Poželjet ćeš
Sad noći zavijaju sve moje rane,
i ja posrčući tamom
konačno odlazim tamo gdje tebe nema.
Ispisujem stihove
što iz mene teku
znojni,umorni i bez reda.
I pri tom,
samo jedan trak svjetlosti
vodi me zasljepljenu
od praha grubih i nemilosnih riječi
u oči mi bačene
i ja znam, moj spas
u tom svjetlu bit će,
ja progledat ću od njeg nekada,
sva ljubav moja pogažena
odmora ce naći, odahnut će.
I kad se budem vraćala
sa svoga teškog, dalekog puta
koji je vodio samo prema tebi
ti ćeš poželjeti ga posuti
cvjetovima mirisnim, plavim
da kraj tvojih nogu u smijehu razgovora,
samo za tvoje oči
lijepa i odmorena sjedim.
I tad htjet ćeš žarko u suton
da te se sjeti opet moja pjesma,
u kojoj ti sa mnom
dodiruješ sve svoje radosti na nebu,
ponosan jer me spašavaš
od mene same, grijeha, straha,
od svega.
Ti poželjet ćeš
da budeš opet moja ljubav,
poželjet ćeš
da budeš opet moja želja.
|
