petak, 29.04.2011.
Otkucavaju minute na mom ručnom satu. Nestrpljivo lupam nogom o zid. Gdje li je? Previše sam uranila.Ne mogu više čekati! Je li ostao isti? Panika. Predomišljam se. Odlazim. Radim dva koraka unaprijed. Okrećem se i vraćam. Preživjet ću ja to! Dugo očekivani susret. Moglo bi se reći godinama... Dolazi! Pravim se da ga ne vidim. Prilazi mi. Pozdravljam ga zbunjeno. On pokušava izgledati smireno, no očigledno je nervozan. Ostao je isti. Nakon toliko godina! Nalet nervoze. Oboje se smješkamo. Šutimo. Pitam se da li još uvijek izgledam kao mala zaljubljena klinka.Idemo na piće. Razgovaramo. Govori mi da je osnovao bend. Oh da.. Oduvijek je imao potencijala. Odjednom shvaćam da sam živjela u iluziji. Ipak, neću kvariti trenutak. Pričam mu o svom životu. Životni putevi su nas razdvojili. Prisjećamo se osnovne. Shvaćam da ga nikad nisam prestala voljeti. Shvaćam da me nikad nije volio. Da, ništa se nije promijenilo. Udubljena u svoje misli, polako odlazim. Slažem mu da se žurim. Razočarano me gleda. Da, tako sam i ja njega gledala neki dan. Prisjećam se. Skupljanje hrabrosti. Zadnji dan osnovne. Te riječi... Samo su izletjele iz mene. "Sviđaš mi se..." Počeo se smijati. Svi su se smijali. Bilo je to poniženje koje je presudilo. Više nikome nakon toga nisam priznala svoje osjećaje. Luda za njim... Tek sad shvaćam one riječi: "Nije te vrijedan." Da... Nije me vrijedan. Sada sam mu odlučila sve priznati. Gledao me drugačije, zaljubljeno. Shvatio je kakva je budala bio. Rekla sam mu da je sad kasno. Uzimam torbu i odlazim. Odlazim sa onim smiješkom, puna olakšanja, zrelija nego prije. Poslije me nazvao. "Moramo pričati. Idemo na kavu?"
- 21:59 -
četvrtak, 28.04.2011.
Nakon kiše dolazi sunce.
Slušam jedno te istu pjesmu već sat vremena. Plačem. Dolaze uspomene. Pitam se hoće li ikada zaliječiti ta rana. Uzimam taj papir. Ah... Uspomene. Taj tvoj smiješak. Bože. Ponavljam to i ponavljam. Ipak ne shvaćam. Zar više nema nas? Pa da... Mogla sam znati. Ostati kukavica koja čeka biti voljena. Bar sad ne bih bila u ovakvom stanju. Jecaji. Znam, nakon kiše dolazi sunce. Uvijek si to govorio. Netko kuca. Tvoj glas s druge strane vrata. Otvaram. Polako me ljubiš, na onaj posebno zavodljiv način. Sva u suzama, puštam te u stan. Iz ruke mi uzimaš papir. Naša slika. Moglo bi se reći jedina. Znam da ne smijem. Ne smijem te opet pustiti u svoj život. Ipak, gotovo je. Već si okovao moje srce. Opet se smijem. Samo tvoj pogled. Nemoj opet otići. Obećaješ?
- 11:24 -
utorak, 26.04.2011.
Mene - takvu kakva jesam.
Jelda? Svi traže savršenu curu. Super izgled, ocjene... Uvijek nasmiješena, o nikome ništa loše ne misli. Super frendica, požrtvovna, uvijek za ekipu. Nikad se ne žali, preko svega prijeđe kao da ništa nije bilo. Zar ne traže svi takvo malo zlato? Naravno da traže, čak i kad to ne žele priznati. Znaš što? Meni je više dosta svega toga. Zašto nitko ne traži curu koja kaže svoje mišljenje, nije predivna niti savršena. Zašto se nitko nikad ne zaljubi u curu koja nije uvijek nasmiješena, koja priznaje da ima probleme? Ja ću ti reći zašto. Zato što svi žele živjeti u iluziji da je sve savršeno, da problemi ne postoje, sve je divno i krasno. Ja tražim nekoga tko će me voljeti ovakvu - nesavršenu. Mene, koja znam da imam probleme i ne poričem to. Mene, koja će te voljeti na nesavršen način, sa svim svojim manama i vrlinama. Mene - takvu kakva jesam.
- 13:20 -
How we lost it?
Kako smo izgubili naše prijateljstvo?
Kako smo izgubili naše svađe, pomirenja, smijeh i suze?
Kako smo izgubili sva divna vremena?
Kako smo izgubili lijepa sjećanja?
Kako smo izgubili zajedničke trenutke?
Kako smo izgubili onaj žar kojim smo pričali do dugo u noć?
Kako smo izgubili volju za druženjima?
Kako smo izgubili sreću?
Kako smo izgubili sve ono što nas je spajalo?
Kako smo izgubili sve ono lijepo što je bilo dio nas?
Kako smo izgubili sebe?
Sve smo to izgubili s vremenom, bez volje i želje za povratkom.
Sve smo to izgubili sebičnosti.
Sve smo to izgubili jer nismo bili spremni...
Jer nismo bili spremni...
A znaš što je najgore?
Najgore je što to oboje znamo,
A ne trudimo se vratiti...
Ne trudimo vratiti nas, trenutke niti bilo što.
Jednostavno nam više nije stalo...
- 13:14 -
utorak, 19.04.2011.
Nada i strah
Zašto život nije onakav kakvog ga želimo? Ja ponekad tražim previše, i svjesna sam toga. No, jedno je biti svjestan i tražiti manje, a drugo ne biti svjestan i tražiti više. Što hoću reći? Hoću reći da treba očekivati puno, no ne previše. Da se treba malo nadati, ali ne prepustiti se. Jer nakon svega pretjeranoga dolazi, što? Razočaranje. Nitko nije spreman u potpunosti ništa ne očekivati. Kako? U svakome od nas leži malo nade. To malo nade, koliko god mi tjerali i ubijali, uvijek će se vraćati i postojati. Čak i kad mislimo da je više nema, ona će biti tu. Zašto? Ne znam. Ne znam čak niti bih li trebala biti zahvalna na tome ili bih trebala to proklinjati. Nekad me to malo nade spasi od potpune propasti, a nekad me dokrajči. Kako? Na sve moguće načine. Nadam se ljubavi, ništa se ne dogodi. Nadam se ocjeni, bude loša. A kada ubijam nadu? Ne dogodi se ljubav, ali na to gledam s pozitivnije strane. Kažem sama sebi: «Pa ionako nisi ništa očekivala.». Dobijem lošu ocjenu, kažem sebi «I tako si znala da će se to dogoditi.» Da, priznajem, kukavica sam. Ja sam jedna od onih koje nikad ne gledaju strahu u oči, nikad se ne suočavaju. Ja sam jedna od onih koje se ponizuju strahu, gledaju ga sa strahopoštovanjem. Ipak, ja se većinu puta ponosim time. Možda ne previše, no ipak da. Bih li trebala biti drugačija? Ne. Trebala bih samo biti bolja verzija sebe. Dati više prostora nadi, a manje strahu.
- 21:24 -
