SPIG
petak, 29.04.2016.
ZID
|
INTRO Zadnjih pola godine života doživio sam stvarno svašta. Nakupilo se jako, jako puno životnih iskustava. I ružnih i lijepih, ali u svakom slučaju - dragocjenih. U svim tim turbulencijama najviše je nastradao ovaj lijepi blog. Dosadilo, brate. Doduše, moram priznati da mi ovo tuckanje po kompjuteru malo fali, ali ... Nego .. prije dva - tri mjeseca pomagao sam svom prijatelju i kolegi pri izgradnji jednog monumentalnog kamenog zida. Na ponos Jezera, otoka Murtera i veselje svakog turista koji zaluta na ovaj komadić raja. Bilo je teško, naporno i zajebano, ali u tih 30 i nešto metara ima toliko simbolike da je to više nego dovoljan razlog za zakucati još jedan 'SPIG' - ovski bestseller. Jebi ga, drukčije ne znamo. DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a! JEZERA, rujan, 2015. Zvoni telefon. Zove rođak. - Alo, reci mi jel' trenutno radiš? - Ne trenutno sam na birou. - Odlično, a bi li ti .... Tu načas malo zastanimo. Imam jedno odlično pitanje. Dakle, što predstavlja ostvarenje svih životnih snova prosječnog Amerikanca? Garaža sa deset auta, vila s bazenom, karte za finale Super bowla, dvadeset žena koje su uvijek raspoložene za seks (doduše to odnedavno imamo i kod nas jer je po novim pravilima žena mora svom partneru omogućiti da ju zajaše svaki put kad mu pukne. Ako treba i više puta dnevno. Svaki dan, 365 dana u godini. Radi užitka se seksaju jedino vjeverice i patke. Ljudi se seksaju jedino radi produženja vrste. Onima kojima je to čudno mogu poručiti samo jedno - Jebalo Vas više Vaše prigovaranje. Ako dosad niste kupili kartu u jednom smjeru - naviknite se.) Za razliku od glupih Amerikanaca mi smo ovdje spustili letvicu. I to poprilično. Ostvarenje svih životnih snova prosječnog hrvata (toliko je sirota jadan da mu je prvo slovo namjerno napisano malo) je tako bijedno, mizerno i zaostalo, ali istovremeno mnogima će zauvijek ostati samo misaona imenica. Hrvat (sad je veliko jer je početak rečenice, ali u biti je trebalo biti malo .... ahahhhaaa ...) je uspio u životu kad se uspije uvaliti u državnu firmu. Doživotna zavist susjeda i okoline, tapšanje po leđima 'blago ti se', uspješno održavanje svih vitalnih životnih funkcija, mogućnost ulaska dvije plaće u minus ... Upravo to dogodilo mi se u rujnu 2015. Osnovna škola traži zamjenu za njihovog domara koji je na bolovanju. Za one koji ne znaju posao domara u osnovnoj školi spada u sam vrh ljudske djelatnosti uopće. Socijalizam at his best. Na kućnoj si adresi, plaća redovna, vremena za raditi i dodatno zaraditi koliko hoćeš, niti te tko šta pita, niti te tko provjerava ... Ljudima s nižim kvocijentom inteligencije i klasičnim probisvijetima taj je posao savršena ulaznica u svijet amaterskog alkoholizma. Pojedincima s fakultetskom diplomom koji ne znaju riješiti križaljku iz '24 sata' taj je posao nešto ponižavajuće. Nama ostalima - zakon. Vrijedilo bi spomenuti da sam već treći dan svog posla potpisao za desetodnevni štrajk profesora. Da bi stvar bila još bolja radi se o jedno skroz zdravom kolektivu što je u današnje vrijeme prava rijetkost. Upoznao sam neke stvarno odlične ljude i ako netko od njih slučajno čita 'SPIG' od srca ih pozdravljam. I fino sam ja tako u želji da pustim korijenje u ovom finom radnom okruženju odlučio položiti ispit za voditelja centralnog grijanja u Splitu (legendarna SPIG - ova priča o traženju zadnje boce Pipija.) Nakon jedno mjesec i pol dana prezadovoljnog mene s njima i njih sa mnom odlučili oni po zakonu raspisati natječaj. S tim da će se boriti zubima i noktima da ostanem. Valjda sam se ljudima svidio. Dobio ja tako svoju potvrdu o centralnom grijanju, sve to pošteno platio, a u međuvremenu se na natječaj javila dva gospodina. Jedan odmah otpao, a drugi iz obližnjeg 35 km udaljenog Šibenika uredno naveo da je branitelj. Stala pljuvačka u grlu onima koji su se trebali zubima i noktima boriti da ostanem. Ja vjerujem u zdrav razum ... pa možda bi mogli ... 