudila. Zanijemila je od... od tuge, ljutnje, razočaranja, bijesa, jada, od kaosa osjećaja. I od kaosa nastane tišina. Praznina. Od svega, ostala joj je nada.
Dani se slažu
U godine duge,
Zima je
Pred vratima.
Ništa nam dobro
Ne donosi sutra
Osim nadanja.
|
- 20:56 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
01.05.2007., utorak
...molim te, ne stavljaj mi sol na ranu, molim te, i bez toga dosta boli, sada mi je jasno, sada kad je kasno, sada bih drugačije...
Napomena: ovo je raskrst mene same sa sobom, nisam pisala s nekom nakanom da to netko pročita, sebičan potez, možda, ja sam morala iznijeti ovo, a objavljivanje je moj način da to učinim stvarnim.
Stvari su onakve kakve jesu...
Pisala sam ovo već nebrojeno puta, ishod bi uvijek bio jednak – obrisane riječi, osjećaji ne. Jednom možda i uspijem napisati sve, neko zbogom mora postojati, makar za mene, moje poglavlje mora biti završeno, ne mogu živjeti polovično. Ne, nisam za ono – sve ili ništa, to je previše egocentrično, postoji sredina, no poglavlje ne može biti napisano dopola. Iz poštovanja prema pojmu prijateljstvo, iz poštovanja prema sjećanjima, iz poštovanja prema onim najmanjim stvarčicama, kraj mora postojati. Konačno zbogom, ma koliko riječ konačno zvučala konačno, ona ne postoji. Jer ništa nije konačno, i jer život nije konačan, i jer osjećaji nisu konačni, i jer vrijeme nije konačno, ni samo zbogom nije konačno.
...you gave us some place to go, i never said thank you for that, now i'll never have the chance...
Poslije svakog poglavlja može doći novo, On me jednom pitao koliko želim da napiše jer uvijek može nove priče smišljati, unedogled. Hvala Ti, shvatila sam tad, pomoću tebe da ništa nije konačno, da uvijek može novo poglavlje nastati. No, sad, u ovom trenutku sve mi djeluje konačno, krajnje, kao da ne ide dalje. Znam da ide, novi ljudi, nove situacije, nove uspomene, ali gdje je Ona? To više nisu uspomene s Njom, kako je to moguće?? Kad, kako, gdje, zašto, ponajprije ZAŠTO Nje nema više?
...kad krenu bitke, dođu porazi, ti znaš da nije lako isti ostati...
Nećemo žaliti za prošlošću, nema to smisla, ali što da se radi? U svakom kamenu vidim sjećanje, poput flashbacka, ja ne mogu protiv sebe, sve bi bilo jednostavnije s nekom amnezijom ili smrznućem osjećaja. Postoji granica preko koje se ne može. Kako smo stigle do toga, ne znam, odgovor leži u malim trenucima, malim rječkanjima i nepromišljenim riječima. Dugo vremena boravile na ničijoj zemlji, a sad više ni tu. Sad te više ne gledam u lice, nego u leđa, odlaziš bez riječi, bez pokreta, bez pogleda. I zrak postaje sve teži, i nebo se spušta, svi zajedno se čudimo, nebo i ja i zrak i kiša i sunce, čudimo se svi gdje su tvoji osjećaji nestali?? Govorila si ih često, ja nisam, plakala si često, ja nisam, ti si bila topla i puna ljubavi, ja hladna i rezervirana, kako je moguće da sam ja, šutljiva, mirna, hladna i zatvorena na kraju ostala ta kojoj je stalo? Uostalom, ti nisi vidjela moje osjećaje, još uvijek ih gledaš dječjim očima – koliko ih puštaš u javnost, toliko ih imaš. Da je bar tako...
...I tried to be perfect, but nothing was worth it...
