ponedjeljak, 29.08.2011.
Želim...
Čitajući razne vaše postove shvatila sam da nisam jedina koja se tako osjeća... Na tren mi je čak bilo i lakše... :)
No, krećem vam se žaliti.
Znate onu izreku: "Zauzeto nije oduzeto"? Ja znam... I pokušala sam ju pratiti. Da, savjetovali ste mi da odustanem od njega. Ali ne mogu... Želim nekoga s kim ću moći šetati gradom s osmijehom na licu, obavijena njegovom rukom. Želim biti jedna od onih sretnica koje imaju nekoga za nazvati ujutro, reći mu da ga vole, jedva čekati da ga vide. Želim sve to. Želim svađe nakon kojih bude pomirenje. Želim se s njim osjećati sigurno i voljeno. Želim one djetinjaste fore nakon kojih bi me zagrlio. Snažno, jako, najjače. Kao da će trajati vječno. Želim osjetiti tu vječnost, bar na tren... "S nekim tko me voli zbog mene..."
- 17:24 -
četvrtak, 25.08.2011.
Po treći put sam pogledom prolazila preko tih čvrstih slova ma mom ekranu... Skamenila sam se... Osvježivala stranicu barem još tri puta u nadi da je to neka greška... Nije bila...
On sada ima drugu. Svim mojim nadama ovdje je kraj. Opet se ono pravilo "tko te brzo očara, još te brže razočara" ispostavilo točnim. Nisam mogla vjerovati. Činilo se da je sve u redu, da imam šanse. Kao onda kada si siguran da ćeš proći ispit, da je sve bilo super... Stvarno vjeruješ u to... Tada dođu rezultati... Nisi uspio. Ne ovaj put. I što onda? Što je tu je, moraš čekati drugu priliku...
Trebam li dići ruke i okaniti ga se ili se boriti dok ne "prođem"?
- 14:45 -
utorak, 23.08.2011.
Zašto neke stvari nikad ne možemo isplanirati?
Htjela bih da mogu napisati plan i slijediti ga, slijepo. Možda sa kojim iznenađenjem usput. Malim. Ugodnim. Ne bi bilo razočaranja, dobro, možda malo, ne bi bilo ničeg neugodnog. Dobro, tko ne riskira taj ne profitira. Ja bih ipak sigurno i malo nego puno i riskantno. je li to zbog naglih promjena u mom životu? Mislim da nije... Život nikada nije nikoga čekao, niti će mene. prolaze minute, sati, proći će dani, godine. A uspomene? Tko zna, možda nikad ne odu...
- 00:34 -
Ne želim zvučati umišljeno, glupo niti kao kakva klinka.... Ali kada se zaljubiš u dečka nakon dva dana poznavanja i sve ide super misliš da će biti u redu... Da možda imaš šanse... Ali kako postoji ovo "misliš" i "možda", situacija se mijenja. Nemaš više šanse i sve se pomalo raspada... Ima i bitnijih stvari od dečki, naravno da ima... Ali zaista, zaista sam mislila da će jedanput nešto biti kako treba...
- 00:24 -
ponedjeljak, 22.08.2011.
Opet.
Opet se vraćam na isto... Zaljubim se, ne bude ništa, patim. Svaki put je tako... Pa dokle?
Možda nemam sreće u ljubavi? Ili ne vidim tu sreću?
Hoće li meni ikada doći sunce? Mislim da ću biti jedna od onih kojima stalno pada kiša.
Ne znam. Ne znam vjerujem li više u čuda.
Ma vraga nije. Nemam frendova, praktički imam jednu frendicu kojoj se mogu povjeriti u vezi bilo čega.
Kada??? Ne mogu više čekati!
- 01:52 -
nedjelja, 21.08.2011.
I takoooo...
Evo, ljeto je uskoro gotovo, meni je inspiracija na nuli. :(
Počinje nastava, dosadno mi je, ne znam šta oću od života, ne pazim na pravopis... jooooj...
