28.09.2008., nedjelja
...zajedno smo momke gledale, zajedno po rivi šetale, pravile se da smo važne, a da smo pametne i snažne...sanjale smo zemlje daleke...
prošli post bio je o mojoj smrti. ovaj je o mom životu.
oduvijek sam se plašila samoće. sve bih mogla podnijeti, samoću ne. samo nek je netko pokraj mene, netko na koga se mogu osloniti, netko kome se mogu ispovijediti, netko kome vjerujem. samoća, da, moj najgori neprijatelj. nekoć davno, tako davno da se toga jedva i sjećam, u mom je životu postojala osoba koju sam voljela. doduše, bila je to dječja ljubav, nisam je bila ni svjesna. ona je samo bila osoba bez koje sam mislila da ne mogu živjeti, niti sam ikad pomišljala da ću to morati. ona je bila moja prva najbolja prijateljica i s njom sam se igrala lovice i žmurice u ljetnim večerima. kad smo porasle, ne toliko da smo odrasle, niti toliko male da smo klinke (zapravo smo bile, samo toga nismo bile svjesne), taj dio mog života je odlučio otići. jer su nam se putevi razišli, reče ona. prerazličite smo postale. htjela sam umrijeti, htjela sam se čak i potpuno promijeniti, samo da je vratim. bolilo me, a ona se nikad nije vratila. nakon nekog vremena je prestalo boljeti, jer me život nije čekao, nastavio je, pa sam morala i ja.
mislila sam da nikad neću naći nekog kao što je ona. tad sam prvi put osjetila samoću i mislila sam da je se nikad neću riješiti. falile su mi naše pričice, tako nevine, a tako ozbiljne, naši izlasci popodne i sama spoznaja da je ona u mom životu.
čovjek sve može preživjeti, samo ako se čvrsto odluči na to.
nisam nikad našla nekog kao ona, nakon toga sam našla nekog još i boljeg. polako, tako polako je raslo naše prijateljstvo. polako smo se upoznavale, polako se privikavale jedna na drugu. prije nego što sam to uopće i shvatila, ja sam nju voljela. voljela sam je jako, jače nego što sam mislila da mogu nekog voljeti. sad sam znala da ljudi jako lako mogu otići iz tvog života i strepila sam nad tim da ona ode. nisam htjela da ode, jer sam ja nju voljela, jer je ona meni trebala. naši izlasci, naše priče, zvuk njena smijeha, naši veliki planovi, samo sjedenje na klupici i smijanje, bez posebnog razloga, samo zato da se smijemo. i vrijeme je prolazilo, a mi smo stojale, mijenjale se, odrastale, svaka na svoj način.
u jednom trenutku nje više nije bilo kraj mene. tako sam navikla na nju pored sebe, a sad joj gledam u leđa. besane noći u pitanju što sam krivo napravila, što je pošlo po krivu, mogu li išta promijeniti, sve, sve ću učiniti... bolilo me sve, svaka pora mog tijela me boljela od ljubavi i tuge. a nisam imala kome to reći. nitko me ne bi poslušao. nikome nisam mogla objasniti koliko ja volim svoju malu najbolju prijateljicu i koliko mi ona znači. dugo me jako boljelo i činilo mi se da nikad neće prestati. i bila sam u pravu. nitko nikad nije mogao zauzeti njeno mjesto u mom srcu.
...and i'm standing here, miles away, and i wonder... why you left?...
ali bila je tu još jedna osoba. osoba koja mi je makar na par trenutaka mogla utihnuti bol prema mojoj prijateljici. voljela sam je i mislila sam da je poznajem. mislila sam da sam prošla dovoljno toga da mogu procijeniti ljude. za nju bih stavila ruku u vatru i tri puta ako treba. i ostala bih bez te ruke. ona me naučila dokle seže ljudska sebičnost i izdaja. naučila me to na taj način da je sva moja ljubav jednostavno prešla u gađenje i tamo ostala. nikad nisam zažalila za njom.
ona je jedina uspjela ubiti moju ljubav do korijena.
