Kao u mirnom jezeru,
kao u močvarama mlakim
životom da budem,
kao samotna lađa
kojoj niko nema poželjeti put sretan.
Oh, ja još jesam!
Ne nalikuj mi sadašnjost na prošlost
da potrošim se besmisleno
kao časa vina,
kao noć bez roja zvijezda,
kao dan bez osmijeha.
I kao mrtvo slovo
već odavno upisano
na stabla na koja me naslanjaš
da urušim se s njima
u spomen,u god vječan.
Ne diraj u moje snove!
Noge mi žude daljina kojih ne znam
Grud mi širi s polja vjetar
Ruke me bole od čežnja
Moje vrijeme već ide
Moje vrijeme teče
Ne čeka
Pod vratom nosim rumen znamen
i u očima mi tinja poklik vatre
I ja bih
da zagrabim dahom u zrak rezak,
otvorim širom oči
kad razbijem muk iz zore
pjesmom ptice koju hranim.
Da po ljetnom nebu
oblaci se kreću
kao gusta morska pjena.
Ja bih
da uzdignu se sve mašte
pod mramorom misli pale.
Kiše da pljušte snažne,
strahovito glasne.
Želje,
brzacom rijeke sve da poteku
i izliju se iz korita
brojne,
da se kao jato ptica
u moje srce hrabro sjate
I iz ropstva raspusti se
sva gušena radost,
srce da već jednom ozdravi
od boleć pjesme jadne.
Ja bih
da stanem na vrh planine
i da padnem u oblak magle
ne hajući gdje je rub propasti
Gdje cu stati
Plesom put neba da se vinem
I trkom niz divlje stijene i padine
u crnogorne šume
bez opomene drsko skliznem
Duboko zamirišem poljane i raslinje
Ne diraj u moje snove!
Vrijeme ide i troši me
Al' ja jesam.
Još želim
Ja još dišem.
Post je objavljen 31.05.2023. u 18:30 sati.