Pregled posta

i'm looking at you through the glass, don't know how much time it's past... all i know is that it feels like forever...

Činilo joj se da je sasvim izgubila sebe. Kroz godine je davala sve od sebe, bila je ponosna na sebe i na to kako svojim voljenima daje sve od sebe i razmišljala kako oni to zaslužuju. Nije uvijek bila najbolje, imala je uspone i padove, ali je znala, ako ništa, makar daje sve od sebe i to je nekome dovoljno. Bila je, bila je, moram govoriti u prošlosti, bila je sigurna da razumije ljude i da oni poštuju njen trud čak i kad ne shvati sve. I sve to stoji u prošlosti.

E da knjigu pišem ponovo
Sad bih znao gdje sam griješio,
Sad bih znao kojim putem krenuti,
Sad bih znao sve.

A što joj se dogodilo, pitate se? Pitam se i ja. Jer ona je stojala snažna, vjerovala u svoja pravila i svoje moralne postavke, a svakodnevno primala napade na te postavke. I nikad nije bilo dovoljno, ma koliko ona dala, nikad nije dovoljno, uvijek se tražilo više i ona bi davala i više nego što je imala. Kao da je gutala zrak čak i kad su joj pluća bila prepuna. Smatrala je da ona nema pravo izdahnuti jer će se netko naljutiti. Ona se nije smjela naljutiti, pa je zaboravila kako se to radi. Ona nije smjela biti tužna, pa se skrivala iza prevelikih naočala i ispod duge kose. Bojala se, živjela u strahu da će se netko kome ona daje cijelu sebe naljutiti na nju. Pa opet se znalo dogoditi da se netko naljuti na nju, iznerviran nekim njenim postupkom. I nitko nije znao kako to djeluje na nju. Bolilo ju je strašno, kao da je netko u njenu nutrinu ubacio mesoždernog crva. Molila, preklinjala, pristajala na sve samo da zadovolji ljude. Čak i onda, kad bi učinila sve, oni bi se predomišljali da li da joj oproste, jer, možda ako ju još jače pritisnu uza zid čemera i jada, možda će im dati još više. Crpila je tu snagu iz nepoznatih dijelova sebe, iz svoje duše i davala im ju na dlanu samo da još jedan dan prođe, a oni budu sretni i uza nju. Nije mislila da ju itko može htjeti pored sebe zbog onog što ona je nego je smatrala da su svi tu samo dok im ona ugađa.

I've still got your face
Painted on my heart
Scrawled upon my soul
Etched upon my memory

Zapravo, i bila je u pravu. Čovjek se mijenja, iskušava nove stvari, ona je pokušala živjeti svoj život sa svojom snagom i s davanjem onoliko sebe koliko prima nazad. I nije prošlo dugo, a bila je sama. Napuštena. Napuštena od svih, ali i od sebe. Dala im je sve i oni su to uzeli. Uzeli i otišli. No ni to nije bilo dovoljno. Mogla bi ona živjeti i s tim, ali ni to nije bilo dosta, htjeli su zaokružiti cjelinu. Za sve što se ikad događalo, za sve što je ikad krivo rečeno, krivo učinjeno, za sve je ona bila okrivljena. Odjednom se našla u središtu zbivanja, a zbivanje je bilo kamenovanje riječima. Kao da su nestale sve dobre stvari, sve potpore i sve riječi hvale koje im je ona davala, sve je to bačeno u vjetar, a ostale su samo njene mane. Postala je najgorim zločincem i najbezobzirnijim bićem koje ništa ne shvaća, nikog ne sluša, ni za kog nije tu i ni za koga se ne trudi, samo misli na sebe i nije ju briga ni za što osim za sebe. I to kamenovanje riječima ju je konačno bacilo na pod. I konačno su uspjeli. Željeli su, oh, morali su ozlijediti njeno srce, na ovaj ili onaj način. Pokušali na toliko načina. Prvo su tražili sve što mogu, čak i ono što ne mogu i ona je provodila besane noći, proplakala tisuće slanih kapljica samo da shvati način kako da im da sve što zažele. Provela je i sate razmišljajući kako da pomogne svojim voljenima, kako da ih zaštiti od svega lošeg i pokušavala na sve načine da ih usreći.

Gdje sam bio ja
Kad se pamet dijelila?
Ne znam.
Zašto sve što dotaknem
Na krivo okrenem?
Ne znam.

Zatim im to nije bilo dovoljno i zaključili su da ona nije dovoljno dobra, da od nje nema ničeg dobrog, samo bezvezne prepirke, ništa korisno, te su otišli. Nisu smatrali da joj trebaju davati objašnjenja, ni jedno od njih, ona kao da nije bila ni za to dovoljno važna, za dostojno zbogom, ne, puštena je vjetru i oluji, kiši i snijegu, vrtlogu razmišljanja što je učinila krivo i kako da sve popravi. Zatim se uspjela oporaviti i od toga, nastaviti dalje, iako ju je srce malo peklo, rana nije krvarila, samo je davala do znanja da postoji. Bila je ponosna na sebe što im je pokazala kako je jaka i kako ni ne znaju što se sve u njoj krije. Jer ne znaju, jer su u njoj gledali samo što mogu uzeti, a ne što im ona može pružiti bez prisile i prijetnje napuštanja. No ni to nije bilo dovoljno. Morali su dati konačan udarac. I shvatili su kako ju ozlijediti da to osjeti. Optužili su ju, upirali prstom u nju i gledali s prijezirom u očima. DA! DA! Ona je za sve kriva! Ona nije znala! Ona nije razumjela! Ona se nije trudila! Nije... Odzvanjalo joj je to u glavi poput crkvenih zvona. Nije mogla vjerovati, cijelo vrijeme je opravdavala svoje voljene i nalazila razloge zašto se oni tako ponašaju prema njoj, ali sad je bio kraj tome. Prvo je ona izgubila njih, ali oni još nisu bili izgubili nju. Tim optužbama, kamenovanjem riječima, oni su izgubili nju. I time je ona izgubila i dio sebe. Previše toga im je dala da ne osjeti prazninu u srcu. Bolilo ju je strašno, ovaj put rana je prokrvarila. Previše se trudila da sad može podnijeti da joj baš ti isti ljudi za koje bi život svoj dala govore kako njoj nije stalo i kako se ona nije trudila. Zanijemila je od... od tuge, ljutnje, razočaranja, bijesa, jada, od kaosa osjećaja. I od kaosa nastane tišina. Praznina. Od svega, ostala joj je nada.

Dani se slažu
U godine duge,
Zima je
Pred vratima.
Ništa nam dobro
Ne donosi sutra
Osim nadanja.




Post je objavljen 06.05.2007. u 20:56 sati.