Nespokoj stiha
Ako me mrak ovoga stha
zaposjedne posve
kad do mene dođu svi glasi tuge
koje će donijeti konjanik crni
i da njima opustoši bez mjesečine
polja tamna tek ocvalih ljiljana
pa mi se raspolove sve ove riječi
za ljubav isuviše sumorne i duge,
hladno da im se dosudi zaborav
jer ih niko prepoznati neće kao lijepe.
I ako raspadnu se sva nastojanja moja
život da ne postane samo pokora
koju bih mirno podnosila u očima svojim,
okreni od moga pogleda glavu
kad mi dođeš kao stvarnost
u kojem ćeš pameti mojoj
biti samo priviđenje.
I ne progovaraj mi kao utjeha
jer gluhoćom će sve biti
i neću čuti ništa osim tvoje mrtve šutnje
kao groblje avetinjsko i u njemu umrlo vrijeme.
Da ne prokunem ti svaki dodir
koji bi mi vrebao tijelo,
borbu udova da ulovi
tihim umirujućim stiskom me salomi.
Ako me zarobi slast moga nespokoja
pa poželim umrijeti u ovom stihu,
neka te ne bude u snu posrnulih duša.
Moja mašta je krik ptice umiruće.
Kao stijena na rukama, misli mi teške.
I bez tebe ja mogu ispisati i zaći u ludilo
mraka ovog stiha, tame svoje pjesme.
|
