JEDNA DUSA A NAS DVOJE
Prešućeno svjedočanstvo
-Čudno, Martinine su noge jako hladne.
Nakon desetak minuta,
Martina je samo izvrnula okicama i izdahnula.
Ante se na moj vrisak okrene, gledajući ju reče
-Gotovo je, umrla je!
Ubacio je u najveću brzinu,gas je stisnuo do maksimuma.
Marko je isto drhteći, sa očima punim suza rekao,
-Gotovo je, Ana pusti ju da na miru umre...
Božićne pripreme uvijek izazovu kod mene osjećaj sreće.
Okupljanje obitelji, znatiželjne poglede mojih unučića
u lijepo upakirane poklone.
Prosinac, dani kada sam ponovno kod svojih najmilijih.
Tako sam se tješila, daleko od doma.
Često se pitam, kako bih tek preživjela,
da su se ti dani prosinca 1988 drugacije odvili?
Sjećam se kao da je danas bilo.
Znate i sami kad unazad premotavate film.
Posložite ga savršeno, uz analizu događaja,
kao kakav policajac.
Pitam se da li sam uradila pametno,
ili sam davno trebala progovoriti?!
Razmišljajuci uvijek u Božićno doba, o minulim dogadajima,
misli se sukobljavaju, kao da me opominju.
Dakle, tri dana prije dvadesetog prosinca 1988.
Uvečer sam Martinu i Danijela stavila na spavanje,
nakon osam sati (ako su i izdržali do tada).
Pogledala sam nekakav film na tv,
pospano i umorno krenula sam u sobu na spavanje.
Ne znam točno sad, ali čini mi se da sam zaspala
čim sam glavom dotaknula jastuk.
Sanjam neki čudan san, idem u grad, onako zamišljeno,
kao da su me stisnuli svi jadi ovog svjeta.
A onda iznenada, nestane sve oko mene.
Ugledah Gospu, stoji preda mnom i reče
-Ana, od danas se ne moraš ničega bojati,
jer ja ću biti uz tebe.
Kao da je vidjela nevjericu na mom licu,
ponovi iste riječi i nestane.
U trenu sam bila budna, kako opisati osjećaj nakon toga?!
Drmala sam svog usnulog supruga, i govorila
-Marko sanjala sam Gospu. Ne, ja sam ju vidjela u snu!
Ushićeno sam ponavljala, a on mi onako pospan reče
-Prestani pričati gluposti, još će ti netko reči da si luda!
Od daljnjeg spavanja nije bilo niti govora.
Ushićenje doživljenog držalo me u nekom transu.
Zašto? Kako? Zašto se ukazala baš meni?
Pitanja su se sama od sebe nizala u mojoj glavi.
Taj dan je prošao sav nekako poseban, nedorečen...
Sutradan je moja šestogodišnja Martina uzela svetu vodu,
koju sam uvijek imala u kući te me upita
-Mama, zašto ti ne škropiš našu kuću svaki dan
kao baka Ivanka?
Nisam stigla ni smisliti odgovor,
a ona je već krenula posvećivati kuću, dvorište,
ćak i put do kuće brata mog supruga Ante.
Bilo je zaista čudno gledati to malo dijete što sve radi,
ali nitko nije previše vremena posvećivao tom dogadaju.
Osvanula je subota, snijeg na sve strane.
Na zamolbe djece krenuli smo i čitavo popodne proveli u sanjkanju.
Cijelu večer vladala je neopisiva sreća, cika djece po kući.
Čak smo se i nas dvoje ponašali,
kao da smo mrvicu stariji od naših mališana.
Nakon uzbudljivog dana i večeri,
dječica su zaspala a nas dvoje nikako.
Ne znam, bio je to nekakav predosjećaj. Nagovještaj.
Ujutro, oko šest sati do nas dopre tihi jauk.
Marko skoči i reče
-Nešto se sa Martinom dogada!
-Brzo upali svijetlo, odgovorih.
Kad je upalio svijetlo,
vidjeli smo naše dijete otvorenih očiju, prozirnog pogleda....
vriska i panika ispunile su sobu, grabljenje telefona,
pozivanje hitne, oni nemaju auto slobodan!
Dok je Marko zvao svog brata da nas vozi do hitne,
ja sam Martinu umotala u deku, te uz plač, ponavljala.
-Brzo Marko, brzo! Samo je navukao hlače, jaknu, obuo se,
zgrabio djete i odjurio.
Uzela sam u deku Danijela, koji je plakao,
probuden našom vikom i pojurila za njima.