'Ej, opet ti!', rekla je za par dana teta na šalteru Zavoda za zapošljavanje. Zna me žena. Dobri smo si. Vremena za očajavanje nema. Let's work! Jedino što me razveselilo je kad sam čuo da je vijest o mojem otkazu par ljudi ispunila istinskom euforijom i pravom, pravcatom srećom. Ono ljudskom, iskrenom srećom. Vedrinom. Popravilo im je raspoloženje. To mi je zakon. Volim razveseliti ljude. Da mu znam ime volio bih mu od srca stisnuti ruku i platiti piće. Budući da moj mozak ne funkcionira na tim frekvencijama stvarno bi mi bilo drago da mi iz prve ruke u miru objasni kakav je to osjećaj biti šupak. Zanima me. MJESEC DANA KASNIJE ... Evo me u mokrom i gnjecavom blatu, sklanjam se od bagera. Po narudžbi tišnjanske općine na samom ulazu u mjesto spremamo se napraviti 30 i nešto metara dug visoki kameni zid. Nasut će zemlju, poravnati je i posaditi cvijeće. Niknut će lijepi park. Povratak prirodi. Jebeš državnu službu i centralno grijanje - ovo je pravi život. Kad dođeš doma i kosti i ruke te bole za popizditi. Starimo dušo dan po dan ...  Kad ti bager raščisti teren i kad je sve spremno za slaganje tih pustih kvadrata kamena prva reakcija svakog normalnog čovjeka je (kad zna što ga čeka) da mu se najprije plače od muke. Kasnije postane lakše. Bez zajebancije. 'Ostavi se ti tog posla. Uništit će sav tvoj sentiment', rekao mi je jedan prolaznik što nam je bilo jako smiješno. MALINKONIJA Pošto je lokacija na kojoj smo smješteni najfrekventija, odnosno na samom ulazu u mjesto bili smo svjesni da će nam prve dane najveći 'problem' (;-)) biti trubljenje ljudi iz auta. Podijelili smo ih u nekoliko kategorija. a) ljudi koji samo trubnu b) ljude koji trube i veselo mašu c) ljude koji trube, veselo mašu i nešto viču kroz prozor i skoro naprave sudar d) ljude koji stanu i popričaju s nama d) one koji samo prođu Padale su 'ideje' da na veliki karton napišemo da se ispričavamo ako se nekom ne javimo. Inače, moj kolega je apsolutni kralj kad je u pitanju gradnja u kamenu. Spisak remek djela koje je čovjek stvorio je beskonačan, a najluđe je što on taj posao - bez obzira koliko bio težak, šporak i naporan stvarno voli. I zato mu blagoslovljena bila svaka kuna koju je u životu zaradio. Jedan od nerazjašnjenih fenomena je kako nakon dana provedenog na takvom poslu navečer uspije svirati mandolinu. A uspije. I to još kako.  Dok se mješalica hipnotički vrti, a tišinu zimskog jutra prekidaju zvukovi klesanja kamena ponekad se prepustiš mislima. Dakle, do prije tjedan dana skoro sam postao dio hrvatskog sna (sad je malo slovo jer se posvojni pridjevi tako i pišu), a sada odjeven poput klošara kojeg je izbačen u naplavini radim na baušteli. Težnja za uhljebljivanjem je kažnjena. Radi stoko. Nisi ti taj, shvati već jednom. Teško, zajebano, ali dragocjeno iskustvo. Ima još jedna stvar u koju će nekom možda biti teško povjerovati, ali je živa istina. Kunem se. Ono na što sam bio naročito ponosan je to što radimo stvar za opće dobro. Za vječnost. To nesretno opće dobro kod nas je postalo lako kvarljiva roba. Imam osjećaj da su ljudi nekad davno bili puno normalniji nego danas. Zatukli smo se u svoja četiri zida zaokupljeni svojim stvarnim i izmišljenim problemima, mrzimo jedni druge i jedino što nas drži je ona starohrvatska 'e neka mi je loše - dobro mi je sve dok znam da je tebi gore.' Općina je na svom portalu objavila članak o početku radova i ja do dana današnjeg ne znam tko nas je to slikao. Da smo znali bili bi se malo ljepše obukli.  O KAMENIM ZIDOVIMA OPĆENITO ... Gradnja kamenih zidova nije bauštela. To je za mene - čista stopostotna umjetnost. Za mene je cijela Dalmacija veliko umjetničko djelo Umjetnost koje su obezvrijedile horde priučenih bauštelaca koji će u jednom danu napraviti troduplo više od pravog meštra i pritom još i biti jeftiniji. Kako naručitelji takvih poslova dosta često kubure s inteligencijom oni između tog govna koje mu slože pijani Zagorci i umjetničkog djela kakvo smo napravili mi i ne vide razliku. Bitno da su prošli jeftinije. Kako je u ovome tako je u svemu. U knjizi 'Cvjećarnica u kući cvijeći' to je stanje duha sasvim lijepo opisano. Dakle, koja je jedna od najčešćih rečenica koje je svatko od nas u životu čuo nebrojeno mnogo puta? U pitanju je ono - bitno je da se nešto radi. Mi ovdje imamo za to lijepu riječ - pančofarenje. Jako, jako teško za prevesti (nešto ala svaštarenje, doživotni fušeraj)  PARAGLAJDER Inače, moj kolega je jedan od rijetkih ljudi čiji genijalni smisao za humor jednostavno ubija. Ako je netko od Vas od smijeha ikad