JEDNA DUSA A NAS DVOJE
Oluja
Dosla je tiho,
krupna,
kap po kap,
da bi u sljedecem
momentu postala
olujna i jaka,
zeleci nagovijestiti
svoju moc...
Pri samom dodiru
o zemlju,
rasprsi se u
milion komada...
Za tren
strahovito se
strmoglavi na nju...
Kao plast
izvora zivota.
Da bi ju ispunila.
Da bi ju nahranila.
Da ozivi,
da procvjeta...
A ona, mirna
pokorno prima
u sebe,
ozivljena novim
zivotom,
procvjetava u
punom zanosu,
ovozemaljske ljepote.
Kao bez duse
Ceznja razdire,
ovu dusu moju,
onako ,
potiho,
kao sto rijeka,
korito sebi pravi,
stoljecima.
Neumoljiva i tiha,
ali plovi
sigurno.
Mirna bas kao i moja
dusa sad,
a vec u sljedecem,
uzburkana,
kao i ova moja,
ceznja za tobom.
A ona se umiriti moze
jedino prisutnoscu,
duse,
duse tvoje,
koja je,
moj kutak,
u koji ja navratim.
Odmorim.
Koja mi je jedini ,
i stvarni dom...
Postojanost duse
Ljubav vjecna.
Postojanost duse,
besmrtnost, vjecnost...
Sve te velike rijeci,
prijetile su meni,
kao da me guse,
kao da mi zele reci...
Uzalud bjehu
sve tvoje nade,
svi tvoji snovi,
sirom otvorenih ociju sanjani...
Ali eto,
Bog je tako htio,
poslao te k meni,
samo da bi mi ,
vjecnost poklonio.
Snaga i vjera duse moje,
i duse tvoje,
ucinila je taj trenutak vjecnim...
Nasli smo se u beskraju neba,
posutog zvijezdama...
Pogled tvoj odavao je ljubav beskrajnu,
kao da mi je htio reci:
"Evo Bog me poslao k tebi"
Tvoj zagrljaj je bio,
topal.
Utjesni.Zastitnicki...
Zagrlio si me kao
sto ljudi grle nesto,
neprocjenjive vrijednosti.
Tvoja ruka u mojoj kosi.
Tvoje usne na mom celu...
Vapaj duse moje,
ispunjen je.
Hvala ti Boze
na ovoj vjeri,sreci.
Sami zagrljaj dusa nasih,
dovoljan je meni bio,
da shvatim sve ove velike rijeci.
Vjecnost,ljubav,
postojanost.
Utisnuo si u mene,
jednom gestom ljubavi,
zemaljskog zivota,
pruzajuci mi nektar,
da na trenutak osjetim,
bit postojanja...
Ceznju dusa nasih,
za ljubavlju vjecnom.
bozanskom,svetom.
Svemir u oku tvom
Mjesec lagano,
prolazi nebom,
dok se tama
tiho rasplinula pod
najezdom
njegove svijetlosti.
Ta svijetlost,
koja pada kroz prozor,
osvjetljava
tebe,tvoje lice.
Tvoj pogled se na trenutak
zaustavi na meni,
a vec sljedeci,
posmatra ljepotu svemira.
Ta mjesecina,
koja nas ocarava oboje,
ima carobnu moc...
Lagano u tisini,
bojimo se disati.
Bojimo se bilo kakvom rijeci,
pokvariti,
ovaj trenutak,
beskonacne srece.
Sa rukom u ruci,
blazenog osmijeha
na nasim licima...
Taj trenutak
zelimo ovjekovjeciti,
besmrtnoscu,
bas kao i ovaj mjesec,
koji lebdi
u beskonacnosti,
u beskraju svemira u oku tvom,
u oku mom...
Sapat tijela
Sjetni uzdah,
ote se iz grudi mojih.
Mislima mi plovi,
kao nedoreceni san-misao o tebi...
Pogled moj,
lagano prelazi,
tim licem dragim...
Sva ustreptala osjetih,
kao lahor povjetarca,
usne tvoje,
na ramenu mome...
Tako njezno,
da je tijelom mojim,
prostrujao drhtaj snazni,
gotovo razarajuci...
Ceznja se pretvori u zelju,
zelju za jos jacim dodirom,
jos prisnijim...
Osjetih usne tvoje vrele,
po uzdrhtalom tijelu mome,
lagano paleci,
i gaseci svu volju za otporom.
Paleci vatru strasti,
neutazivu, opojnu,
izludujucu...
Izgubih pojam
o vremenu i prostoru,
nista mi vise nije bilo vazno,
samo dodir tvoj strasni.
Na meni, u meni,voli me,
voli me do vjecnosti...
Presudni trenutak
Polako ti prilazim,
zadrzavajuci dah,
ne zeleci da pokvarim,
ovaj posebni trenutak.
Posmatrajuci tvoje lice,
na koje se spustilo
priguseno svijetlo,
primjetih tvoje tuzne
i ozbiljne oci...
koje ni ne slute
da pogledom svojim,
pokusavam izbrisati
svu tugu sa njih.
Ta slika koju i
danas imam pred ocima,
zauvijek se urezala
u moje srce,
onako neosjetno,
lagano kao kad nesto
zelimo tako na dohvat ruke
imati zauvijek...
U jednom trenutku
pogled tvoj
susretne moj,
sa usana mi otrgne
kratki uzdah,kao vapaj
koji trazi spas...
u njemu procitah sve,
on mi je pruzio-utjehu,
njeznost,razumijevanje,ljubav...
On mi je dao puno vise,
nego bilo sto u mom zivotu.
Prolaze dani a tu sliku
skrivam duboko u srcu
u strahu da ne izbljedi,
da se ne izgubi,
jer moje srce sluti,
da nikada vise necu
dozivjeti tu ljepotu,
pogleda tvog,
upucenog meni u tom
trenutku koji cu nositi
u srcu do vjecnosti...
Dio duse
Nedostajes mi ,
kao zrak
ovaj sto disem.
Nedostaje mi,
sapat tihi tvoj,
sto upravo izranja iz misli mojih ,
dok ti ovo pisem.
Reci mi,
mislis li na mene ti?
Sjetis li se razgovora nasih,
dok oko nas citav svijet spi...
Misao razdire me teska,
gdje si, sto mi sada snijes?
Osjecam ja dusu tvoju,
misao mi salje,
lijepu, nedodirljivu,
nesebicnu...
Znam zaboravio nisi,
samo se to meni cini,
jer duse nase u beskraju,
nesvakidasnje ljubavi,
spajaju se,
kao zrak i voda,
kao sunce i svemir...
beskonacno, neunistivo,
sve do vjecnosti...
