JEDNA DUSA A NAS DVOJE
Prešućeno svjedočanstvo
-Čudno, Martinine su noge jako hladne.
Nakon desetak minuta,
Martina je samo izvrnula okicama i izdahnula.
Ante se na moj vrisak okrene, gledajući ju reče
-Gotovo je, umrla je!
Ubacio je u najveću brzinu,gas je stisnuo do maksimuma.
Marko je isto drhteći, sa očima punim suza rekao,
-Gotovo je, Ana pusti ju da na miru umre...
Božićne pripreme uvijek izazovu kod mene osjećaj sreće.
Okupljanje obitelji, znatiželjne poglede mojih unučića
u lijepo upakirane poklone.
Prosinac, dani kada sam ponovno kod svojih najmilijih.
Tako sam se tješila, daleko od doma.
Često se pitam, kako bih tek preživjela,
da su se ti dani prosinca 1988 drugacije odvili?
Sjećam se kao da je danas bilo.
Znate i sami kad unazad premotavate film.
Posložite ga savršeno, uz analizu događaja,
kao kakav policajac.
Pitam se da li sam uradila pametno,
ili sam davno trebala progovoriti?!
Razmišljajuci uvijek u Božićno doba, o minulim dogadajima,
misli se sukobljavaju, kao da me opominju.
Dakle, tri dana prije dvadesetog prosinca 1988.
Uvečer sam Martinu i Danijela stavila na spavanje,
nakon osam sati (ako su i izdržali do tada).
Pogledala sam nekakav film na tv,
pospano i umorno krenula sam u sobu na spavanje.
Ne znam točno sad, ali čini mi se da sam zaspala
čim sam glavom dotaknula jastuk.
Sanjam neki čudan san, idem u grad, onako zamišljeno,
kao da su me stisnuli svi jadi ovog svjeta.
A onda iznenada, nestane sve oko mene.
Ugledah Gospu, stoji preda mnom i reče
-Ana, od danas se ne moraš ničega bojati,
jer ja ću biti uz tebe.
Kao da je vidjela nevjericu na mom licu,
ponovi iste riječi i nestane.
U trenu sam bila budna, kako opisati osjećaj nakon toga?!
Drmala sam svog usnulog supruga, i govorila
-Marko sanjala sam Gospu. Ne, ja sam ju vidjela u snu!
Ushićeno sam ponavljala, a on mi onako pospan reče
-Prestani pričati gluposti, još će ti netko reči da si luda!
Od daljnjeg spavanja nije bilo niti govora.
Ushićenje doživljenog držalo me u nekom transu.
Zašto? Kako? Zašto se ukazala baš meni?
Pitanja su se sama od sebe nizala u mojoj glavi.
Taj dan je prošao sav nekako poseban, nedorečen...
Sutradan je moja šestogodišnja Martina uzela svetu vodu,
koju sam uvijek imala u kući te me upita
-Mama, zašto ti ne škropiš našu kuću svaki dan
kao baka Ivanka?
Nisam stigla ni smisliti odgovor,
a ona je već krenula posvećivati kuću, dvorište,
ćak i put do kuće brata mog supruga Ante.
Bilo je zaista čudno gledati to malo dijete što sve radi,
ali nitko nije previše vremena posvećivao tom dogadaju.
Osvanula je subota, snijeg na sve strane.
Na zamolbe djece krenuli smo i čitavo popodne proveli u sanjkanju.
Cijelu večer vladala je neopisiva sreća, cika djece po kući.
Čak smo se i nas dvoje ponašali,
kao da smo mrvicu stariji od naših mališana.
Nakon uzbudljivog dana i večeri,
dječica su zaspala a nas dvoje nikako.
Ne znam, bio je to nekakav predosjećaj. Nagovještaj.
Ujutro, oko šest sati do nas dopre tihi jauk.
Marko skoči i reče
-Nešto se sa Martinom dogada!
-Brzo upali svijetlo, odgovorih.
Kad je upalio svijetlo,
vidjeli smo naše dijete otvorenih očiju, prozirnog pogleda....
vriska i panika ispunile su sobu, grabljenje telefona,
pozivanje hitne, oni nemaju auto slobodan!
Dok je Marko zvao svog brata da nas vozi do hitne,
ja sam Martinu umotala u deku, te uz plač, ponavljala.
-Brzo Marko, brzo! Samo je navukao hlače, jaknu, obuo se,
zgrabio djete i odjurio.
Uzela sam u deku Danijela, koji je plakao,
probuden našom vikom i pojurila za njima.
Vidjela sam da odlaze jureći autom.
Sat vremena do njihovog povratka činio se duži od dana.
Liječnik je rekao da ništa čudno nije otkrio.
Dijete izgleda zdravo, ali zašto je izgubilo svijest ne zna.
Nakon sat vremena, Martina je počela povračati,
te smo se sad svi zajedno uputili u hitnu.
Lijecnik je ponovo pregledao dijete i rekao.
-Da je dijete moje, ja bih odmah krenuo put Mostara.
-Ali mi želimo u Sarajevo!
-Ne bih čekao nikakvu komisiju za upit mogućnosti
liječenja u Sarajevu, jer ovo nisu dobri simptomi.
Poslušali smo liječnika, te u auto put Mostara.
Martina je bila mirna, grickala je štapice
i zaspala sa nogicama u mom krilu.
Panika me gušila, misli su se miješale,
Ante je vozio kao lud.
prevrtala sam svoje dijete, koje nije davalo znakove života,
baš nikakve. Nije disala, i onda uz plač vrisnuh.
-Ma šta da umre, Majko Božja pomozi!
Istog trena Martina je duboko uzdahnula i klonula.
Vožnja do bolnice bila je ispunjena jecajima, šokom, plačem.
Nakon čini mi se čitave vjećnosti od nekih 20 minuta,
stigli smo na Bijeli Brijeg, dječje klinike u Mostaru.
Čekanje na bilo kakvu informaciju dovodio nas je do ludila.
Izgubila sam pojam o vremenu i prostoru.
Pozvali su nas na razgovor.
Obavijestili su nas da je Tina bila u komi oko pola sata,
zbog nedostatka kisika došlo je do oštecenje mozga,
ali sve je srećom završilo pozitivno.
Puni optimizma su odgovorili
-dijete je imalo veliku sreću,
te da ce uz pomoć lijekova potpuno ozdraviti.
Poslali su nas do nje, a ona onako mala, sva rumena,
progovori prve rijeci nakon stanja kome.
-Mama, da li ti znaš koliko je meni žao,
što je dida Anđelko umro?!