u životu po cesti počeo voziti cik - cak (što čisto sumnjam) zna o čemu pričam. Prije nekih mjesec dana idemo na svirku tamo negdje preko magistrale. Penjemo se uzbrdo i odjednom se pred nama otvorio fantastičan pogled na sela, šuma doline ... - Vidi kako je lijepo, jeba te - rekao sam - znaš da mi pada na pamet uzeti paraglajder i malo nadletjeti ovaj kraj. Vidi onaj potok, pazi onu šumu, aaaaaa ... Ovo je stvarno fantastično ... Sat vremena kasnije nakon što smo odsvirali 'Izađi, mala' i 'Ne plači majko ja odlazim s njim' vraćamo se istim putem. Pogled i dalje prekrasan. Tišina. Na radiju svira 'Suze liju plave oči' Darka Domijana, a kolega tiho pjevuši 'Brus Liju plave oči' . Mladi kolega na zadnjem sicu se drži za srce da mu od smijeha ne stane. Odjednom ja nastavljam istu onu rečenicu od prije sat vremena. - ... ali znaš, ja kad bi iša u taj đir s paraglajderom, ne bi to bilo po ure. Ja bih to iša od osam do podne. Uzeja bi sa sobom i isti i piti ... Tad nastavlja kolega: - Ma da, razumin te. Ja bi uzeja plinsku bocu i rešo pa bi u zraku moga i nešto potepliti, neke punjene paprike ... U tom trenutku su mi se očale zamaglile, a auto je lagano prešao na lijevu stranu ... PJEVANJE Ono po čemu se mi građevinari razlikujemo od ostalih ljudi je neobična ljubav prema glazbi. Uz pjesmu je sve nekako lakše. Kako nismo ljubitelji cajki pjevali smo sve - od Radojke Šverko do Neki to vole vruće (kad sam ih već spomenuo trebalo bi oteti zaboravu onu legendarnu scenu kad je jedan od ove dvojice članova hrvatskog Whama svojevremeno hodočastio naš lijepi otok. Ušao je u dućan, kupio što je mislio i kad mu je blagajnica tukla račun vidio je one male bočice s rumom, pelinkovcem. Mlakim, normalno. Te bočice imaju još jedan smiješni naziv, ali sad se ne mogu sjetiti da me ubiješ. Ljubazno je pokazao prstom na jednu od bočica, platio, izašao iz dućana i mrtvo hladno potegao onako whamovski .... e pa živjeli.) Kako je zid rastao, postajao sve veći i moćniji, rekao sam kolegi da bi na nas bio ponosan i sam majstor Radovan. Ostatak dana pjevušili smo pjesmu posvećenu upravo njemu. Ono kad je skida šalung i dizala se prašina. Ono kad je vadio brukve i bacao daske. Ma znate o čemu pričam. Savršenstvo. UGIBALIŠTE Jedan skroz nevjerojatan podatak koji će zanimati isključivo čitatelje s otoka (obadvoje) je koliko je ugibalište za bus prometno. Svako toliko neko s autom stane. Netko da skine jaknu, netko nekog čeka, netko nekog pokupi, netko nekom nešto da ... stvarno neobično.  Sjećam se da smo taj dan kad se pokvario autobus cijeli dan pjevali pjesmu posvećenu jednom našem poznatom pjevaču. Večer prije na CMC - u je bio neki spot jedne od njegovih 2400 pjesama posvećenih Dalmaciji. Podilaženje masovnom neukusu. Ovo je bila jedna takva - jedna od onih čija je poetska vrijednost ekvivalentna sastavcima 'Kako sam proveo ljetne praznike' u drugom razredu osnovne škole. I to slabijih učenika. Zato smo, njemu u čast, složili stadionski refren kojim bi mogao dostojanstveno završiti svoju karijeru. Refren ide otprilike ovako: A šta se tu ima više srati Dalmacijo, ti si mi ka mati. BLIŽI SE KRAJ .... Kad nakon skoro dva mjeseca borbe sa kišom, prašinom, tonama kamenja i betona baciš pogled na ono što si stvorio osjećaj je fenomenalan. Za sva vremena. Over the top. Povijest. Oduševljeni pogledi. Pohvale. Dokaz da samo rad, rad i rad pobjeđuju. Nikakve ideologije. Palamuđenja. Mlaćenja prazne slame. 20 godina najavljivanja nekih reformi. Ma, jebite se više vi i reforme! Let's work, narode! Ne ukrast' ne zajebat', ne bit' govno - samo pošteno raditi - pa da vidiš reforme!  Kraj priče je čista idila ...  .. i poezija ...  OUTRO Potpisnik ovih redova se nakon gradnje zida uspio zaposliti. Napokon sam shvatio smisao poruke sa magnetića na frižideru kupljenom prije nekih 15 godina. Poruka glasi - da bi ostvario svoje snove moraš se najprije probuditi. Buđenje je bilo jako dug i bolan proces. Ali je uspjelo. I to je dobro jer neki se ne probude nikad. Doživotno žive s nogama u blatu i glavom u oblacima. Ali to ne znači da s vremena na vrijeme nećemo zakucati još pokoju antologijsku epizodu. Jebi ga, kad drukčije ne znamo! Pozdrav! Maurice |
- 00:24 - Komentari (9) - Isprintaj - #
četvrtak, 28.04.2016.
