Strah
Noć je ova bez imalo neba,
bez zvijezda,bez zdrava zraka
kad sjedim sama u svom mraku
kao u grobu
ne znajući dal" sam samo mrtvac
u izgledu svog izmoždenog sjaja
il se to sa mnom igra
odnekud dopuzala stvarnost
i budi mi misli zaspalog očaja...
Plaši me muk zidova,
šutnja u stropu.
Ne zatvaram oči od sveg straha,
u tišini lebdim tamom
puna probuđene crne slutnje.
Savjest,snagom zajahanog ata
u galopu kroz krv mi mlaku
i po krilu utrobe kao da gaza.
Nijedan grijeh ove zle minute
sebi ja oprostiti ne znam...
Ogromne su tame
u koje propadam.
Nestvarno je noć u očima mojim,
svijest o životu
ne da mi da trepnem.
Jesam li to već na svom sudu
dok čekam da crna mi sjena
na savjest i kajanje pljune
i iz mraka na prsa utrnula sjedne.
Il' to glava mi pada u nesvjesti bola
kroz mrak za utjehu,
na rame ljubavi vječne.
|
