stari, kako si? kako je tamo gdje već jesi? ima li cigara i sokova od borovnice s previše leda? sjećaš li se mene?
promatraš li ikad naše živote? znaš li kakve se sve stvari ovdje događaju, kakve su se već dogodile? vjerujem da si ljut na mene jer sam se tetovirala. znam, da, protiv toga si, ali stari, da nije bilo tebe, ne bi bilo ni tetovaže. ne okreći sad glavu i ne uvrći očima, znam te, ne možeš se ti ljutiti na mene. na mene ne. nikad. jedino mene slušaš i jedino moje mišljenje uvažavaš. to svi znamo i nije me briga što me zbog toga prozivaju kao da sam ja nešto više za tebe. i jesam. tko zna koliko toga krivog sam napravila otkad nema tebe da mi uvrćeš očima. i frkćeš. i kažeš da moramo razgovarati. sjećaš li se kad nismo pričali 5 dana? i ti si meni došao. jer si me volio više od svih. i ja to znam. istina jest da i ja tebe najviše volim. i s tvojim odlaskom se najteže nosim. ali nosim se. sve sam prošla. bila sam ljuta na tebe. jer si još jednom izveo tako sebičan skok, nisi razmišljao što će biti kad odeš. znam da nisi kriv, ali netko mora biti kriv, a znaš da mi nismo religiozni. nemamo nijednu zajedničku sliku, stari. to me isto jako smeta. boli, ali ja ću se izraziti sa - smeta. tko je tome kriv? vrijeme? jebeš vrijeme i te neke filozofske spike, ti si bio daleko iznad toga. zajebant. znaš, ljudi su te voljeli. valjda su se zato i čudili kad su nam dolazili kući u ponedjeljak i gledali kako ne plačemo. kako ne plačemo, kad oni plaču. nismo plakale jer smo te očekivale. slušale korake na stepenicama, dobro, mama to nikad nije znala raspoznavati, ali ja jesam. znaš kako bole sitnice, primjerice, sitnica - sad znam da koraci na stepenicama ne mogu biti od tebe. nikad. i sad plačem. ponekad još gore od toga, ne plačem, samo me bol guši i tiho vrištim. ljuta na cijeli svijet i na sebe jer sam tako bespomoćna. i jer me nije bilo tu. i jer nisam stigla do tebe na vrijeme. kad se toga sjetim, nešto mi oduzme dah. oprosti mi, ako ikako možeš, što nisam stigla na vrijeme. ja si to nikad neću oprostiti.
otkad te nema, promijenila sam se. otišao si, a godina nakon tebe je bila prežestoka. sad sam stigla do toga da sam doživjela sve moguće izdaje i razočaranja. sve. da, dobro sam, ne brini, preživjela sam. preživjela sam tebe, a ako sam tebe preživjela, onda mogu sve. i to sama, stari moj, sama. bez igdje ikoga. najsamija na svijetu. i boks sam trenirala. mlatila vreću dok mi ruke nisu bile plave. ljuta na tebe i na cijeli svijet jer se usudio nastaviti sa životom dok ja to ne mogu. jebeš ti taj život kad se ne može ni na tren zaustaviti. slušaš li ti mene stari? jer ja tebe ne čujem. ali ipak, čujem, osjetim, u nosu mi je miris bijelog marlbora koji se miješa s tvojim parfemom i negdje u daljini čujem kako me zoveš Takooo... pokušavam se sjetiti svega, a imam osjećaj da mi sve prolazi kroz prste, nestaje. i to me tako boli. tata, boli me, zašto to ne središ? zašto ti više ne mogu sjesti u krilo, a ti napušeš obraze i onda ih ja stišćem dok ti praviš zvukove? zašto mi više ne govoriš - srećo... u ovo malo što sam živjela s tobom, većinu vremena sam se ljutila na tebe. nisi me stigao vidjeti kad odrastem. kad mogu s tobom normalno popričati. bojim se i ovo pisati, jer otvaram nešto što sam zatvorila, a neću i ne smijem to zatvarati. ne smijem tebe zatvarati jer ti si čovjek bez granica, a kamoli u zatvoru.
zar je zaista tako teško bilo živjeti po pravilima? osjećam se malo blesavo dok te to pitam, kad znam da i ja jako teško živim po pravilima. jedan dio mene kao da još uvijek misli da ćeš se vratiti, jer ne mogu vjerovati da ti, koji si toliko obožavao djecu, malu djecu, nećeš nikad tako voljeti moju. i nećeš komentirati klošare koje bih dovela da ih upoznaš. jer za mene nitko nije bio dovoljno dobar, jel tako tata?
nisam dugo bila kod tebe. jer te više ne osjećam toliko tamo. to je postalo samo mjesto za izgaranje svijeća. prije sam te osjećala tamo i znaš i sam koliko puta sam bila do tebe. mislila sam da ću dobiti odgovor, a ne samo šuštanje drveća. ništa mi te ne može zamijeniti. zbog tebe sam izgubila gotovo sve, naravno, ne tvojom krivicom, nego zato što je tvoj odlazak u meni napravio rupu, i ta rupa ponekad čini da ja budem hladna i zatvorena. nema baš prijatelja koji vole svoje prijatelje kad su hladni i zatvoreni.
radim u dućanu gdje si tako često odlazio. i priča mi šefica koliko si tamo boravio. a ja sad tamo radim. i gledam sve te stvari i stvarčice i vidim te kako ih biraš za sve tvoje važne prijatelje kojima moraš poklanjati maslinovo ulje, velike kamene satove i reljefe u okviru. jer si imao stila jer si znao kako se svidjeti ljudima, imao si šarm. nitko nije mogao biti ravnodušan prema tebi. neki dan sam našla i kasetu za koju mi je kasnije šefica rekla da si joj ti dao. nešto tvoje. nešto što si ti imao u svojim rukama. tako blizu, a tako daleko. a bilo je malo i smiješno, pisalo je na njoj, MIX a kaže šefica - ima ti tu svega, pa i Od Triglava do Jadrana. smiješno mi je to bilo, ne znam ni sama zašto.
stari, mirim se, živim i dalje, nadam se da se ne ljutiš na mene ako krivo živim i ako ti se ne sviđa to što postajem. žao mi je, ali trebao si biti tu. odlazim u novi život, gdje će me gledati kao običnu osobu, a ne osobu bez tebe.
stari, mirim se što te nema, ali bol nikad ne prestaje. pitam se hoće li ikad prestati? još uvijek te očekujem. još uvijek očekujem naš zajednički ples, koji nikako da se dogodi. obećanje je obećanje, a obećao si da ćemo biti najljepši na maturalnoj zabavi, jer ti znaš plesati. obećao si, sad dođi i ispuni obećanje, ne mora to biti maturalna zabava, ona je prošla, dođi i plesat ćemo nasred naše male kuhinjice. samo jednom zapleši sa mnom. ako ne možeš doći, ako si me zaboravio ili ti je jednostavno bolje tamo gdje jesi, ne brini, doći ću ja do tebe, jednog dana ćemo se sresti i plesat ćemo. ali, mene boli sad i ja sad teško živim s tom boli jer trebam izdržati a da se ne raspuknem. doći ću do tebe, a dotad, molim te, nemoj me zaboraviti. neću ni ja tebe. nikad.
volim te.
tvoja Tako
Post je objavljen 10.09.2008. u 21:10 sati.