NAJAVA
|
Uskoro nova epizoda. Vrag odnija i prišu. Eto. Dotukla me ova tužna scena dolje. Stvarno više ništa nije sveto. Lijep pozdrav za svih 6 najvjernijih čitatelja koji su nedostatkom omiljene literature osjetili intelektualnu prazninu.  |
- 12:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #
nedjelja, 03.04.2016.
ZADNJA EPIZODA DUHA SA SJEKIROM
|
Umro je maestro Gallieno Ferri. Netko je primijetio da ljubav prema stripu obično počne s Alan Fordom i Zagorom. Nakon toga se pređe na ostale Bonellijeve junake. Pa se pređe na Marvelove junake. Potom na belgijsku i francusku školu. Pa se otkrije Corto Maltese, pa Frank Miller ... i tako to ide dok sve skupa ne dosadi i na kraju se opet sve završi na Zagoru. Slijedi reprint njegove legendarne zadnje epizode. 'SPIG' - ova manufaktura u petoj brzini. DVIJE, TRI O SJEKIRI Davne 1986. Frank Miller je objavio strip o Batmanu pod imenom 'Povratak mračnog viteza'. Umjesto neustrašivog superheroja dobili smo debelog alkoholičara koji razmišlja ima li njegova borba protiv kriminala smisla. Dok sam pravio Zagorov kostim slične gluposti mi nisu padale na pamet. Nakon toga je sjekira osvanula i na mom fb profilu i u razmjeni mišljenja s jednim vjernim čitateljem pala je ideja da i Zagor krene Betmenovim putem. Ionako je više dosadio i Bogu i vragu. U svijetu izopačenom do boli njegovo postojanje odavno nema nikakvog smisla. Ono što je uslijedilo sa sjekirom me ipak najviše oduševilo. Ono popodne kad sam brusio štap od metle i nalijevao gips u kalup spada u one trenutke koji život čine ljepšim. Kako sam na fb tad bio učlanjen u jednu stripovsku grupu na kojoj se skupljaju ljudi čiji se kolekcionarski hobi pretvorio u neku vrstu poremećaja ono što je slijedilo nakon objavljivanja slike nije me nimalo začudilo. U inbox se javio jedan gospodin i pitao me da li bih mu je - prodao. Komad drške od metle s malo nalivenog gipsa? Lijepo je kad za sebe misliš da si lud, a onda shvatiš da ima puno, puno luđih. DAME I GOSPODO, 'OBRAČUN U LAKES CITYU' U NOVOM RUHU! ONIMA KOJI OVU EPIZODU ČITAJU PRVI PUT MOGU REĆI DA IM ČAK MALO ZAVIDIM! PA KRENIMO ... ''…it's better to burn out than to fade away…'' NEIL YOUNG Zatrčao se prema rubu provalije najbrže što je mogao. Grabio je punom snagom i zatim se bacio u bezdan. Hladan planinski zrak šibao mu je lice, majica se nadimala, a on je letio tih nekoliko stotina metara kao metak. Površina vode bila je sve bliže i bliže i bliže i ... PLJUS … Nakon uleta u morsko plavetnilo osjećao je i moć i snagu i olakšanje. Izronivši, zamahnuo je rukama najjače što je mogao. Obala je bila blizu. Potom je otvorio oči i zamalo zaplakao. Popišao se u krevet. SEKS, POLITIKA I GOSPODARSTVO ponosno predstavlja  PATRICKOV DOM Po podu razbacana hrpa prljavih čarapa i mudanata. Tamne mrlje od plijesni i vlage preko čitavog plafona. Posvuda prazne boce; piva, vina i žestokog...... Krevet smrdljiv i ispišan, a do njega razbijeni noćni ormar na kojem je pepeljara krcata čikovima. Tom je čovjeku, ljudi, teško. Jako teško. Otkad mu se prijatelj i kolega oženio i vratio u rodni Meksiko sve je krenulo nizbrdo. Debeli je i prao i kuhao i čistio i cijepao drva i držao sva četiri kantuna, a on je samo vježbao, vježbao, vježbao … i odlazio u lov. Sad više ni za to nema volje. Kako više ne vježba ispao je iz mota, izgubio kondiciju, dobio trbušinu, postao depresivan … Kako dalje? - pitao bi se sve češće Podne je već odavno prošlo. Valjao se po krevetu glave teške od alkohola i nije mu se baš dalo ustati. Svejedno mu je. Žene nema, penzija nikakva, nit' mu tko piše, nit' mu se tko javlja. Kuća se opasno nakrivila i bilo je pitanje dana kad će se sve srušiti. Debeli je to znao popraviti, ali on ne. Odjednom, pogled mu skrene ka ulaznim vratima. Na podu je stajala bijela