Oče moj
Oče moj
da bio si ti onda uz mene
i da te nisam morala godinama
na rumenom nebu nadanja tražiti
da put mi prisustvom svojim osvijetliš,
ne bi se usudili me raniti.
Ni zakloniti sunce moje radosti
oblacima tame
na prsa da mi mogu zasjesti
i bez prestanka i milosti me moriti.
Za svoje životarenje potkradati
dah moj strasni
sve do trena potonuća,
sve dok se tvojih riječi ne dosjetim:
Grijeh prema sebi ne počini,
kako ćeš ga oprostiti!
Oče moj,
da ti si bio na putu mom
kad zime bivale su sve oštrije,
u decembru
dok pahulje bih na oknu brojala
tiho, sa sjećanjem na djetinje dane.
Brojala, kao riječi tvoje molitve
a primala darove samoće i suza,
ne znajući
kojim putem sama da okrenem.
Kad molila sam da se vratiš i pojaviš
makar u snu da pogledaš,
da kazniš ili opomeneš
Ne bi me nikada dotakli
svojim ognjem paklenim
mrveći mi dušu za svako vjerovanje,
nesposobni od samoljublja
da da ga pokajanjem uguše,
žedni i gladni nemoći moje
pod hrabrost
nudeći svoje kukavičluke.
Oče moj,
da bio si tad iza leđa mojih
kao stijena
gdje trebala sam da se naslonim
ne bi se usudili
riječ što si mi usadio iskidati i poniziti,
ni na koljena me i u gorkost baciti.
Da si samo pogledao u jarosti
očima svojim oni znali bi
gdje udarili su pesnicom početak moj
i sramno se posramili,
što oteto je iz sna mi vratili.
Da pogledati si samo mogao
i još malo ostao uz mene
ja sklonila bih se pod tvoje okrilje
I za snagu i utjehu znala bih
da na povratku kojim putujem
postoji neko
ko će me čvrsto za ruku čuvati.
Dok budu spoticali mi naume i korake
ko je tu da me zaštiti,
ko je tu da me odbrani
|