Jedino dobro je što ima mnogo fešti sada, pred kraj ljeta... :)
Pišem vam kad nađem inspiraciju...
- 13:08 -
utorak, 16.08.2011.
Dragi blogu, u komi sam!
Evo opet mene jadne... I tako... Sad ću vam se žaliti. Znači. Hodamo mi tamo nekim selom, ja bez šminke, al uredno obučena. I dolaze neka dva dečka. I naravno, ovaj bolji (realno, nisu bili bogznašta) se odmah počeo "upucavati" mojoj frendici. Nije problem u tome da joj se ovaj bolji upucavao. Problem je da mene nikad nitko ne zamijeti. Ja sebi svaki put: "A šta ćeš, drugi put će bit' bolje", ali više nemam strpljenja. Zauvijek sama? Prekrasno.
- 01:02 -
utorak, 09.08.2011.
Every teardrop is a waterfall.
Hoću li se ja ikada naučiti nositi sa osjećajima? Razgovaram sa dečkom koji mi se uopće ne sviđa, ali ipak osjećam da se duboko u srcu nadam da ću mu se svidjeti. Teško je to... Sve bude u redu, a ipak ništa nije kako bi trebalo biti. Ne znam na čemu sam, što slijedi, na kojoj me distanci drži...
Every teardrop is a waterfall.
Opet ista pitanja okrećem po glavi... Jesam li se imalo promijenila na sentimentalnoj razini u odnosu na ono kakva sam bila prije dvije godine? Da, osjećaji se ne mogu naštrebati. Niti ne očekujem to od sebe. Ali trenutno se osjećam jako nisko na toj razini... Budem povrijeđena, a niti ne znam zašto me to toliko boli... Nadam se nečemu što nikad nisam očekivala. I obrnuto.
Ne znam. Možda mi sve te knjige mijenjaju poglede na ljubav i život općenito. Možda sam samo jadna. Možda sam samo usamljena i tražim ljubav... Ne znam, zaista ne znam. Najviše se bojim toga da nikada neću naći odgovore, da ću ostati glupa sa osjećajima. Da neću razabirati ljubomoru od ljubavi, zanimanje za nekoga od zaluđenosti, avanturu od ljubavi...
Opet previše razmišljam. Imam pitanja, odgovore ne... Hoću li ih ikada imati? Jesam li na pravom tragu? Do kada ću se boriti?
- 20:01 -
Lonely Day
Lonely Day
Opet neka dosada, ne znam. S kim god da razgovaram samo jos vise tonem. Ne da mi se nista... Svima proturjecim, los dan jednostavno... A nista, kad nema prijatelja tu za mene - ima Youtube. Hvala Youtubeu sto postoji jer ne znam sto bih bez njega. Mislim, volim ja prijatelje i sve to al jednostavno postoje dani kada se s nikim ne slazem, zelim se zatvoriti u sobu i slusati glazbu. Eto.
- 19:48 -
Počela sam ovo pisati još u 6. mjesecu...
Što se u mom životu promijenilo od sredine 2010.
1. Završila sam osnovnu.
2. Izgubila sam kontakt sa velikom većinom ljudi iz osnovne.
3. Upisala sam potpuno neočekivanu srednju.
4. ''Odljubila'' sam se od dečka u kojeg sam bila zaljubljena oko 2 godine.
5. Upoznala sam super ljude.
6. Provela sam nezaboravno ljeto.
7. Kladila sam se u nešto što nisam ni sanjala da ću se ikada kladiti.
8. Završila sam sa osnovnom glazbenom.
9. Žao mi je zbog toga što više ne sviram.