kuverta. Pismo. Tek za mjesec dana saznat će da ga je poštar koji ju je donio i budio i to najprije vičući, zatim treskajući ga i potom čupajući za kosu misleći da je umro. Naposljetku je odustao, ostavio kuvertu i otišao. Patrick je podigao omotnicu, otvorio i počeo čitati. Na ustima mu je nakon dugo vremena zablistao osmijeh. ''Napokon'', pomislio je, '' …hvala Bogu, da me se netko više sjetio!'' Prišao je sudoperu u namjeri da uzme kogulu i skuha si kavu, ali kad je vidio da je prljava i puna nekih malih glista želja ga je prošla. Uzeo je bocu s vinom i potegnuo. Vani je bio svjež prosinački dan. Zubato sunce se pokušavalo probiti kroz guste krošnje, a on je spustio bocu na tlo zatrčavši se prema obližnjem stablu kako bi se malo objesio o granu i napravio par zgibova. To ga je još jedino držalo u formi. Je – dan, dva, tri, četi – ri … dobro je. Skočio je na tlo i krenuo u alatnicu iza kuće. Zanimljivo, ali otkad ga je debeli zajebao i otišao rijetko je ulazio u ovu prostoriju. Šta će mu? Radit ne zna, kopat ne zna, pilat ne zna … čak je razmišljao da sve odnese na neki sajam i trampi za malo hrane ili alkohola, ali nije ... Otvorio je vrata i u polumraku pogledom tražio gdje je. Pogledao je lijevo, pogledao desno, a onda mu je srce zalupalo. 40 godina trčati, plivati, skakati u tome. Nije to mala stvar …  PRIČA O ĐEKIJU I ĐEREMIJI ĐONSONU 3 mjeseca kasnije ''Mama, meni ovaj barba ne izgleda normalan!'', šaptao je dječak i stiskao se uz materine skute. Majka ga je milovala po glavi i tješila iako ni sama nije bila baš najopuštenija. Dobro, ajde, sigurnost su joj ulijevali kočijaš i njegov brat. Ljudi su bili naoružani do zuba, ali pitaj Boga da li bi. da ih ovaj napadne, od topota konja čuli njeno vrištanje i da li bi uspjeli zaustaviti kočiju i na vrijeme ga likvidirati. Nije joj se učinio opasan, ali u toj crvenoj neopranoj majici s tim pištoljem i sjekirom podsjećao ju je na neku trećerazrednu karnevalsku atrakciju. Loše vibracije i neugodna tišina nastali su na samom početku puta, točnije prije osam sati odmah čim su krenuli. Kako bi pokušao oraspoložiti dječaka i šarmirati majku Patrick je išao ispričati stari, dobri vic. Ovi nisu djelovali kao ljudi kojima se slušaju vicevi, ali su ga ipak gledali u oči. - Oćete jedan vic - pitao je debilno se nasmiješivši - znači, došao Đeki živjeti u Kanadu. Živio je u baraci i u krugu od 50 kilometara nije bilo nikog. Nakon mjesec dana netko lupa na vrata. Đeki otvara, a ispred njega stoji ogroman traper. Dva metra visok i 150 kila težak. Pruža mu ruku. - Bok, ja sam Đeremija Đonson. - Drago mi je, gospon Đeremija, ja sam Đeki! - Čuješ, ja sam tvoj prvi susjed, živim tu 50 kilometara dalje odma' ispo Grin Folsa i sutra radim tulum. - Da, pa? – začudi se Đeki. - Kako pa, pička mu materina? Ti si mi susjed i bilo bi mi drago da se pojaviš. - A, to – odahne Đeki – ma nema frke stari svejedno nisam mjesec dana vidio živog čovjeka, normalno da ću doć. Ma bit će mi čast. - Samo pazi – reče mu Đeremaja – na mojim ti se tulumima puno loče. Đeki se samo nasmije: - Ma nemaš frke, stari, ja sam ti dobro baždaren. Ne'š ti uspjet dobavit' alkohola koliko ja mogu popit'. - A pazi još nešto! Na svakom je mom tulumu dosad izbila žestoka tuča. - Super, Đeremija, to nije ništa strašno. Malo šore još nikog nije ubilo. Neka, neka. -I još nešto. Svi su moji dosadašnji tulumi završili sa seksom. Prava, pravcata jebačina. Đekiju se nasmije brk. -Seks, veliš? Cuga? Šora? Pa, brate mili, tebe je poslao sam Bog, normalno da dolazim. Reci mi samo jel' se trebam nekako specijalno obući? - Ne trebaš – odgovori Đeremija – bit ćemo ionako samo ja i ti! Patrick se pljesnuo po koljenu i šeretski nasmijao: - Kužite, gospođo, on će doć kod njega na tulum, a ovaj će ga opiti, usprebijati i na kraju još i