Vidjela sam da odlaze jureći autom.
Sat vremena do njihovog povratka činio se duži od dana.
Liječnik je rekao da ništa čudno nije otkrio.
Dijete izgleda zdravo, ali zašto je izgubilo svijest ne zna.
Nakon sat vremena, Martina je počela povračati,
te smo se sad svi zajedno uputili u hitnu.
Lijecnik je ponovo pregledao dijete i rekao.
-Da je dijete moje, ja bih odmah krenuo put Mostara.
-Ali mi želimo u Sarajevo!
-Ne bih čekao nikakvu komisiju za upit mogućnosti
liječenja u Sarajevu, jer ovo nisu dobri simptomi.
Poslušali smo liječnika, te u auto put Mostara.
Martina je bila mirna, grickala je štapice
i zaspala sa nogicama u mom krilu.
Panika me gušila, misli su se miješale,
Ante je vozio kao lud.
prevrtala sam svoje dijete, koje nije davalo znakove života,
baš nikakve. Nije disala, i onda uz plač vrisnuh.
-Ma šta da umre, Majko Božja pomozi!
Istog trena Martina je duboko uzdahnula i klonula.
Vožnja do bolnice bila je ispunjena jecajima, šokom, plačem.
Nakon čini mi se čitave vjećnosti od nekih 20 minuta,
stigli smo na Bijeli Brijeg, dječje klinike u Mostaru.
Čekanje na bilo kakvu informaciju dovodio nas je do ludila.
Izgubila sam pojam o vremenu i prostoru.
Pozvali su nas na razgovor.
Obavijestili su nas da je Tina bila u komi oko pola sata,
zbog nedostatka kisika došlo je do oštecenje mozga,
ali sve je srećom završilo pozitivno.
Puni optimizma su odgovorili
-dijete je imalo veliku sreću,
te da ce uz pomoć lijekova potpuno ozdraviti.
Poslali su nas do nje, a ona onako mala, sva rumena,
progovori prve rijeci nakon stanja kome.
-Mama, da li ti znaš koliko je meni žao,
što je dida Anđelko umro?!
Zanimljivo i napeto.
| blade777 | 19.01.2012. u 08:09
Interesantno je pratiti tvoj novi književni opus.
Znaš da ti želim puno uspjeha i što više inspiracije.
Lijep pozdrav!
Tvoja me priča jako potresla. Sličnu sam, gotovo tragediju, proživljavala osobno prije kojih 20-ak godina sa mojim sinom (danas potpuno zdravim odraslim dečkom) koji je kao beba umao nekoliko puta febrilne konvulzije. Ne dogodilo se takvo što nikom na svijetu.
| kolumna jedne superžene | 19.01.2012. u 10:08
Puno mi je draža tvoja poezija koju ću redovito čitati.
Lijep pozdrav.
@blade, ne znam da li idem u pozitivnom ili negativnom smjeru?
| jedna dusa a nas dvoje | 19.01.2012. u 15:44
@kolumna jedne superžene, a nadam se da je dobra
Potreslo me ovo tvoje svjedočanstvo...tako jasno i živo doživjela si nagovještaj, smrtnu opasnost i blagoslov....znak da se možeš i moraš pouzdati....lijepo....topli osmijeh ti ostavljam tu....
| Sarah Bernardht | 20.01.2012. u 07:58
Dirljivo!
| sewen | 20.01.2012. u 10:34
Složio bih se sa Superženom. Tvoje pjesme su mi drage.
| Potok | 20.01.2012. u 14:01
sjećam se nekih davnih dana.privlačila me je čudesna svjetlost. tunel koji vod do ... duša je otploviila u neku čudesnu svjetlost. uzdig'o sam se gore i sa visine vidio prometrao najmilije i ... odličio sam se vratiti. opet spojiti dušu sa tijelom. neki bi rekli, bila je to klikna smrt no ... vratio sam se. i to je najvažnije. u svemu je jedino bitno da smo svi opet zajedno. najmiliji sa najmilijima. u stvarnosti koja je jedino čega smo svjesni i radi koje smo tu. zajedno. :)
| Bocaccio | 21.01.2012. u 00:38
iskreno, dojmila me tvoja, životna priča... u doba Blagdana svi se prisjećamo nekih životnih priča koje u to vrijeme dobivaju snažnije note....
| smotani | 21.01.2012. u 07:54
a uz obitelj sve je toplije i lakše...
topli ti pozdrav..