10. Sa odlikašice uzornog ponašanja sam došla na dobru učenicu ne-tako-savršenog ponašanja.
11. Počela sam puno i previše psovati.
12. Popustila sam u školi. I to jako.
13. Promijenila sam stil oblačenja.
14. Promijenila sam stil glazbe, a to mi se uopće ne sviđa.
15. Točka 14 se pretežito odnosi na narodnjake.
16. Prestala sam ići na treninge.
17. Izgubila sam staro društvo sa odbojke.
18. Ne čujem se sa najfrendicom svaki dan. Žalim zbog toga.
19. Preovisna sam o Facebooku. Nenormalno ovisna.
20. Postala sam previše sentimentalna.
21. Previše sam zapustila školu.
22. Gubim vrijeme na gluposti.
23. Živciram se radi svake sitnice koja mi ništa ne bi trebala značiti.
24. Izvlačim se na razne načine samo da izbjegnem rad.
25. To više nisam ja.
26. Nemam stalno društvo.
27. Ne uživam u životu (niti sam ikada uživala).
28. Otvorila sam blog samo da se žalim.
29. Ne znam što ću nakon srednje.
30. Nemam nikakve ciljeve u životu i to mi se nimalo ne sviđa.
31. Ne poštujem sestru.
32. Uvijek gledam samo najgore ishode.
33. Postala sam previše pesimistična.
34. Prečesto mijenjam raspoloženja.
- 13:01 -
nedjelja, 07.08.2011.
My illusion, my mistake
Sada kada je sve gotovo, shvaćam svoje pogreške. Za ljubav je potrebno dvoje. Ja sam bila tu, ti nisi. Ja sam pogriješila time što sam se pravila da je sve u redu. Znam, znam... Glupo i naivno. No takva je i ljubav. Glupa, slijepa, naivna. Srce ne vidi...
- 12:58 -
subota, 06.08.2011.
Kako znas da ti je do nekoga stalo?
Stalno cekas tu jednu glupu poruku, bilo kakav znak da te se sjetio... Cim cujes pjesmu sjetis se njega. Sve ima smisao kad je povezano s njim. Budis se ujutro rano samo jer ne mozes vise cekati da ga vidis. Cijeli zivot ti se preokrenuo. Nisi gladna, nije te briga ako nemas love. Zudis za nekim drugim stvarima, osjecas da si se na neki nacin promijenila. Zabrinjavas se zbog i najmanjeg znaka da se duri na tebe. Cinis sve da se iskupis. Kada ti oprosti, ti si u sedmom nebu. Kada pogledas u sunce sjetis se njega jer je on pod njime. Molis se da ga Bog cuva uvijek i svugdje... Zivot je postao bajka koja ima sretan kraj. On je princ, a ti uplasena princeza koja treba nekoga da ju spasi. Evo, ovako znas da ti je do nekoga zaista stalo. :$ :)
- 14:55 -
petak, 05.08.2011.
What if tomorrow never comes?
Pitala sam se...
Što bih napravila da imam još jedan dan života... Razmišljala sam kako nikad neću znati da je sutra kraj. Znači li to da doslovno trebam svaki dan živjeti kao da je posljednji?
- 11:51 -
četvrtak, 04.08.2011.
Ponovljene greške
Nakon nekog vremena... Zaista shvatiš što su drugi govorili. Shvatiš da su imali pravo. No, na greškama sa uči. Ili ne?
Zašto neke greške uporno ponavljamo? Zaljubljujemo se sa rizikom da će nam srce biti slomljeno, pišemo sa rizikom da nas ljudi neće shvatiti, živimo sa rizikom da ćemo biti odbačeni. Svejedno nas ništa ne sprječava da i dalje činimo te stvari. Je li to zato jer ne želimo shvatiti ili jer nas nešto opet vuče tamo?
Mislim da ih ja ponavljam jer zaboravljam kako je biti povrijeđen, neshvaćen ili odbijen. Uvijek učinim ono što naumim kako si poslije ne bih razbijala glavu sa onim "što bi bilo kad bi bilo". Da, čudna sam. I ne znam hoću li ikada prestati biti.
Zato, upozorite me na ono što činim, ali nikako me ne pokušavajte uvjeriti da će se sve opet ponoviti...
- 23:04 -