silovati. Dječak prekoputa brizne u plač, a majka ga primi k sebi, pokrije rukom usta i procijedi. - O, Bože…. Ostatak puta nisu rekli ni riječ sve dok dječak nije skupio hrabrosti i ponovno šapnuvši rečenicu s početka. Patrick je kroz prozor promatrao prirodu. Vidio je jata onih istih ptica i istu zvijezdu previsoku. Potom je iz ruksaka izvadio smotuljak sa lukom i slaninom. Otvorio ga i ponudio gospođi, a ova je samo skočila na prozor i ispovraćala se. ACROSS THE CHVRDAK HILL Na tabeli je pisalo Narrow Town. Jest da je početak ožujka, ali u zraku se još ćutio miris mačjeg seksa. Na ulicama rijetki prolaznici. Plakati za sajam u obližnjem Lakes City-u bili su polijepljeni posvuda. Razmišljao je o gospođi i malom iz kočije. Njega su iskrcali na Capelli, a sami su produžili u Evil Village. Pokušao se ispričati, ali gospođa ga je zamolila da izađe i da ih ostavi na miru. Tu je bila neka velika ružna zgrada. Pisalo je 'Road house Borovnik'. Pred njom stoji vojnik. Patrick mu je prišao i priupitao: - Lakes city? - Ideš u Lakes? Preko brda, a? Sigurno na sajam rančerske opreme? - Upravo tako! Zvali su me neki ljudi da bi sa mnom voljeli sklopiti posao. Ono, reklama za njihove proizvode i to….. - Hostesa? A sad sam se sjetio – pljesne se vojnik po čelu – Ti si onaj … onaj …Blek, jel' tako … - Nisam - odgovori Patrick tužno, pozdravi ga, prebaci torbu preko ramena i uputi se prema Chvrdak hillu. Početak ožujka, ulice puste. Znam da se smrkne oko pet – šest, ali ovo stvarno nije normalno. Uspinjući se uz Chvrdak hill zapuhao se kao vol. Kondicija kao u stare babe. Popeo se na vrh brda i ostao osupnut pogledom. - Lakes city – pomislio je – lijepo je. Spustio se u mjesto, a situacija potpuno ista kao u Narrow Townu. Tišina, uske ulice i rijetki prolaznici. S vrha brda je u daljini uočio bjelinu šatora i samo hodao. Majka i dijete mu nikako nisu izlazili iz glave. Stvarno je bez veze kad te se netko boji, a ti si naučen samo voljeti. A MAN WITH THE MANDOLIN Kako se približavao šatoru počeli su se polako i pojavljivati ljudi. Bilo je tu i vojnika i kauboja i indijanaca svih boja i oblika. I Cheerokea i Delawarea i Mohawka i Hurona i Irokeza i Navahosa. Pred šatorom hrpa konja i neki mladi plavokosi kauboj s mandolinom. Pred njim roštilj, a na njemu su se pekli neki fini sendviči. Taman ih je okrenuo, sjeo na bačvu i uz mandolinu tiho zapjevao: ''…tužne su dalmatinske noći, kad saluni zatvore u osam, Ti dođeš s ekipom i ostaneš k'o posran…'' Patrick mu je prišao i onako gladan pokazao prstom prema roštilju: - Što je to, buddy….. - …Yespeace, Yespeace Drakowsky. To Vam je hot – tot! - Hot…šta? - Hot – tot, prijatelju. Vrući totan u somunu. Totan – mala obotnica. Lignjun. Ko obrezana kožica, do you understand? Moj specijalitet.' - Daj mi odmah dva – reče Patrick – reci mi da li je tu možda netko iz firme 'Hawk and sons'? - Hawk and sons? – nasmije se Yespeace slažući hot – tot. Pa oni su ti bankrotirali još prošli mjesec. Zajebali su sve živo i neživo. Šta će ti, molim te, taj ološ? - O jebem te živote - pomisli Patrick - pa putujem više od mjesec dana, a ovi - propali. Kako ću sad doma. Ostalo mi je stotinjak dolara koje sam uzeo iz kuverte koju sam si spremio za sprovod. Jebem te živote.... Krajičkom oka je zumirao unutrašnjost šatora i odmah uočio mjesto na kojem će, siguran je, spizditi preostali novac ... Od muke je na kraju tiho zapjevao... - Oš još jedan? – pitao je Yespeace. - Ne bi, fala ti! Hot totovi su ti za prste polizat', ali ako pojedem još jedan doć će mi slabo. Idem malo vidit' šta ima unutra. - A'e, a'e. Samo pametno ... Štand na štandu, milijun ljudi. Sjekire, puške, šatori, lukovi, strijele, štavljena koža, topovi, motike, sadnice, odjeća, obuća … Da nije bio u tolikom šoku Patrick bi ovdje vjerojatno