u međuvremenu nisam nikad prestala voljeti svoju malu najbolju prijateljicu. i nikad se nisam prestala nadati. nikad nisam shvatila zašto se to dogodilo, zašto sam ja morala ostati bez nje, baš kad mi je trebala više nego itko na svijetu, i tad sam shvatila što je prava ljubav. shvatila sam što je nekoć bilo drukčije u meni. shvatila sam da mi je drago što je nije bilo tad kraj mene, jer joj ja tad ne bih mogla ništa ponuditi, samo bi ona morala biti tu za mene, umjesto negdje u svijetu, gdje je živjela, gdje se tražila, gdje je sazrijevala. prvi put sam shvatila što znači kad nekog voliš nesebično, kad ti je draže da si ti nesretan, samo ako je ta osoba sretna. boljelo me jako što je nema, ali nisam bila ljuta, samo sam htjela da je ona sretna, makar to značilo da sam ja bez nje. kad sam to shvatila, kad sam to prihvatila, kad sam odlučila da ću je samo voljeti, bez obzira gdje i s kim ona bila, ona se našla pored mene. i još uvijek je tu. ne pitam kako, ne pitam zašto, jer me strah išta pitati, da se sve opet ne promijeni i da ja opet ostanem bez nje. šutim i uživam u tome, u nama, u našim zajedničkim osmjesima i pričama, u njenoj prisutnosti. strah me da će otići, svakog trenutka sam toga svjesna, ali utišavam taj glasić, ne želim ga sad slušati. još uvijek me ponekad zna zaboljeti srce pri pomisli da bih još jednom mogla ostati bez nje, da bi mi najpametnije bilo da se zatvorim negdje gdje me više nitko neće moći povrijediti. ali brzo se saberem i počnem uživati u svom životu. u svojoj maloj najboljoj prijateljici. i više me nije strah samoće, jer znam da nikad neću više ostati sama. uvijek će mi ostati ljubav prema njoj, ma gdje mi bile.
<3
There's nothing I could say to you
Nothing I could ever do to make you see
What you mean to me
All the pain, the tears I cried
Still you never said goodbye and now I know
How far you'd go
I know I let you down
But it's not like that now
This time I'll never let you go
I will be, all that you want
And get myself together
Cause you keep me from falling apart
All my life, I'll be with you forever
To get you through the day
And make everything okay
I thought that I had everything
I didn't know what life could bring
But now I see, honestly
You're the one thing I got right
The only one I let inside
Now I can breathe, cause you're here with me
And if I let you down
I'll turn it all around
Cause I would never let you go
Cause without you I cant sleep
I'm not gonna ever, ever let you leave
You're all I've got, you're all I want
Yeah
And without you I don't know what I'd do
I can never, ever live a day without you
Here with me, do you see,
You're all I need
|
- 15:00 -
Komentari (35) -
Isprintaj -
#
10.09.2008., srijeda
Starom... somewhere over the rainbow...
stari, kako si? kako je tamo gdje već jesi? ima li cigara i sokova od borovnice s previše leda? sjećaš li se mene?
promatraš li ikad naše živote? znaš li kakve se sve stvari ovdje događaju, kakve su se već dogodile? vjerujem da si ljut na mene jer sam se tetovirala. znam, da, protiv toga si, ali stari, da nije bilo tebe, ne bi bilo ni tetovaže. ne okreći sad glavu i ne uvrći očima, znam te, ne možeš se ti ljutiti na mene. na mene ne. nikad. jedino mene slušaš i jedino moje mišljenje uvažavaš. to svi znamo i nije me briga što me zbog toga prozivaju kao da sam ja nešto više za tebe. i jesam. tko zna koliko toga krivog sam napravila otkad nema tebe da mi uvrćeš očima. i frkćeš. i kažeš da moramo razgovarati. sjećaš li se kad nismo pričali 5 dana? i ti si meni došao. jer si me volio više od svih. i ja to znam. istina jest da i ja tebe najviše volim. i s tvojim odlaskom se najteže nosim. ali nosim se. sve sam prošla. bila sam ljuta na tebe. jer si još jednom izveo tako sebičan skok, nisi razmišljao što će biti kad odeš. znam da nisi kriv, ali netko mora biti kriv, a znaš da mi nismo religiozni. nemamo nijednu zajedničku sliku, stari. to me isto jako smeta. boli, ali ja ću se izraziti sa - smeta. tko je tome kriv? vrijeme? jebeš vrijeme i te neke filozofske spike, ti si bio daleko iznad toga. zajebant. znaš, ljudi su te voljeli. valjda su se zato i čudili kad su nam dolazili kući u ponedjeljak i gledali kako ne plačemo. kako ne plačemo, kad oni plaču. nismo plakale jer smo te očekivale. slušale korake na stepenicama, dobro, mama to nikad nije znala raspoznavati, ali ja jesam. znaš kako bole sitnice, primjerice, sitnica - sad znam da koraci na stepenicama ne mogu biti od tebe. nikad. i sad plačem. ponekad još gore od toga, ne plačem, samo me bol guši i tiho vrištim. ljuta na cijeli svijet i na sebe jer sam tako bespomoćna. i jer me nije bilo tu. i jer nisam stigla do tebe na vrijeme. kad se toga sjetim, nešto mi oduzme dah. oprosti mi, ako ikako možeš, što nisam stigla na vrijeme. ja si to nikad neću oprostiti.
