01.05.2007., utorak
...molim te, ne stavljaj mi sol na ranu, molim te, i bez toga dosta boli, sada mi je jasno, sada kad je kasno, sada bih drugačije...
Napomena: ovo je raskrst mene same sa sobom, nisam pisala s nekom nakanom da to netko pročita, sebičan potez, možda, ja sam morala iznijeti ovo, a objavljivanje je moj način da to učinim stvarnim.
Stvari su onakve kakve jesu...
Pisala sam ovo već nebrojeno puta, ishod bi uvijek bio jednak – obrisane riječi, osjećaji ne. Jednom možda i uspijem napisati sve, neko zbogom mora postojati, makar za mene, moje poglavlje mora biti završeno, ne mogu živjeti polovično. Ne, nisam za ono – sve ili ništa, to je previše egocentrično, postoji sredina, no poglavlje ne može biti napisano dopola. Iz poštovanja prema pojmu prijateljstvo, iz poštovanja prema sjećanjima, iz poštovanja prema onim najmanjim stvarčicama, kraj mora postojati. Konačno zbogom, ma koliko riječ konačno zvučala konačno, ona ne postoji. Jer ništa nije konačno, i jer život nije konačan, i jer osjećaji nisu konačni, i jer vrijeme nije konačno, ni samo zbogom nije konačno.
...you gave us some place to go, i never said thank you for that, now i'll never have the chance...
Poslije svakog poglavlja može doći novo, On me jednom pitao koliko želim da napiše jer uvijek može nove priče smišljati, unedogled. Hvala Ti, shvatila sam tad, pomoću tebe da ništa nije konačno, da uvijek može novo poglavlje nastati. No, sad, u ovom trenutku sve mi djeluje konačno, krajnje, kao da ne ide dalje. Znam da ide, novi ljudi, nove situacije, nove uspomene, ali gdje je Ona? To više nisu uspomene s Njom, kako je to moguće?? Kad, kako, gdje, zašto, ponajprije ZAŠTO Nje nema više?
...kad krenu bitke, dođu porazi, ti znaš da nije lako isti ostati...
Nećemo žaliti za prošlošću, nema to smisla, ali što da se radi? U svakom kamenu vidim sjećanje, poput flashbacka, ja ne mogu protiv sebe, sve bi bilo jednostavnije s nekom amnezijom ili smrznućem osjećaja. Postoji granica preko koje se ne može. Kako smo stigle do toga, ne znam, odgovor leži u malim trenucima, malim rječkanjima i nepromišljenim riječima. Dugo vremena boravile na ničijoj zemlji, a sad više ni tu. Sad te više ne gledam u lice, nego u leđa, odlaziš bez riječi, bez pokreta, bez pogleda. I zrak postaje sve teži, i nebo se spušta, svi zajedno se čudimo, nebo i ja i zrak i kiša i sunce, čudimo se svi gdje su tvoji osjećaji nestali?? Govorila si ih često, ja nisam, plakala si često, ja nisam, ti si bila topla i puna ljubavi, ja hladna i rezervirana, kako je moguće da sam ja, šutljiva, mirna, hladna i zatvorena na kraju ostala ta kojoj je stalo? Uostalom, ti nisi vidjela moje osjećaje, još uvijek ih gledaš dječjim očima – koliko ih puštaš u javnost, toliko ih imaš. Da je bar tako...
...I tried to be perfect, but nothing was worth it...
Nadam se da ćeš me se sjetiti jednog dana kad te netko bude tražio da mu pokažeš riječima koliko ga voliš i ti to nećeš moći jer ćeš osjećati kao da bi svaka riječ umanjila tvoju ljubav. Sjeti me se tad, ne sa grižnjom savjesti i ne s ljutnjom, sjeti me se s osmjehom na licu i čuvaj me kao dragu uspomenu, kao da sprešaš divlji cvijet, pogledaj ga s vremena na vrijeme i sjeti se kakav je bio u trenutku kad si ga ubrala. Sprešan će biti, nikad neće umrijeti, ali neće biti ni živ, bit će lijep ali samo na pogled, jer na dodir bi se raspao. Zato ga nemoj dirati, samo ga gledaj i sjećaj se. Bojim se da ti zadajem pretežak zadatak, jer mislim da ja za tebe neću biti divlji cvijet nego gorki pelin. Vidjet ćeš me na ulici i u sebi me gaditi, osjeti se to, negativne vibracije i razočaranje u očima, ne sakriva se lako. Što reći na to? Žao mi je, valjda, ponajprije zato što ja nisam mogla biti što ti želiš. Razumjela jesam, daleko od toga, to što ne govorim što razumijem, ne znači da to ne postoji. I dalje misliš da samo izrečene stvari su stvarne, ja ti tvrdim da nisu, one prešućene su postojanije od izrečenih. Razumjela sam sve, do tvog najmanjeg pokreta, ali nisam to rekla. I znam što ti treba sad.
-Things aren't always as they seem...
-You are wrong, things are exactly as they seem...
U krivo vrijeme smo se našle, ja tražim sad ono što ćeš ti tražiti možda jednog dana, možda nikad, zato se razlikuje svako biće. Ti želiš živjeti, sad, tu, na licu zemlje, osjetiti zrak u plućima, iskoristiti sve što ti on pruža, puno zabave i ljudi, ja želim sanjati, biti tiha, možda i nečujna, glasna samo za onog tko čuje, okružena samo s par pojedinaca, letiti s njima, pričati šutnjom i smijati se nijemo, ne trebaju mi neonska svjetla i glasni zvučnici, sve to imam u tuđim dušama. Ponekad i ti želiš to što i ja, ali te nakon nekog vremena to čini nesretnom, želiš više, želiš promjene, želiš pokretnost, sve to ja razumijem i sve je to pohvalno i sasvim normalno, želim ti svu sreću svijeta da to i ispuniš. A ispunit ćeš, zračiš i privlačiš ljude kao što svjetlost privlači krijesnice. I poštovat će te i obožavat, slušati pozorno i upijati svaku tvoju riječ, a tebi će to goditi i mislit ćeš kako sad tek imaš ljude koji te vole, a to prije nisi imala. Ne smeta to meni, ni ne trebaš ikad saznati što sam ja mislila, niti ćeš ovo pročitati, ja ovo ne pišem tvojoj osobi nego tvojoj duši, ne pišem tvom mozgu nego tvom srcu. Ne tražim ništa od tebe, već si predaleko otišla, prašina se digla za tobom, jedva da još vidim tvoje obrise, ne vraćaj se jer će te to učiniti nesretnom, ja ne bih mogla živjeti sa sobom da znam da si zbog mene bila nesretna. Idi, makar te ja morala potjerati, što ne moram, sad vidim da si to htjela, bez da te ja šaljem. Mislim da osjećaš i olakšanje jer vidiš da sam preumorna da se trudim za tebe. Za tebe je situacija savršena – nisi me trebala otjerati od sebe, a ipak možeš otići i to na taj način da možeš slobodno sve svaliti na moja leđa. I svali sve, samo ti idi, odrastaj, rasti, sazrijevaj, uživaj, i ja ću, a jednog dana se sjeti i pogledaj sprešani cvijet, makar on bio i gorki pelin i tad ćeš shvatiti što sam ti sad govorila. A do tad, zbogom, konačno ili ne, vrijeme će reći.
...jer više nikad ništa neće biti isto.
|
- 14:16 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
