Nakon nekog vremena... Zaista shvatiš što su drugi govorili. Shvatiš da su imali pravo. No, na greškama sa uči. Ili ne?
Zašto neke greške uporno ponavljamo? Zaljubljujemo se sa rizikom da će nam srce biti slomljeno, pišemo sa rizikom da nas ljudi neće shvatiti, živimo sa rizikom da ćemo biti odbačeni. Svejedno nas ništa ne sprječava da i dalje činimo te stvari. Je li to zato jer ne želimo shvatiti ili jer nas nešto opet vuče tamo?
Mislim da ih ja ponavljam jer zaboravljam kako je biti povrijeđen, neshvaćen ili odbijen. Uvijek učinim ono što naumim kako si poslije ne bih razbijala glavu sa onim "što bi bilo kad bi bilo". Da, čudna sam. I ne znam hoću li ikada prestati biti.
Zato, upozorite me na ono što činim, ali nikako me ne pokušavajte uvjeriti da će se sve opet ponoviti...
Post je objavljen 04.08.2011. u 23:04 sati.