Polako ti prilazim,
zadrzavajuci dah,
ne zeleci da pokvarim,
ovaj posebni trenutak.
Posmatrajuci tvoje lice,
na koje se spustilo
priguseno svijetlo,
primjetih tvoje tuzne
i ozbiljne oci...
koje ni ne slute
da pogledom svojim,
pokusavam izbrisati
svu tugu sa njih.
Ta slika koju i
danas imam pred ocima,
zauvijek se urezala
u moje srce,
onako neosjetno,
lagano kao kad nesto
zelimo tako na dohvat ruke
imati zauvijek...
U jednom trenutku
pogled tvoj
susretne moj,
sa usana mi otrgne
kratki uzdah,kao vapaj
koji trazi spas...
u njemu procitah sve,
on mi je pruzio-utjehu,
njeznost,razumijevanje,ljubav...
On mi je dao puno vise,
nego bilo sto u mom zivotu.
Prolaze dani a tu sliku
skrivam duboko u srcu
u strahu da ne izbljedi,
da se ne izgubi,
jer moje srce sluti,
da nikada vise necu
dozivjeti tu ljepotu,
pogleda tvog,
upucenog meni u tom
trenutku koji cu nositi
u srcu do vjecnosti...
Post je objavljen 08.08.2008. u 00:20 sati.