Nadam se da ćeš me se sjetiti jednog dana kad te netko bude tražio da mu pokažeš riječima koliko ga voliš i ti to nećeš moći jer ćeš osjećati kao da bi svaka riječ umanjila tvoju ljubav. Sjeti me se tad, ne sa grižnjom savjesti i ne s ljutnjom, sjeti me se s osmjehom na licu i čuvaj me kao dragu uspomenu, kao da sprešaš divlji cvijet, pogledaj ga s vremena na vrijeme i sjeti se kakav je bio u trenutku kad si ga ubrala. Sprešan će biti, nikad neće umrijeti, ali neće biti ni živ, bit će lijep ali samo na pogled, jer na dodir bi se raspao. Zato ga nemoj dirati, samo ga gledaj i sjećaj se. Bojim se da ti zadajem pretežak zadatak, jer mislim da ja za tebe neću biti divlji cvijet nego gorki pelin. Vidjet ćeš me na ulici i u sebi me gaditi, osjeti se to, negativne vibracije i razočaranje u očima, ne sakriva se lako. Što reći na to? Žao mi je, valjda, ponajprije zato što ja nisam mogla biti što ti želiš. Razumjela jesam, daleko od toga, to što ne govorim što razumijem, ne znači da to ne postoji. I dalje misliš da samo izrečene stvari su stvarne, ja ti tvrdim da nisu, one prešućene su postojanije od izrečenih. Razumjela sam sve, do tvog najmanjeg pokreta, ali nisam to rekla. I znam što ti treba sad.
-Things aren't always as they seem...
-You are wrong, things are exactly as they seem...
U krivo vrijeme smo se našle, ja tražim sad ono što ćeš ti tražiti možda jednog dana, možda nikad, zato se razlikuje svako biće. Ti želiš živjeti, sad, tu, na licu zemlje, osjetiti zrak u plućima, iskoristiti sve što ti on pruža, puno zabave i ljudi, ja želim sanjati, biti tiha, možda i nečujna, glasna samo za onog tko čuje, okružena samo s par pojedinaca, letiti s njima, pričati šutnjom i smijati se nijemo, ne trebaju mi neonska svjetla i glasni zvučnici, sve to imam u tuđim dušama. Ponekad i ti želiš to što i ja, ali te nakon nekog vremena to čini nesretnom, želiš više, želiš promjene, želiš pokretnost, sve to ja razumijem i sve je to pohvalno i sasvim normalno, želim ti svu sreću svijeta da to i ispuniš. A ispunit ćeš, zračiš i privlačiš ljude kao što svjetlost privlači krijesnice. I poštovat će te i obožavat, slušati pozorno i upijati svaku tvoju riječ, a tebi će to goditi i mislit ćeš kako sad tek imaš ljude koji te vole, a to prije nisi imala. Ne smeta to meni, ni ne trebaš ikad saznati što sam ja mislila, niti ćeš ovo pročitati, ja ovo ne pišem tvojoj osobi nego tvojoj duši, ne pišem tvom mozgu nego tvom srcu. Ne tražim ništa od tebe, već si predaleko otišla, prašina se digla za tobom, jedva da još vidim tvoje obrise, ne vraćaj se jer će te to učiniti nesretnom, ja ne bih mogla živjeti sa sobom da znam da si zbog mene bila nesretna. Idi, makar te ja morala potjerati, što ne moram, sad vidim da si to htjela, bez da te ja šaljem. Mislim da osjećaš i olakšanje jer vidiš da sam preumorna da se trudim za tebe. Za tebe je situacija savršena – nisi me trebala otjerati od sebe, a ipak možeš otići i to na taj način da možeš slobodno sve svaliti na moja leđa. I svali sve, samo ti idi, odrastaj, rasti, sazrijevaj, uživaj, i ja ću, a jednog dana se sjeti i pogledaj sprešani cvijet, makar on bio i gorki pelin i tad ćeš shvatiti što sam ti sad govorila. A do tad, zbogom, konačno ili ne, vrijeme će reći.
...jer više nikad ništa neće biti isto.
|
- 14:16 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
