Nije mi prvi post. Imala sam puno početaka, nisu počeci loši, ulijevaju nadu u nove dane, u nove pobjede, u početku je sve posuto zvjezdanom prašinom, koja s vremenom pada kao što leptirov leteći prah pada s njegovih krila ako ga dotaknemo. Čarolija početaka, razočaranje, kraj. Možda da ne očekujemo ništa, ništa nas ne bi ni razočaralo, no bismo li onda uopće počeli? Dalje ne idem, predaleko ću otići.
Ovaj novi početak posvećujem svojoj nekolicini prijatelja, a oni će znati tko su. Možda neki budu mislili koji zapravo to i nisu, ali misle da ja to ne vidim, da ja ne znam koje je njihovo pravo stanje. Ali srce se ne može prevariti, još nitko nije našao način za to. Zato ja posvećujem ovaj post svim pravim prijateljima diljem svijeta, ali ponajprije svojima.
Ljudi su mi govorili razne stvari, kako se ne znam izraziti, kako ne vjerujem u sebe, kako neću dobro završiti, kako imam neke stvari u osobnosti preko kojih se ne može. Jer, ja sam poput početka, na početku sve djeluje dobro, čak i odlično, pomalo drukčije, daje se nada, ali dalje se ne ide. Kad se shvati da je početak samo to, da on nije odista čaroban, da i on ima svojih sumnji, sve pada u vodu, odjednom se nitko ne može pomiriti s tim da nema čarolije. Ili ima? Odakle ikome pravo da kaže gdje ima čarolije a gdje nema? Nije čarolija za svačije oči, treba znati vidjeti...
...I shut my eyes in order to see...
A oni vide čaroliju, čak i kad im se čini da je nema. I bodre me kad sam na dnu. I kad mi se čini da nema nikog, zaista nikog, i da je svemu kraj, makar znam da nije kraj uistinu, nego kraj u meni, oni nađu način da dopru do mene. Jer se trude, a meni ne treba ništa drugo, samo da vidim da se netko trudi. Nikad nisam tražila ništa drugo, samo da vidim da je netko tu. I često sam mislila da je mnogo ljudi tu, ali istina je, tek u nevolji vidiš tko su ti pravi prijatelji.
...I'll be there for you, cause you're there for me too...
Pored njih sam shvatila da nikad nije bila stvar u meni, makar ne potpuna krivnja i da ja znam reći što osjećam bez da me itko pita, ja to znam, ali samo s određenim ljudima. S onim ljudima u kojima vidim sebe, u čijim riječima nalazim utjehu bez da ju tražim, njima mogu dati sve od sebe, čak i ako im ne treba ništa. Ne želim ispasti patetična, nadam se da neću, ne zaslužuju oni moju patetiku, makar znam da mi neće zamjeriti, ne zamjeraju mi, prihvaćaju me potpuno, moju osobu, mane i vrline, u meni ne gledaju čaroliju koje nema. Smatram da svaki čovjek nosi magiju u sebi, ali ne mislim na magiju poput one iz bajki, malo svjetlucavog praha, objekti koji nestaju, vile i čarobnjaci, nije to ta magija, ova magija zrači iz ljudi, samo ju ne vidi svatko. Neki traže svjetlucavi prah i ne vide ga ako nije opipljiv. Oni su meni posuti svjetlucavim prahom i ja ga jasno osjećam... Gdje god bila, gdje god oni bili, osjećam ih i proputovala bih milje i milje ako njima to zatreba. Jer oni su moja magija i ono što mene čini osobom kakva jesam, zato i vidim da ne mogu biti loša osoba, ako me oni drže pored sebe.
...where do you go when you're lonely I'll follow you...
|
