Ceznja razdire,
ovu dusu moju,
onako ,
potiho,
kao sto rijeka,
korito sebi pravi,
stoljecima.
Neumoljiva i tiha,
ali plovi
sigurno.
Mirna bas kao i moja
dusa sad,
a vec u sljedecem,
uzburkana,
kao i ova moja,
ceznja za tobom.
A ona se umiriti moze
jedino prisutnoscu,
duse,
duse tvoje,
koja je,
moj kutak,
u koji ja navratim.
Odmorim.
Koja mi je jedini ,
i stvarni dom...
Post je objavljen 21.08.2008. u 23:36 sati.