otkad te nema, promijenila sam se. otišao si, a godina nakon tebe je bila prežestoka. sad sam stigla do toga da sam doživjela sve moguće izdaje i razočaranja. sve. da, dobro sam, ne brini, preživjela sam. preživjela sam tebe, a ako sam tebe preživjela, onda mogu sve. i to sama, stari moj, sama. bez igdje ikoga. najsamija na svijetu. i boks sam trenirala. mlatila vreću dok mi ruke nisu bile plave. ljuta na tebe i na cijeli svijet jer se usudio nastaviti sa životom dok ja to ne mogu. jebeš ti taj život kad se ne može ni na tren zaustaviti. slušaš li ti mene stari? jer ja tebe ne čujem. ali ipak, čujem, osjetim, u nosu mi je miris bijelog marlbora koji se miješa s tvojim parfemom i negdje u daljini čujem kako me zoveš Takooo... pokušavam se sjetiti svega, a imam osjećaj da mi sve prolazi kroz prste, nestaje. i to me tako boli. tata, boli me, zašto to ne središ? zašto ti više ne mogu sjesti u krilo, a ti napušeš obraze i onda ih ja stišćem dok ti praviš zvukove? zašto mi više ne govoriš - srećo... u ovo malo što sam živjela s tobom, većinu vremena sam se ljutila na tebe. nisi me stigao vidjeti kad odrastem. kad mogu s tobom normalno popričati. bojim se i ovo pisati, jer otvaram nešto što sam zatvorila, a neću i ne smijem to zatvarati. ne smijem tebe zatvarati jer ti si čovjek bez granica, a kamoli u zatvoru.
zar je zaista tako teško bilo živjeti po pravilima? osjećam se malo blesavo dok te to pitam, kad znam da i ja jako teško živim po pravilima. jedan dio mene kao da još uvijek misli da ćeš se vratiti, jer ne mogu vjerovati da ti, koji si toliko obožavao djecu, malu djecu, nećeš nikad tako voljeti moju. i nećeš komentirati klošare koje bih dovela da ih upoznaš. jer za mene nitko nije bio dovoljno dobar, jel tako tata?
nisam dugo bila kod tebe. jer te više ne osjećam toliko tamo. to je postalo samo mjesto za izgaranje svijeća. prije sam te osjećala tamo i znaš i sam koliko puta sam bila do tebe. mislila sam da ću dobiti odgovor, a ne samo šuštanje drveća. ništa mi te ne može zamijeniti. zbog tebe sam izgubila gotovo sve, naravno, ne tvojom krivicom, nego zato što je tvoj odlazak u meni napravio rupu, i ta rupa ponekad čini da ja budem hladna i zatvorena. nema baš prijatelja koji vole svoje prijatelje kad su hladni i zatvoreni.
radim u dućanu gdje si tako često odlazio. i priča mi šefica koliko si tamo boravio. a ja sad tamo radim. i gledam sve te stvari i stvarčice i vidim te kako ih biraš za sve tvoje važne prijatelje kojima moraš poklanjati maslinovo ulje, velike kamene satove i reljefe u okviru. jer si imao stila jer si znao kako se svidjeti ljudima, imao si šarm. nitko nije mogao biti ravnodušan prema tebi. neki dan sam našla i kasetu za koju mi je kasnije šefica rekla da si joj ti dao. nešto tvoje. nešto što si ti imao u svojim rukama. tako blizu, a tako daleko. a bilo je malo i smiješno, pisalo je na njoj, MIX a kaže šefica - ima ti tu svega, pa i Od Triglava do Jadrana. smiješno mi je to bilo, ne znam ni sama zašto.
stari, mirim se, živim i dalje, nadam se da se ne ljutiš na mene ako krivo živim i ako ti se ne sviđa to što postajem. žao mi je, ali trebao si biti tu. odlazim u novi život, gdje će me gledati kao običnu osobu, a ne osobu bez tebe.
stari, mirim se što te nema, ali bol nikad ne prestaje. pitam se hoće li ikad prestati? još uvijek te očekujem. još uvijek očekujem naš zajednički ples, koji nikako da se dogodi. obećanje je obećanje, a obećao si da ćemo biti najljepši na maturalnoj zabavi, jer ti znaš plesati. obećao si, sad dođi i ispuni obećanje, ne mora to biti maturalna zabava, ona je prošla, dođi i plesat ćemo nasred naše male kuhinjice. samo jednom zapleši sa mnom. ako ne možeš doći, ako si me zaboravio ili ti je jednostavno bolje tamo gdje jesi, ne brini, doći ću ja do tebe, jednog dana ćemo se sresti i plesat ćemo. ali, mene boli sad i ja sad teško živim s tom boli jer trebam izdržati a da se ne raspuknem. doći ću do tebe, a dotad, molim te, nemoj me zaboraviti. neću ni ja tebe. nikad.
volim te.
tvoja Tako
|
- 21:10 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