uživao. Ovako nešto će za stotinjak godina zaživjeti nedaleko odavde i to svakog desetog u mjesecu. Prišao je jednom ogromnom štandu sa odjećom. Pažnju su mu privukle neobične koncem vezene slike. Izgledale su skroz neobično. Krajolici, brodovi, konjanici, indijanci, sakralni motivi. Pored štanda sjedila su dva starija čovjeka. Jedan debeljuškasti s brčićima i polucilindrom, a drugi neki izbrijani kauboj u žutoj košulji. Patrick je jednim uhom slušao o čemu pričaju. - I kažem ti – reče debeli - 'Hawk and sons' već pola godine najavljaju bum na tržištu angažiranjem tamo nekog lika iz Darkvuda. Za njega niti tko da je čuo, niti tko da ga je vidio. Svi na sajmu s nestrpljenjem iščekujemo kad će se taj netko pojaviti i početi raspitivati za njih. To će biti vrhunska sprdačina. Doduše, gospon Tex, morate znati da su mi ipak dali dobru ideju. Da nisam to čuo nikad Vas ne bih angažirao za promociju svojih raznobojnih vezenih slika. Villerove vezene slike postat će hit na tržištu. Patricku je došlo slabo. Koliko li je samo puta pročitao pismo zbog kojeg je došao amo. Hrana, smještaj, dnevnice, reklamna kampanja, ulazak u kuću slavnih … a ono ništa! Papci propali, a novaca mu je preostalo taman za dobro naliti glavu. Osjećao se poput junaka neke glupe priče. Izvana se i dalje čula mandolina. Yespeaceu se priključila gitara i harmonika i zasvirali su 'Mama Huanita'. Par njih je i gromko zapjevalo. Jebala ih mama Huanita! Odmah se sjetio one svoje debele šupčine koja se oženila, pobjegla u Meksiko i ostavila ga kao psa. Jebo mu pas mater, njemu i epizodi 'Zasjeda u šumi' kad su se prvi put upoznali. Hodao je prema šanku, kad odjednom iza leđa začuje: - Jesi ti tu došao provocirat', a? Okrenuo se. Pred njim je stajao Navajo indijanac. Bio je crven u licu. Dosta crven. - Oprosti, nešto si rekao? – obrati mu se Patrick. - To što si čuo. Misliš da si frajer,a? – ponovi Navajo. - Alo, brate, koji je tebi…? - Šta koji je meni? Oćeš šamar? Patrick se primi za dršku sjekire, a Navajo prasne u smijeh. - Ma sprdam se, brate, koji ti je … - pružio mu je ruku – ja sam Navajo. - Drago mi je – reče Patrick – Patrick Wilding, a svoj nadimak ne koristim već godinama – čemu ona predstava? Navajo se nasmije: - Vidiš stari, tu U Lakes cityu su došla neka čudna vremena. Prije su se ljudi i svađali i mirili i jedni drugima prijetili i zbog terena i zbog politike i i zbog nasljedstva i zbog … štajaznam čega sve ne. Na kraju bi se pomirili, popušili dvije – tri lule mira i nakon toga bili na miru. Danas niti se mire niti se svađaju, niti se druže, niti se gospodine, svatko gleda samo sebe. Meni je postalo glupo popušiti lulu mira ako s nekim nisi u svađi. - Je – odgovori Patrick – u pravu si. Popušiti lulu mira s nekim s kim nisi u svađi stvarno nema smisla. Zato bi bilo najbolje cijelog života biti u svađi sam sa samim sobom. Nego reci mi, kakvi ste s ovima preko, ovima iz Narrow towna? - A ništa, isto bez veze! Svi se vole, svi se poštuju, svako svakoga cijeni kao i na cijelom islandu. Lule mira nemaju smisla…  NEGATIV SLIKE NA KOJOJ SE VIDI SUSRET PATRICKA I NAVAJA. ZAHVALJUJEMO POVIJESNO PRIRODOSLOVNOM MUZEJU GRADA WASHINGTONA I GOSPOĐI IVANKI MILINOVICH NA USTUPANJU MATERIJALA. DVA SATA KASNIJE.... Patrick na šanku. Gleda Texa kako mu debeli broji odeblji svežanj novčanica. Prodali su skoro sve Villerove vezene slike koje su imali i non stop primaju nove upite. Potom je izvukao onu kožnu vrećicu za pojasom i shvatio da mu je preostalo još samo šest dolara. Polokao je skoro sve novce što je imao, ne sjeća se kad je Navajo otišao, konobar ga je par puta priupitao zašto je tako odjeven kad su maškare bile prošlu subotu … Nije mogao više izdržati. Skoro da je bio u stanju nešto razbiti. Pola stoljeća spašavao je svijet, mirio indijance, lovio kriminalce