Užasno je to kada je toliki teret bačen na tako mala bića, na krhke, nevine duše, koje i ne znaju koliko su nevine, zato i stradavaju. No, tu je i Božji blagoslov koji, kada ga samo prihvatimo, sve dovede do sretnog raspleta događaja i do mirnoga sna, do ozdravljenja mnogih duša kroz spoznaju o realnosti jedne neprestane bliskosti i zajedništva s voljenima...:-)*
| duh jedinstva | 22.01.2012. u 19:35
Lkepa priča,,,,,,,,,,,,,,,,,,
| romantična ljubav | 24.01.2012. u 15:18
Poslušah Vas :)))
| duh jedinstva | 25.01.2012. u 11:00
Također kada stignete, pozivam Vas da pročitate moju novu pjesmu :-)))
| poezija o nevjerojatnom | 25.01.2012. u 11:02
(samojejedna)
| poezija o nevjerojatnom | 25.01.2012. u 11:02
potresen
| pametni zub | 25.01.2012. u 14:21
pozdrav u večernjoj šetnji
| Bocaccio | 31.01.2012. u 23:28
;)
Uh, jako me potreslo tvoje svjedočanstvo. Ne mogu ni zamisliti kroz što si prolazila. Noćna mora svake majke! Dobro je da je sve krenulo po dobru!
| Vitae... | 01.02.2012. u 22:46
Osmijeh ti i pozdrav
Misaona i osjećajna slojevitost ove vaše lirske priče otkriva žilavost vaše životne borbe, vaše ljubavi, vaše vjere...ali i isprepletenost vidljivoga života koji živimo i nevidljivoga koji nam se tek ponekad, s razlogom, najavi i ukaže.
| maslinapjesmaloza | 02.02.2012. u 10:13
Svako vam dobro!
Dragi prijatelji, ova priča je ušla u natječaj webknjižare za kratku priču, osim stručnog kadra, koji će ocijeniti priče, (jer ih deset najboljih ide u tisak) uzimati će se u obzir i komentari i reagiranje čitalaca...ako imate facebook, mogli biste mi komentar staviti i na njihovu stranicu....unaprijed hvala vaša Ana Petrović
| jedna dusa a nas dvoje | 02.02.2012. u 12:06
komentare možete ostaviti na ovom linku
http://www.facebook.com/photo.php?fbid=370828636266017&set=a.23528072 3154143.82816.130088757006674&type=1&theater
U pjesmama tvojim nekako lakse disem... snalazim se bolje.
| analiza | 02.02.2012. u 23:05
baš potresno ... na svu sreću nismo sami ;-)
| madeleine | 03.02.2012. u 10:54
Neke slicne stvari sam prosao, nisam nikad jos niti pisao o tome. Potresno je i citati.
| Sredovječni udovac | 05.02.2012. u 18:30
Kako imam novi nastavak priče, voljela bih da vaše mišljenje o napisanom bude tamo, jer mi znači. U radosnom očekivanju Tvojega i/ili Vašega traga, pozdrav
| duh jedinstva | 07.02.2012. u 13:17
Vaša M.
To si izuzetno dobro osjetila, ono neizrečeno u svemu ovome, a što ih je ipak toliko uznemirilo. No, dodala sam nekoliko novih rečenica pri kraju posta, koje govore upravo o tome što je u njima izazvalo najveći strah i stid, iako njihova savjest i razum jako dobro znaju raspoznati što je prljavo, a što ne i da ljubav dvojice nerazdvojnih prijatelja nikako ne može biti prljava. O tome, na jedan blag, mistiku svojstven način govori Joe Miller, pa te pozivam, kada stigneš, da vidiš i ovaj mali, ali značajan dodatak na moj post, kako bi sam post bio otvoreniji i jasniji*)))
| duh jedinstva | 07.02.2012. u 18:12
:O novo
| Faith | 09.02.2012. u 13:54
sretno ti Valentinovo :)
| Bocaccio | 14.02.2012. u 20:38
Tužno ali lipo za citanje
| preživjeti | 16.02.2012. u 19:39
Pozdrav
Evo i novu pjesmu napisah, pa te pozivam... :)
| poezija o nevjerojatnom | 23.02.2012. u 11:18
Toplo pozdravljam u preletu virtualnog svijeta:)))
| viam inveniam | 25.02.2012. u 13:26
Predivno Ana.. Topli pozdrav sa sjevera.
| ledynada | 05.03.2012. u 21:17
Dragi prijatelji, priča će biti tiskana u zajedničkoj zbirci nakladnika webknjižare Redak iz Splita. Presretna sam...
| jedna dusa a nas dvoje | 21.03.2012. u 19:18