da bi sad tu u nekom Lakes cityu dobio kritiku da je – maškara. Ne zna kako će doma (niti mu se tamo ide), novaca nema, zabio je glavu u šake i grizao donju usnu. Odjednom ga je netko potapšao po leđima. Podigao je glavu i vidio - Texa: - Stari, znam kako ti je. Čim sam te vidio znao sam tko si i znao sam da su tebe zajebali ovi iz 'Hawk and sonsa'. Ovog svog gazdu sam par puta htio poslati u kurac, ali dobro me je nakitio novcima tako da ne smijem ništa reći, ali točno znam kako ti je. Ne znam jel' se sjećaš mog prijatelja Kita Karsona. - Kakva kita? - Kita Marjanova! Ne kita nego Kita, veliko početno slovo, mog starog prijatelja. - Da, šta s njim? - Zajebao me kao nitko u životu. Posrao se po naših 40 zajedničkih godina, počeo mi se motati oko žene da bih mu na kraju posudio pare koje nikad nije vratio. Zato točno znam kako ti je. Patricku su ove riječi puno značile: - Znači ti me se jedini sjećaš, a? - Kako ne – odgovori Tex – pa ti si Smuk. Legenda Divljeg zapada. - Aaaaaaaaahiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiijaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaak! – zaurla Patrick po zadnji put, nekako se odvoji od šanka i posrne. Da ga Tex nije pridržao sigurno bi se opružio po podu. Izašao je van, a Yespeaceu se pridružio drugi harmonikaš, četvrti gitarist, violinist i kontrabasist. Svi pijani kao majke. Zapjevali su 'Circle plays in a twenty two', a neke cure su i zaplesale. DEMON NA TAMARISU Žamor je jenjavao. Patricku se strahovito vrtjelo u glavi. Tražio je pogledom gdje će se sjesti prije nego se sruši. Zrak je bio pun mirisa mačjeg seksa i dimova iz lule mira. Približavao se nekim tamarisima. Držao se za čelo, gledao u pod. U krošnji jednog tamarisa ocrtavao se tanki komadić žara. Nešto je sjedilo u krošnji i - pušilo. Jedan korak, drugi korak, treći korak i……….užas!!!  Pred Patricka je iskočilo neko biće i srušilo ga na pod. Vampir. Šištao je kao pretis lonac. Patrick je ostao toliko priseban i zgrabio sjekiru. - Došao je po mene, kucnuo je čas - pomisli Patrick - ali neće, ja mu kažem. Skupo ću prodati svoju kožu. Gledao je vampiru u korijen vrata s namjerom da mu odrubi glavu, a onda - šok. Vampir mu je – pružio ruku. - Diš se, vrag te izija! – rekao je. - Molim? – reče ovaj zbunjeno. - Diš se, reka sam ti… nadućeš se ka čvrčak. Marač je. Ovo ti je blekasto vrime. Ka neko bablje lito. Misliš teplo pa obučeš kratke rukave, a onda se malo spotiš i popuši te za čas četrdeset gradi febre. Mene je bilo popušilo prošlu šetemanu i par dan san leža u posteji i svaki dan bin se bija izriga do čriveta. Patrick nije razumio što mu ovaj govori, ali je vidio da nema nikakve opasnosti. Objesio je sjekiru za pojas. Vampir je nastavio: - Neka' su ljudi drćali o straha ka bi me vidili a sa' se sprdaju. Volija san cicati krv, a sa' su je drugi počeli cicati meni. Svit je iša u kurac. Niko više ne viruje nikomen. Nego, vidin ja i da si ti dosta pocica. Oklen si ti? - Wilding. Patrick Wilding. Iz USE. Došao sam tu radi posla, ali su me gadno zajebali. Ostao sam bez prebijenog centa i nemam pojma ni gdje ću ni šta ću. -Neznaš di ćeš? Ako oćeš moreš s namin na ribu. Ne lovi se bogzna šta, ali dobićeš svoj parat. Nekad se jedva pokrijemo, ali uvik će se najti dvi tri ljoge za pofrigati. Jedino ako ti ne škodi more, a kako si obučen i pariš mi se neki Vlaj. Ako ti škodi onda odi gori priko magistrale … Skupljaj kršje, nabavi si prajce i kokoše, sij kumpire, oženi se ... ne znan šta bin ti više reka ... EPILOG Otišao je … Nikad više nitko nije ni čuo ni vidio Patricka Wildinga. Legende se raspredaju i dan danas, ali ipak postoji jedna neoboriva činjenica koja potvrđuje da ova priča nije izmišljena. Da li ste ikad razmišljali zašto se područje iznad magistrale zove baš Dalmatinska Zagora? |
